Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, hrvatski blaženik i uskoro svetac, spašavao je Jevreje skrivajući ih od ustaša u Bolnici sestara milosrdnica.
Činio je to u dogovoru sa Jevrejskom opštinom Zagreb, a te dosad neotkrivene podatke prije ovogodišnjeg Stepinčeva Večernjem listu ustupio je zagrebački preduzetnik jevrejskog porijektla Marko Danon.
"Kontaktirao sam sa Jevrejskim muzejom u Beogradu i začudio sam se kad su mi poslali podatke o svim Jevrejima koji su se liječili u Bolnici sestara milosrdnica i koji su se tu skrivali! Počeo sam provjeravati imena u bolničkoj dokumentaciji i zaključili smo da su imena istinita te da su se ti ljudi liječili u bolnici i ondje se skrivali. Dakako, nama je sada teško reći ko se liječio, a ko se skrivao jer su te dijagnoze koje su napisane u ljekarskim dokumentima vrlo teške dijagnoze i pitanje je jesu li ti ljudi doista bolovali od tih bolesti ili im je tako napisana dijagnoza poslužila kako bi se mogli duže skrivati u bolnici", govori o svome otkriću Marko Danon, dodajući da su neki ljudi jako dugo bili u bolnici, čak nekoliko godina.
"Na primjer, jedan je čovjek bio pune tri godine! Zvao se Leo Braf i bio je, zapravo, Njemac koji je iz Njemačke pobjegao u Kraljevinu Jugoslaviju i onda je 1942. posredstvom Jevrejske opštine Zagreb došao u bolnicu.
Naime, JOZ imala je dogovor s nadbiskupom Stepincem da svakoga koga oni preporuče bolnica primi na liječenje. Tako se Leo Braf tri godine skrivao u bolnici i preživio rat. Na popisu preživjelih Jevreja u Zagrebu nalazi se i njegovo ime", kaže Danon pokazujući kopiju bolničke dokumentacije za pojedine pacijente koja uključuje pismo Jevrejske opštine, potvrde o smještaju u bolnicu te potvrde o uplati bolničkih troškova.
Nadbiskup Stepinac imao je dogovor s predsjednikom Jevrejske opštine dr. Hugom Konom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Jevreje koje Jevrejska opština pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah prima na liječenje.
To je išlo zacijelo tako brzo da bi, na primjer, oni danas poslali dopis, a čovjek bi već sutra bio primljen u bolnicu.
To je funkcionisalo do maja 1943. kad je u Zagreb došao Himler a s njime i SS jedinice, koje su uhapsile mnogo Jevreja u Zagrebu, između ostalih i predsjednika opštine dr. Kona i nadrabina Freibergera, i odvezli ih u Aušvic.
Praktično je poslije toga Jevrejska opština vegetirala s jednim ili dva čovjeka koji su ostali i više nije mogla plaćati troškove za liječenje u bolnici, pa je zacijelo od toga maja 1943. do kraja rata za Jevreje koji su se skrivali u bolnici troškove podmirivala Zagrebačka nadbiskupija.
Oni su, u svakom slučaju, još dvije godine bili u bolnici – objašnjava Danon, napominjući da se Jevreji u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u Bolnici sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva i koja je imala svoju autonomiju pa NDH na nju nije imala uticaja.
"Da nije bilo Bolnice sestara milosrdnica, Jevreji u Zagrebu, nažalost, bez obzira na to u kojem su statusu bili, arijevaca ili iz mješovitih brakova ili su pak prešli na katoličku vjeru, ne bi mogli biti liječeni u drugim bolnicama jer su bile pod upravom NDH. Mogli su se liječiti isključivo u Bolnici sestara milosrdnica i skrivati se u njoj", kaže Danon, dodajući da su sestre milosrdnice prije rata tu bolnicu osavremenile tako da je bila najbolja i najopremljenija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji.
Od kvaliteta kadra nadalje, od hirurgije, oftalmologije i drugih odjeljenja.
Tragična sudbina sestara
"Šef očnog odjeljenja bio je dr. Kurt Huhn, koji je poslije bio direktor bolnice, a njega je naslijedio čuveni dr. Vilko Panac, koji je na svome odjeljenju liječio i skrivao oca male glumice Lee Dojč, koja je zajedno s mamom i bratom stradala upravo 1943. u konvoju za Aušvic.
Tata je cijelo vrijeme bio u bolnici jer su oni vjerovali da će Njemci u logor odvesti samo starije muškarce, a ne i djecu. On se tako spasio, a cijela mu je porodica stradala. Tu je bio smješten i poznati svjetski vajar Viktor Bernfest.
Dr. Panac je, kao odličan očni ljekar, liječio zacijelo i vrh NDH, pa su u jednoj sobi bili Pavelićeva žena i djeca, a na drugom odjeljenju Jevreji koji su se skrivali, govori Danon, navodeći da je u bolnici radilo 159 časnih sestara.
"One su, zajedno s ljekarima, bile silno odane svojim poglavaricama i nadbiskupu Stepincu i, prema mojim informacijama, nikada nijednog Jevreja koji je bio u bolnici nisu prijavile. Ni Gestapou, ni SS-ovcima, ni ustaškoj policiji. Nikome! Zamislite koliko su se one straha nauživale tokom rata da im na odjeljenju ne pronađu Jevreje.
Mogli su ih sve strijeljati zbog toga. A onda su poslije rata doživjele nesrećnu sudbinu, jer su protjerane iz bolnice. I to 1. oktobra 1948. njih 70 te 1. septembra 1949. sve ostale.
A Bolnicu sv. Vinka, koju su držale za liječenje časnih sestara, sa 70 kreveta, takođe su komunisti uzeli i potjerali van bolesne sestre.
Mogle su sa sobom uzeti samo deset kreveta – kaže Danon i navodi primjer časne sestre Blande (Katarine) Stipetić koju su komunisti bezdušno ubili nakon ispitivanja.
Naime, prema pismu gospođe Marije Movrić iz Zagreba, tj. prema njenom svjedočanstvu sestrama milosrdnicama u njenoj 83. godini, koja joj je u srednjoj školi predavala fiziku, 1945., nakon dolaska partizana u Zagreb, sestra Blanda radila je u bolnici u Vinogradskoj, na dječjem odjeljenju, te je skrivala svoga rođaka koji je bio hrvatski oficir i, razumije se, nikakve zločine nije počinio.
Bio je uvjereni katolik. Međutim, neko ju je izdao partizanima.
“Našao se jedan izdajica među osobljem bolnice koji ju je prijavio. Došla je Ozna i odvela je i s. Blandu i njenog rođaka i oboje su bačeni u Jazovku. Sestra Blanda Stipetić došla je pred tzv. Vojni sud Komande grada Zagreba, kojim je predsjedao dobro poznati kapetan Vlado Ranogajec, koji je u samo jednom danu 58 ljudi osudio na smrt, što strijeljanjem što vješanjem, a među njima i časnu sestru Blandu Stipetić. Vjeruje se da suđenja nije ni bilo. Svi su mučenici prvo smaknuti, a zatim su pisane nekakve divlje presude“, posvjedočila je Marija Movrić, a milosrdnice sestru Blandu zajedno sa sestrama Žarkom (Julijanom) Ivezić, Trofimom (Mandom) Miloslavić, Kornelijom (Arminom) Horvat, Liphardom (Josipom) Horvat, Konstantinom (Rozom) Mesar i Geraldom (Anom) Jakub, koje su takođe skončale u jami Jazovki, časte kao sestre žrtve komunizma.
Dolaskom komunističkog režima, kada su sestrama bile oduzete sve odgojne i zdravstvene ustanove, sestre su bile prisiljene da se bave teškim fizičkim radom. Istovremeno su se uključile u župski pastoral, vođenje crkvenog pjevanja i katehizacije u brojnim župama na području bivše Jugoslavije.
Sestre koje su izbačene iz bolnice spavale su na hodnicima samostana u Frankopanskoj ulici u Zagrebu i, prema sjećanju starijih redovnica, to je bilo jedno od najtežih vremena za njihov red.
Svi ljekari poslije rata, poput Vatroslava Flortšuca, velikog traumatologa, inače oca redidteljke Ivice Boban, dobili su otkaz u bolnici – kaže Marko Danon, navodeći da se radi o velikoj nepravdi jer se i nadbiskup Stepinac, uz sestre milosrdnice, jako brinuo za bolnicu.
"Kad je Stepinac postao nadbiskup koadjutor odmah se počeo silno brinuti za bolnicu", kaže Danon i navodi podatak o Stepinčevoj pomoći sestrama milosrdnicama da naplate 1934. dugovanja pojedinih banovina, zbog kojih se bolnica našla u finansijskim teškoćama.
Naime, nova vrhovna uprava sestara milosrdnica te je godine poslala dopise s potraživanjima direktno banu svake banovine, odnosno ako se radilo o dugu države, pisali su ministarstvu finansija u Beograd. Neka su odjeljenja u bolnici zbog finansijskih problema, tj. dugovanja bolnici, bila toliko dotrajala da bi uskoro bila neupotrebljiva da nisu obnovljena.
No to nije išlo bez naplate dugovanja, pa je upraviteljka bolnice s. M. Anuncijata Ivanušec, koja je bolnicom upravljala 1934.-1937. i bila prva sestra na toj dužnosti, o tome problemu obavijestila nadbiskupa koadjutora Stepinca, koji je zbog toga lično otišao u Beograd i tražio da se isplate dugovi.
“Dobio je kao odgovor obećanje da će ministar socijalne politike dr. Cvetković (kasnije potpisnik sporazuma Cvetković - Maček) i ministar građevine dr. Kožulj zbog toga doći u Zagreb.
Oni su 15. decembra 1936. doista stigli u Zagreb, svaki sa svojim predstavnikom kancelarije.
Pitanje dugova konačno je riješeno, i to tako da se ministarstvo obavezalo da isplati bolnici šest miliona svojih dugova: tri u gotovu novcu, a tri u bonovima koji će se koristiti u hipotekarnoj banci sa stalnim procentima gubitka tako da će se za njih dobiti najviše 2,358.592 dinara.
Time je riješeno finansijsko pitanje državnih dugova, a uvođenjem otvorenih kredita počelo se misliti i na restauraciju bolnice“, piše u monografiji Sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga.
Niko nije znao za dogovor
Koliko je ukupno Jevreja liječeno i skrivano u Bolnici sestara milosrdnica? pitao je Večernji Marka Danona.
"Došao sam do brojke 25, možda maksimalno 30. Koliko sam mogao pratiti, bila je i bolnica u Budimpešti koja je također skrivala Jevreje, no ondje je to bilo kratko vrijeme, dok Rusi nisu ušli u Budimpeštu. U glavnoj kući sestara milosrdnica u Budimpešti sestre su držale 150 djece i oko stotinu odraslih. Spasile su oko 250 ljudi tokom rata", objašnjava Danon, dodajući da se dosad možda znalo za neke pojedine Jevreje da su liječeni u bolnici, poput oca Lee Dojč, za kojega se zna da je preživio rat zahvaljujući smještanju u bolnicu i da nije stradao kao cijela njegova porodica.
"No dosad se za taj dogovor između nadbiskupa Stepinca i Jevrejske opštine Zagreb nije znalo. Odnio sam dokumentaciju o tome i upoznao s time i direktora KBC-a Sestre milosrdnice i postulatora Stepinčeve kauze za kanonizaciju mons. Jurja Batelju. Direktor je dao da se pregledaju sva dokumenta koje sam mu donio i provjerio ih u Državnom arhivu Hrvatske i potvrdio da svi ljudi koje imam u evidenciji postoje i u bolničkoj evidenciji i da su tamo liječeni", kaže Marko Danon.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR