Međunarodna zajednica je shvatila da je do pomirenja Kosova i Srbije nemoguće doći odjednom i uz opšti konačni dogovor, zbog maksimalističkih pozicija strana u dijalogu, ali i da je i Aljbinu Kurtiju i Aleksandru Vučiću postalo jasno da moraju brzo i definitivno da uđu u ugovorene odnose, jer rješenje problema između njih dvojice nije više samo stvar dvije države, piše KoSSev.
Albanian Post je, kako piše KoSSev, ekskluzivno prenio neke tačke scenarija koji bi trebalo da budu konkretizovani bar do februara sljedeće godine, kada se obilježava i godišnjica rata u Ukrajini.
Česte posjete Miroslava Lajčaka, Gabrijela Eskobara i drugih međunarodnih zvaničnika Prištini i Beogradu upravo su u funkciji raspleta njegovog scenarija.
Šta bi trebalo da se postigne bar do 24. februara?
Specijalni predstavnik Evropske unije za dijalog Kosovo-Srbija Miroslav Lajčak i zamjenik pomoćnika sekretara SAD i američki delegat za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar jasno su stavili do znanja premijeru Kosova i predsjedniku Srbije da „temu Prištine i Beograda treba zatvoriti prije godišnjice od početka rata u Ukrajini”.
Kako su tačke iznijete Albanian Post-u, razlog za vanredno stanje je to što „na godišnjici od rata u Ukrajini, savezničke zemlje planiraju da pokažu jedinstvo, spremnost i moć u podršci Ukrajini“.
Prema saznanjima Albanian Posta, „ovakva demonstracija označiće prelazak na drugi nivo podrške Ukrajini“.
Albanian post navodi i da je ovaj plan izazvao potrebu da se hitno pozabavi ovom temom, pa „rukovodstvo na Kosovu mora dobro da osmisli“.
Pitanje se postavlja jasno i jednostavno – „Da li će ono postati dio ove demonstracije jedinstva i snage saveznika ili će je uništiti iznutra?“.
Od lidera na Kosovu zatraženo je da njihova posvećenost više ne bude deklarativna, već da „djelima pokažu da su zaista dio saveznika“.
Kako je Eskobar jasno rekao, „ono što se očekuje od strana je saglasnost na sporazum o daljem putu“.
Međunarodna zajednica više ne traži „brzo rješenje“, već „proces pomirenja“, koji se razlikuje od dinamike sadašnjeg dijaloga i zahtjeva postizanje pomirenja u nekoliko faza.
Projekat je pažljivo osmišljen i pronađen je novi put „gdje svaka strana održava fatamorganu svoje principijelne pozicije“.
„Stranke će imati mnogo koristi, na srednji i dugi rok“, ako postanu dio ovog novog međunarodnog plana, ali se desilo suprotno, pokazan je „takođe veoma oštar štap“, za svakoga ko nije konstruktivan u ovoj fazi.
Kao što je Eskobar takođe rekao na konferenciji za novinare sa Kurtijem, „Kosovo mora da razumije regionalne implikacije“ koje dolaze sa njihovim pozicioniranjem.
Dakle, „izbor je na Prištini i Beogradu“ da odluče kojim će putem dalje biti.
Jedna od najvažnijih tačaka onoga što je Albanian post vidio, u planu prve faze, ili u onome što se predstavlja kao „put dogovora Prištine i Beograda“, jeste tačka tri. Prema ovoj tački, „pošto uzajamno priznanje nije dio ove faze, to znači da u ovoj fazi Srbija neće morati da mijenja ustav”.
Ako se ne promijeni Ustav Srbije, u kojoj je Kosovo i dalje dio ove zemlje, to isto neće zahtijevati Kosovo za formiranje Zajednice.
„Pošto Srbija ne želi da mijenja ustav, onda niko nema pravo da traži od Kosova da promijeni svoj ustav, da dočeka Zajednicu kao novi nivo vlasti“, kaže se na ovom mjestu, gdje je predviđeno formiranje Zajednice opština sa srpskom većinom“.
„Zajednica treba da oliči najbolju moguću praksu garancija za srpsku zajednicu, ali to je sve“.
Prema onome što je predstavljeno Vladi Kosova, „to neće biti NVO, ali će i dalje biti smještena u postojeće okvire ustava i zakona Kosova“.
O tome kakav će to biti model, neke od verzija je Eskobar već predstavio u srijedu, predsjednici Vjosi Osmani i premijeru Aljbinu Kurtiju.
Ukoliko strane odbiju da se dogovore o daljem scenariju i odbiju da započnu konkretno putovanje ka posljednjoj fazi konačnog pomirenja, međunarodne sile su predvidjele i alternativni scenario, gdje bi proces preuzele u potpunosti u svoje ruke.
U Prištini i Beogradu je već rečeno da treba da im bude jasno da se „ovaj napor razlikuje od dosadašnje dinamike dijaloga”.
Međunarodne sile imaju referencu kako bi mogle da ubrzaju postizanje pomirenja, tako što će udaljiti lidere i pregovaračke timove iz njihove zone komfora i okupiti sve strane na jednom mjestu, kako bi u roku od nekoliko dana postigli dogovor.
Kao što je poznato, Dejtonski sporazum (1995) je postignut upravo u takvom obliku, kada i pored toga što su osnovni elementi pomirenja predloženi godinama unazad, sa idejom da se spriječi izbijanje rata, ovako nešto nije dogodilo i pregovori su propali.
Prvobitni plan za sporazum bio je ono što je sada poznato kao „Karington–Kutiljero“ mirovni plan, nazvan po autorima Lordu Karingtonu i portugalskom ambasadoru Žozeu Kutiljeru. U onome što će kasnije biti poznato kao „neuspjeli Lisabonski sporazum“, pošto su mu se strane protivile.
Godinu dana kasnije, 1993. godine, međunarodna zajednica je ponovo pokušala da postigne dogovor preko specijalnog predstavnika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa i predstavnika Evropske zajednice lorda Dejvida Ovena.
Propala je i inicijativa koja je predviđala podjelu Bosne na 10 poluautonomnih regiona i koja je trebalo da bude poznata kao „Vans-Ovenov mirovni plan“, pošto je, uprkos tome što ju je potpisao lider Republike Srpske u Bosni, poražena u parlamentu.
Takvi neuspjeli napori proizveli su ideju da se svi lideri okupe na jednom mjestu, čime se skraćuje njihov uticaj za pregovore na daljinu i povećava pritisak za brzi dogovor.
U Dejtonu, u državi Ohajo, obezbijeđeno je područje gdje je bilo smješteno više od 800 zvaničnika 21. novembra 1995. godine, strane su postigle sporazum, dok je potpuni i formalni sporazum potpisan u Parizu 14. decembra iste godine.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR