Godišnjica ubistva Slavka Ćuruvije: Bez konačne presude i 24 godine poslije

Novinar i vlasnik Dnevnog telegrafa i Evropljanina Slavko Ćuruvija ubijen je 11. aprila 1999. u haustoru zgrade u kojoj je stanovao, a ni 24 godine poslije toga nema konačne presude u tom slučaju. Njegova ćerka Jelena kaže u intervjuu za N1 da je 24 godine - maraton koji nijesu očekivali. Upitana da li konačnu presudu čeka u pozitivnom duhu, ona kaže da jeste pozitivna i da želi da vjeruje u profesionalnost sudija i njihov zdrav razum, da će donijeti odluku kakvu svi očekujemo, a to je da potvrde drugu prvostepenu presudu kojom su na 100 godina zatvora osuđeni bivši načelnik Državne bezbednosti (DB) Radomir Marković, koji se već nalazi u zatvoru zbog izdržavanja kazne zbog ubistva Ivana Stambolića i atentata na Vuka Draškovića u Budvi, kao i nekadašnji načelnik beogradskog centra DB-a Milan Radonjić i bivši inspektor DB-a Ratko Romić. Osuđen je i bivši pripadnik rezervnog sastava DB-a Miroslav Kurak, koji je u bjekstvu.

Pred Apelacionim sudom se trenutno vodi drugostepeni postupak, nakon žalbi na drugu prvostepenu presudu koja je identična kao i prva koju je donio Viši sud u Beogradu.

Jelena Ćuruvija kaže da u vrijeme kada je njen otac ubijen nijesu očekivali ništa od države, imajući u vidu da je tada još na vlasti bio Slobodan Milošević, ali da su očekivali podršku njegovih kolega, „to je prvo što nijesmo dobili“.

„Poslije je uslijedio 5. oktobar, poslije koga smo očekivali da će razrješenje njegovog ubistva biti prioritet nove vlasti, ali nažalost nije bio, Rade Marković je još godinu dana ostao na čelu DB, što je dovoljan period da se unište dokazi, ako ih je i bilo. Očekivali smo da će to nekome biti prioritet, nijesmo očekivali da će trajati 24 godine. Ne mogu da opravdam demokratsku vlast koja je došla poslije 5. oktobra, i štagod da kažem zvučalo bi bezveze. Postoje priče da se DB nije rekonstruisao, i poslije 5. oktobra su ostali isti ljudi u DB“, kaže Jelena Ćuruvija u intervjuu za N1, ali dodaje da nema dokaze za bilo šta.

Dodaje da već od septembra 1998. kada su počeli procesi protiv njenog oca, veći dio kolega je prosto nestao.

„Ne mogu da krivim nikoga, bilo je vrijeme u kom su ljudi nestajali preko noći. Tata je bio drugačiji, nije htio da ode ni u jednom trenutku, na moje pitanje zašto se ne skloni, rekao je da kapetan ne napušta svoj brod. Borio se za svoje novine i svoje novinare, i nije htio da poklekne i platio je zbog toga na način na koji je platio. Bio je izuzetno hrabar i ponosna sam zbog toga na njega“, navodi Jelena.

Kaže i da je sistem 90-ih bio prilično jasan – „imali smo ljude protiv rata i Miloševića i one koji su bili za to“.

Ističe da je njen otac u vrlo turbulentno vrijeme bio vlasnik jednih od najčitanijih novina.

Takođe, ukazuje da nalogodavci ubistva njenog oca nijesu obuhvaćeni ovom optužnicom, što ocjenjuje kao „manir sistema“.

Navodi da je važno da se u nalogodavce upre prstom i da se sagleda šira slika, imajući u vidu da „imamo dvoje ljudi koji su bili glavni devedestih“.

„Vrlo je logično da su oni bili nalogodavci, ali, nažalost, nemamo nikakav dokaz za to“, kaže.

Na konstataciju da nove generacije ne znaju ko je bio Slavko Ćuruvija i da teško mogu da razumiju turobnost tih vremena i pitanje kako im to objasniti, Jelena navodi da se kroz istoriju podsjećalo stalno na neke mračne periode, baš da bi se mladi ljudi obrazovali, tako što bi se u tome učilo u školama, kroz filmove i serije, i medijske specijalne emisije i dokumentarce.

„Ja sam iz tog razloga napravila Fondaciju Slavko Ćuruvija 2013, motiv mi je bio da se ne pominje tatino ime samo kad je godišnjica, a imamo osmu godinu i školu digitalnog novinarstva“, navodi Jelena i dodaje da nema puno slobodnih medija u kojima bi mogli da pričaju i o njenom ocu, ali i o mnogim drugim temama.

Smatra i da je kada se radi o napadima na nezavisne novinare, koje sve češće i vlast targetira, situacija sada gora nego što je bila.

„Devedesetih je bila crno-bijela situacija, ali su još bili repovi iz ranijeg sistema, ljudi nijesu tek tako prilazili novinarima na ulici i prijetili im i vrijeđali ih“, ukazuje.

„Imamo epidemiju nasilja, koje nema nikakve posljedice“, zaključuje.