Aktuelne masovne demonstracije u Beogradu ukazuju na to da je Srbija možda na ivici demokratske revolucije koja će zamijeniti korumpirani, autokratski režim. U strahu od gubitka vlasti, Vučić bi mogao da izazove sukobe u širem regionu kako bi skrenuo pažnju sa rastućih domaćih pritisaka. Nedavni napadi organizovanih bandi na kosovsku policiju i trupe NATO-a na sjeveru Kosova mogli bi da nagovijeste veća previranja, koja bi proizveo Beograd, ako se odgovor Vašingtona na takve provokacije bude tumačio kao slab, piše za https://www.washingtonexaminer.com/ stručnjak za Balkan, Januš Bugajski.
Piše: Janusz Bugajski
Balkanska politika Bajdenove administracije poništava mnogo onoga što je prije više od 20 godina uspio da postigne tadašnji senator Džo Bajden (Joe Biden). Tokom 1990-ih, uz snažnu podršku dvije stranke (demokrate i republikanci), SAD-e i NATO su okončali jugoslovenske ratove oštrom diplomatijom i direktnom intervencijom. Vašington je takođe priznao sve države proizašle iz ugašene jugoslovenske federacije i pobrinuo se da nijedna nacija ne dominira nad drugima. Dvije decenije kasnije, smirivanje autokratskog režima u Srbiji, podriva temelje bezbjednosti Zapadnog Balkana i prijeti da gurne region ka novim oružanim sukobima.
Pusti snovi i preuranjene izjave o uspjehu - i Vašingtona i Brisela - poslužile su jačanju autokratskih i etnonacionalističkih snaga u regionu. Trampova (Donald Trump) administracija je zabilježila neke opipljive uspjehe uvođenjem Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO i omogućavanjem trajnog sporazuma između Makedonije i Grčke. Ipak, nije uspjela postići međusobno međudržavno priznanje Srbije i Kosova, niti osigurati teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Poigravali su se takođe i sa idejom podjele država po etničkim linijama - receptom za raspirivanje regionalnog požara.
Politika Evropske unije na Balkanu takođe se pokazala neadekvatnom. Nijesu uspjeli osigurati članstvo niti jednoj državi od ulaska Hrvatske prije deset godina, a stalno dodavanje novih uslova, poslužilo je za razočarenje građana i ohrabrivanje radikalnih elemenata. Pokušaji Brisela da „normalizuje“ odnose Srbije i Kosova pretvorili su se u parodiju, sa ritualizovanim pregovorima koji uporno ne uspijevaju da se pozabave suštinskim problemom. Zablude o napretku ne mogu sakriti nesposobnost da se Srbija ubijedi da prizna Kosovo - čak ni de facto, ako ne i de jure. A bez takve međudržavne „normalizacije“, etničke podjele će i dalje biti podsticane. Osim toga, pet država EU još uvijek ne priznaje nezavisnost Kosova i time doprinose problemima.
Regionalnu nesigurnost prvenstveno generira režim u Beogradu koji nastoji da podijeli Kosovo i Bosnu i dominira Crnom Gorom.
Autokratski predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić umiruje Vašington upuštajući se u besmislene razgovore sa Prištinom i tvrdi da traži „ravnotežu“ između Zapada, Rusije i Kine. Istovremeno, on održava savezništvo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i dozvoljava Srbiji da bude kapija za rusku subverziju Balkana.
Ipak, aktuelne masovne demonstracije u Beogradu ukazuju na to da je Srbija možda na ivici demokratske revolucije koja će zamijeniti korumpirani, autokratski režim. U strahu od gubitka vlasti, Vučić bi mogao da izazove sukobe u širem regionu, kako bi skrenuo pažnju sa rastućih domaćih pritisaka. Nedavni napadi organizovanih bandi na kosovsku policiju i trupe NATO-a na sjeveru Kosova mogli bi da nagovijeste veća previranja koja bi proizveo Beograd, ako se odgovor Vašingtona na takve provokacije bude tumačio kao slab.
Neodlučan pristup Zapada koji toleriše sabotažu Beograda vjerovatnije će rezultirati nasiljem, nego na politiku koja se fokusira na konsolidaciju države u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i na Kosovu i neutrališe sve ekspanzionističke pan-nacionalne projekte. Ukoliko Brisel i Vašington ne donesu čvrst okvir za međusobno priznavanje Srbije i Kosova i preciziraju ekonomske i diplomatske posljedice nepriznavanja, uključujući smanjenje ekonomskih subvencija, Vučić će nastaviti da manipuliše ovim sporom, kako bi okupio nacionaliste i polarizirao društva. Slično tome, u Bosni, ukoliko ne dođe do institucionalnog zaustavljanja srpskog i hrvatskog separatizma i odlučnosti da se osnaži centralna vlast smanjenjem uloga autonomnih entiteta, zemlja će težiti i unutrašnjoj i spoljnoj destabilizaciji.
U vremenu regionalnih komešanja, Vašington mora poslati jasnu poruku da podržava težnje srpskog naroda za održavanjem poštenih izbora i demokratskom vladom, dok u potpunosti štiti integritet susjeda Srbije. Samo prozapadna administracija u Srbiji, koja prekida korumpirane veze Beograda sa Moskvom i ukida sve ekspanzionističke regionalne ambicije, može postati pravi partner Vašingtonu. A bez odlučne američke strategije koja bi sadržavala konkretne ciljeve, rasporede, nagrade i kazne za sve protagoniste, Zapadni Balkan bi ponovo mogao skliznuti ka ratu.
Janusz Bugajski je viši saradnik u Džejmstaun (Jamestown) fondacije u Vašingtonu. Njegova knjiga “Propala država: vodič za raspad Rusije” (Failed State: A Guide to Russia’s Rupture), objavljena je na ukrajinskom i ruskom jeziku. Njegova sljedeća knjiga nosi naslov “Ključ je u Poljskoj: Strateški igrač u usponu Evrope” (Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)
Prevela: Biljana Jovićević
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR