Opet slavi koljače – i zahvaljuje Spajićevom vicepremijeru

Priredio: V.J.

Kako javlja eparhijski sajt mitropolije crnogorsko-primorske Crkve Srbije (SPC), Joanikije aka Jovan Mićović juče načalstovao svetosavskim obredom - „pomen postradalima u Drugome svjetskom ratu od strane združenih neprijateljskih snaga” (prve tri fotografije uz ovaj tekst) - u novosagrađenom hramu na Lijevče Polju, selo Razboj kod Srpca (BiH - Republika Srpska), a sasluživali episkop pakračko-slavonski Jovan aka Neven Ćulibrk, lokalno sveštenstvo eparhije banjalučke, etc.

Citiramo tom prilikom saopšteno od Mićovića (nesvršenoga studenta filozofije):

„Obilježavamo osamdesetu godišnjicu od stradanja junaka koji su iz Crne Gore krenuli zajedno sa sveštenicma na čijem čelu je bio mitropolit Joanikije (Lipovac) crnogorsko-primorski i sa brojnim narodom. Više hiljada ljudi je bježalo ispred komunističkoga noža i ispred zločinaca koji su se osvjedočili odmah poslije ’41. pa do ’45. svojim zločinačkim naumom provodeći u vrijeme rata revoluciju u Crnoj Gori, propagirajući komunističku ideju. Malo su oni imali pameti da nešto lijepo i pametno kažu narodu, makar je kod nas tako bilo u Crnoj Gori, ali imali su puno zlobe pa su napunili jame po Crnoj Gori, a bogme i po Hercegovini”.

„Bili (su) ponajviše krivi zato što su srušili nacističku tvorevinu – Nezavisnu državu Crnu Goru pod Musolinijevom Italijom. Osnovana je 12. jula, a 13. jula od nje nije bilo niđe nijednoga ostatka, jer je buknuo svenarodni ustanak”.

 „Glavne ličnosti tog ustanka su bili ljudi koje danas ovđe pominjemo. Naravno, oficiri kraljevske jugoslovenske vojske u otadžbini, a istaknuta ličnost među njima po svome junaštvu i po nepobjedivom karakteru bio je Pavle Đurišić, koga pominjemo kao prvoga, a sa njime je i vojvoda Petar Baćović od vojvodske kuće Baćovića, ujedinitelj 1918. godine, i mnoge druge znamenite ličnosti Crne Gore i Hecegovine”.

 „Kada su Njemci krenuli, kao što je rekao jedan njihov visoki oficir da jednom za svagda savladaju srpski narod i da ga pokore i potčine i da ga zbrišu sa lica zemlje, prvo su imali plan da obezglave SPC, a ponajprije patrijarha srpskog Gavrila (Dožića) i episkopa žičkoga Nikolaja (Velimirovića), koji su cijelo vrijeme rata proveli u nacističkim logorima, na kraju u zloglasnom logoru Dahau”.

 „Već 1943. godine, kada se još nije znalo na koju će to stranu sve prevagnuti, govorio je: ‘Ako komunisti pobijede, i zavladaju i uspostave svoju vlast, ubiće dušu našem narodu. Crkve će zatvoriti, sveštenike mučiti, progoniti, ubijati, vjeronauku iz škola izbaciti, krsnu svijeću ugasiti, naše običaje pogaziti’. Nažalost, tako se i dogodilo, onako kako je prorekao mitropolit Joanikije i na njegovu žalost veliku, kao arhipastira čestitoga, milosnoga srca, koji je sav bio predan svome narodu i tome da ne ogriješi svoju svetu dušu. Ima jedno predanje kada je odstupao sa vojskom Pavla Đurišića, išao je u mantiji i pošto je stalno bio s vojnicima gledao je da njegova mantija neđe ne dotakne oružje, jer to je oružje namjenjeno za ubijanje, a on se molio Bogu da bude što manje bratskoga krvoprolića”.

- „Pavle Đurišić, čije se junaštvo može porediti sa junaštvom Pavla Orlovića, na Lijevče Polju, napadnut od udruženih neprijateljskih snaga, doživio poraz, ali privremeni poraz, izgubio cvijet je svoje vojske. Izgubio je dobar dio vojske, najveći i najljepši junaci koji se mogu uporediti sa Milošem Obilićem, Kosančić Ivanom, Toplicom Milanom, baš ovđe, u mjestu koje se zove Razboj, a krvavo razbojište naše traje vjekovima, od Kosova Polja krvavoga i od one Kosovke đevojke koja ide po razboju mlada, i traži junake da im rane opere i da ih nahrani hljebom bijelijem i napoji vinom crvenijem. Jedan od junaka koji se po svome junaštvu može uporediti sa Pavlom Orlovićem je i Pavle Đurišić”.

 „Sva muka narodna pala je na njegova pleća (Đurišića), pa je morao pregovarati i sa zloglasnim Sekulom Drljevićem. Izdade ga. Sekula Drljević je takvog junaka prelastio, da pristupi pregovorima, jer nije bilo drugačijeg načina da se Pavle savlada. Borio bi se on koliko je god bio već odśečenih krila i pored toliko gubitaka svoje vojske, ali mislio je da po svaku cijenu spasi narod, nejač, žene, đecu i starce koji su sa njim krenuli. Zarobljen je na prevaru i neđe od Stare Gradiške do Jasenovca, nije otprilike stigao do Jasenovca, da li je na skeli ubijen, da li je spaljen u ustaškom krematorijumu, kako je završio ne zna se, niti će se znati”…

Pitamo se: ne zna se ili se zna? Jer Mićović, nema jedva desetak dana ranije, citirali smo, veljaše da Đurišić bestragom nestade – baš u Jasenovcu.

Na kraju, Mićović zahvalio i vicepremijeru Spajićeve vlade:

 „Zahvaljujem od sveg srca… POTPREDŚEDNIKU VLADE CRNE GORE gospodinu Budimiru Aleksiću…”