Rusija stoji iza skandala – kazao arhiepiskop Sinaja, najstarijeg hrišćanskog manastira na svijetu

Priredio: V.J.

Arhiepiskop Sinaja, Farana i Raita iz episkopata Jerusalimske patrijaršije, Damjan (91 godina, na slici), ujedno iguman pravoslavne Svete Katarine, najstarijega kontinuirano naseljenog hrišćanskog manastira na svijetu, nalazi se na Sinajskome poluostrvu u Egiptu — optužio je Moskovsku patrijaršiju isključivo odgovornom za trenutno stanje nesloge i raskola Istočno-pravoslavne Crkve, naglašavajući da „posljedice snosi cijelo pravoslavlje“.

Damjan je, konkretno, dodao kako su nemiri unutar monaške bratije Sinaja — skandal nezabilježen u oko 1500 godina postojanja toga svetilišta, sa jedinstvenim ili izuzetno rijetkim spisima, te vjerovatno najvećom kolekcijom drevnih hrišćanskih ikona uključujući najraniji poznati prikaz Isusa kao Hrista Pantokratora — „iskoristili pojedinci, organizacije i političke stranke povezane sa POKUŠAJEM RUSIJE da demontira pravoslavlje, promovišući stavove suprotne pravoslavnoj hrišćanskoj teologiji i moralu”.

Arhiepiskop je patrijarha Teofila III, poglavara Jerusalimske patrijaršije, kontekstualno označio kao proksija Moskovske patrijaršije. Osudio je, citiramo, „IMPERIJALISTIČKU POLITIKU protiv sv. manastira Sinaj, usmjerenu na njegovo svođenje na običan manastir pod Patrijarhom Jerusalima”.

Manastir se nalazi na južnome dijelu Sinajskoga poluostrva, oko dva sata hoda od vrha istoimene gore (planine), na kojoj je — prema jevrejskoj, hrišćanskoj i muslimanskoj tradiciji — Bog dao Mojsiju ploče Zakona s Deset zapovijesti.

Sagrađen između 548. i 565. godine po naređenju vizantijskoga cara Justinijana I, manastir sada djeluje u okviru Jerusalimske patrijaršije — ali pod jedinstvenim AUTONOMNIM STATUSOM.

Sukob u Svetoj Katarini, kako smo izvještavali (vidi linkove u nastavku teksta), eskalira krajem prošloga mjeseca, kada je Damjan, koji naizmjenično živi u Atini i Kairu, a iguman je još od 1974. godine — stigao u manastir da rasturi sinaksis koji je sazvala većina monaha u željeli da izmijene upravne propise manastira bez njegova odobrenja i smijeni ga. Iguman tvrdi da je težio dijalogu i pomirenju, ali je naišao na otpor.

Prema Damjanovim rečima, monasi koji su mu se protivili su ga napali, a drugi monasi, lojalni njemu, intervenisali da uspostave red. Nakon sukoba, Damjan i njegove pristalice proćerali su pobunjene monahe iz manastira.

Damjan je etnički Grk, a grkofoni su sinajski monasi koji su tražili njegovu smjenu.

Rivalske frakcije monaha su ponudile suprotstavljene izvještaje o upravljanju i vođstvu pod Damjanom.

Sinod Vaseljenske patrijaršije, još 29. avgusta — ispostavilo se suprotno Jerusalimskoj patrijaršiji na čijem je čelu Teofil III — izražava podršku upravo arhiepiskopu Damjanu, citiramo: „Tokom čitanja pisma arhiepiskopa Damjana Sinajskog, Vaseljenska patrijaršija je izrazila punu podršku njemu, priznajući ga za legitimnog i kanonskog arhiepiskopa i igumana, istovremeno potvrđujući vijekovni status svetoga manastira Sinaj”.

Potom, Teofil III Jerusalimski, takođe etnički Grk, ali poznat po proruskim stavovima i oponiranju Vaseljenskoj patrijaršiji u vezi s priznanjem autokefalije Pravoslavne crkve Ukrajine, pokušava da arbitrira na Sinaju — iako nema ovlašćenje da izdaje obavezujuće direktive o unutrašnjem upravljanju autonomnim manastirom.

Prekjuče, 3. septembra, Teofil je, dodatno, izdao dva oštro formulisana saopštenja u kojima otvoreno proziva igumana manastira, arhiepiskopa Damjana za skandal koji potresa drevnu svetinju.

Teofil „podśeća” Damjana da je on dio episkopata Jerusalimske patrijaršije, poziva ga da se pojavi pred Sinodom u Jerusalimu — i unaprijed mu izriče presudu zbog „kanonskih i drugih prestupa” i za „sablazan”!

S druge strane, arhiepiskop sinajski Damjan — koji ne spori da će se s obzirom na svoje pozne godine uskoro povući u mirovinu, ali po drevnoj proceduri — oglasio se juče, 4. septembra. On je jasno stavio do znanja da manastir ima stare privilegije, temeljene na aktu Σιγίλλιον (Sigillion) Vaseljenskoga Patrijarha iz 1782. godine: da je Sinaj „autonoman, samoupravan, slobodan, nepovrjediv i nije podložan nijednom patrijaršijskom prijestolu”.

„Istovremeno, svepravoslavni konačni sudija (τελικός κριτής) ostaje Vaseljenska patrijaršija”, napominje Damjan. Drugim riječima, poručuje da je za Svetu Katarinu na Sinaju i danas u krajnjoj instanci nadležna isključivo Vaseljenska patrijaršija, a ne Jerusalimska patrijaršija ili neko drugi.

Naime, po ustaljenoj starini, prredstojatelja Sinajske arhiepiskopije ujedno igumana manastira Svete Katarine bira isključivo sinajska bratija, uz učešće predstavnika manastirskoga podvorja „Džuvani” u Kairu. Kandidat za arhiepiskopa mora biti član sinajske bratije. Jedina nadležnost jerusalimskoga patrijarha je episkopsko rukopoloženje od sinajske bratije izabranoga kandidata za arhiepiskopa-igumana.

Napominjemo da je Sinajska arhiepiskopija, sa Svetom Katarinom kao katedrom, tokom 19. vijeka u diptisima i Vaseljenske patrijaršije i Ruske crkve uz MITROPOLIJU CETINJSKU - CRNOGORSKU PRAVOSLAVNU CRKVU — u statusu autokefalne jurisdikcije. Jerarhija na Gori Sinajskoj je na 8. mjestu, a Jerarhija Crne Gore na 9. mjestu u sveštenim sintagmatima Istočno-pravoslavne Crkve (koja je do 1879. imala svega 10 autokefalnih crkava).

Kompleksnost zbivanja na Sinaju ogleda se i u tome da je 28. maja 2025. godine, samo 18 dana nakon pośete Grčkoj egipatskoga predśednika Abdela Fataha el-Sisija, tokom koje se egipatsko rukovodstvo obavezalo da će zaštititi karakter i funkcionisanje manastira i osigurati njegova prava i pravni status — Apelacioni sud Egipta presudio da vlasništvo nad manastirom i njegovom imovinom pripada egipatskoj državi, iako će monasi zadržati pravo da koriste prostorije u vjerske svrhe, ali pod državnim nadzorom.

Udaljena, nenaseljena zemljišta i imanja manastira na jugu Sinajskoga poluostrva, vjeruje se, sada su u planu egipatske vlade za turistički razvoj, izgradnju hotelâ sa pet zvjezdica, pansionâ i nove infrastrukture — sa ciljem privlačenja 30 miliona turista do 2028. godine.

Početkom juna, grčki ministar vanjskih poslova Jorgos Gerapetritis, nakon sastanka u Kairu sa svojim egipatskim kolegom, Badrom Abdelatijem, izjavio je da je razmatrano i pitanje Sinaja: „Složili smo se da u neposrednoj budućnosti radimo na obezbjeđivanju prava manastira, kao i njegovog pravnog oblika i identiteta”. Međutim, oba ministra su izbjegla da budu jasnija po pitanju vlasništva.

Nakon toga, parlament Republike Grčke 5. avgusta usvaja Zakon 5224/2025 sa paragrafima koji, ako se uzme u obzir jasna odluka egipatskoga suda, postavljaju pitanja o tome ko će na kraju biti pravno odgovoran za upravljanje manastirom i njegovim blagom…

Juče je arhiepiskop Damjan najavio: pozitivan rasplet u sinajskoj bratiji, takođe i svoje umirovljenje, nastavak rasprave o statusu manastira u mjerodavnim sudskim instancama Egipta, ali i očekivanja da će se status manastira regulisati trojnim ugovorom između manastira, egipatske i grčke vlade. Saopštenje Damjana, koje prenosi portal „Orthodox Times”, navodimo u cjelini (sa našim pojašnjenjima u uglastim zagradama):

- Danas, 4. septembra 2025. godine, na praznik velikoga proroka Mojsija, jednog od zaštitnika Sinaja, obnova poretka i zakonitosti u sv. manastiru Sinaj je konačno postala stvarnost. Ali samo to nije dovoljno da se postigne veći cilj očuvanja njegovog vijekovnog statusa i, prije svega, njegove budućnosti. Pored zakonitosti i reda, potrebno je i jedinstvo među ocima (monasima) sv. sinajske bratije.

- Svjestan sam da se, sa 91 godinom života, misli mnogih, kako unutar tako i van manastira, fokusiraju na fajat da je moje naslijeđe samo pitanje vremena. Upravo ta misao je pravi uzrok unutrašnje krize koja je izbila u sv. manastiru Sinaj. Odgovornost je na svima nama, prije svega na ocima Sinajima, pemda ne svima u istoj mjeri. Nažalost, kriza naslijeđa poklopila se sa krizom koju je izazvala odluka Apelacionoga suda [Egipta] 28. maja 2025. godine, što je rezultiralo egzistencijalnom situacijom.

- Sada je, iz slijeda događaja, postalo očigledno da su svi oci Sinaji, uključujući i 11 neistomišljenika, dijele određene zajedničke stavove, koji moraju poslužiti kao osnova novoga jedinstva:

α) O ključnom pitanju sudske odluke od 28. maja 2025. godine, svi dijelimo isti stav i ciljeve. Ova odluka poništava vijekovni status sv. manastira, otvarajući put njegovoj desakralizaciji i pretvaranju u muzej.

β) Rješenje za egzistencijalnu krizu sa kojom se suočavamo mora se pronaći u saradnji sa egipatskom i grčkom vladom i mora imati oblik trostranoga sporazuma. Razumije se, napori da se sv. manastir oslobodi putem egipatskih sudova moraju i nastaviće se pod odgovornošću novog arhiepiskopa Sinaja, Farana i Raita, zajedno sa ujedinjenom sinajskom bratijom.

γ) Pored pitanja imovine, rješenje nužno mora da uključuje: - 1) priznavanje u pravnome poretku Egipta jedinstvenog vjerskog pravnog entiteta (sui generis) pod nazivom „Grčki pravoslavni Sveti kraljevski autonomni manastir Svete Katarine sa Svete i Bogom utabane gore Sinaj”; - 2) dodeljivanje egipatskoga državljanstva arhiepiskopu Sinaja, Faranu i Raita tj. igumanu sv. manastira Sinaj; - 3) obezbjeđivanje dozvola za boravak za oce putem posebnih procedura; - 4) zaštita privatne kolekcije relikvija i rukopisa sv. manastira; - 5) priznavanje čisto religioznog karaktera relikvija (npr. svetih moštiju) koje nemaju umjetničku vrijednost.

δ) Zakon 5224/2025 nije samo prekretnica u borbi manastira da obezbijedi svoju budućnost i blagostanje, već i ključni strateški izbor, kako za manastir, tako i za Grčku. Odnos manastira sa grčkom državom sada je definisan Ustavom i ovim zakonom, formirajući snažan i neprobojni štit zaštite za manastir kako u Grčkoj tako i širom svijeta.

ε) Sinajska bratija mora da primi nove oce kako bi povećala svoj broj.

- Svepravoslavno kanonsko pravo u vezi sa sv. manastirom Sinaj je neopozivo definisano Σιγίλλιο (Sigilionom) vaseljenskoga patrijarha Gavrila IV iz 1782. godine. Istovremeno, svepravoslavni konačni sudija (τελικός κριτής) ostaje Vaseljenska patrijaršija. Sveti manastir Sinaj je „autonoman, samoupravan, slobodan, nepovrjediv i nije podložan nijednom patrijaršijskom prijestolu”.

- Krize vazda otkrivaju mnogo o mnogima. Niko neće zaboraviti one koji su odmah podržali sv. manastir kada je odluka od 28. maja 2025. postala poznata: Vaseljenska patrijaršija, Patrijaršija Bugarske, Crkva Grčke i Crkva Kipra. Docnije su se pridružile Antiohijska patrijaršija, Patrijaršija Srbije [izvorno: Patriarchate of Serbia, prim] i Crkva Albanije. Bolna tišina Patrijarha Aleksandrije [čija je katedra takođe u Egiptu, prim] predstavlja podršku.

- Sve ostale patrijaršije i pravoslavne crkve ostale su nijeme, liše Jerusalimske patrijaršije, čija je izjava nastojala samo da potvrdi imperijalističku politiku protiv sv. manastira Sinaj, usmjerenu na njegovo svođenje na običan manastir pod Patrijarhom Jerusalima.

- Za ovu klimu razdora i podjela u pravoslavnome svijetu, odgovornost je isključivo na Moskovskoj patrijaršiji, ali posljedice snosi cjelokupno pravoslavlje. Nije slučajno da su prve koje su iskoristile unutrašnji raskol u sinajskoj bratiji bile organizacije, mreže, stranke, i pojedinci povezani sa pokušajem Rusije da demontira pravoslavlje, promovišući stavove suprotne pravoslavnoj hrišćanskoj teologiji i moralu.

- Hrišćanstvo na Bliskome istoku je progonjeno, a pravoslavni hrišćani — današnji Romiosini [Ρωμιοσύνη, od 1960-ih tako se označava moderna grčka nacija, termin je uspostavljen u duboko podijeljenoj Grčkoj nakon građanskoga rata 1946-1949, prim] — ozbiljno su ugroženi, što je pokazao teroristički napad na crkvu Proroka Ilije u Damasku. Bez grčke države i njezinog aktivnog učešća, ništa se neće spasiti. Ni Rusija, ni Jordan (koji je jerusalimski patrijarh hvalio kao „štit” hrišćana kada je deblokirao njegove račune — nešto što je Grčka zapravo postigla), njedna druga zemlja nema iskrenost, hrabrost, posvećenost i ljubav prema Romiosinijima koju ima Grčka.

- Juče sam primio pismo jerusalimskoga patrijarha Teofila, koga duboko cijenim i poštujem, ali koje je kanonski slabašno i neosnovano. To je zato što on: - ignoriše moje pismo od 7. avgusta 2025. godine, upućeno njegovom blaženstvu jerusalimskom patrijarhu, u kojem sam mu eksplicitno rekao da ga nijesam pozvao da interveniše u poslovima manastira; - ignoriše kanonske i pravne nedostatke navodnog poziva od strane određenih otaca; - tretira manastir kao dodatak Jerusalimske patrijaršije, suprotno gore pomenutom Sigilionu, i stoga pretpostavlja da može izdavati naređenja za otvaranje manastirske kapije; - ignoriše činjenicu da sinaksis otaca ima pravo da nametne igumanu i arhiepiskopu odbijanje poziva njegovog blaženstva.

- Ipak sam srećan zbog ovoga pisma, jer se konačno otkriva uloga jerusalimskoga patrijarha u ovome crkvenom puču; na kraju krajeva, on pośeduje stručnost — prije svega u produbljivanju raskola unutar sinajske bratije. Ali najznačajnija stvar je tajming: pismo je poslato tek kada je Jerusalimska patrijaršija saznala da ću objaviti svoju odluku o prevazilaženju krize koja pogađa bratiju i da moja odluka ima saglasnost otaca, grčke vlade, Vaseljenske patrijaršije i Crkve Grčke.

- Sveti manastir Sinaj nema tradiciju organizovanja pučeva, raščinjenja patrijaraha, a zatim njihovog zatvaranja u unutrašnje zatvore kako bi ih slomio duhovno, mentalno i fizički. Manastir nikada ne bi pokazao sitničavost koju je lično pokazao jerusalimski patrijarh Teofil kada je došlo neizbježno vrijeme za upokojenje njegova prethodnika Irineja [patrijarh jerusalimski Irinej svrgnut, raščinjen u „puču” koji je 2005. predvodio Teofil, prim].

- Ko može zaboraviti da su jedini koji su tada brinuli o dostojanstvu preminulih bili grčka vlada i Crkva Grčke? Bez njih, pokojni patrijarh još uvijek ne bi bio sahranjen, pošto je sadašnji jerusalimski patrijarh zabranio njegovo sahranjivanje bilo đe u svojoj jurisdikciji [Irinej se upokojio 2023. u Grčkoj, tamo je i sahranjen, prim]. Na sreću, čak ni u najgorem trenutku istorije, ništa slično se nije dogodilo u sv. manastiru Sinaj — i svi moramo osigurati da se nikada ne dogodi.

- Moram takođe ukratko pomenuti licemjerje mnoge braće u vezi sa takozvanim slučajem gospođe Α.Σ. [inicijali laikinje koja je, prema tvrdnjama pubunjenih monaha, uz odobrenje Damjana, „imala pristup arhivama i zapisnicima, utičući na manastirsku administraciju”, prim].

- Zahvaljujući njoj, mnogi Grci su prvi put čuli termin „συνείσακτη” [„syneísakti”, može se prevesti kao „uključujuća”, prim]. Da je umjesto žene bio muškarac, isti „krugovi” i „braća” bi i tada otrovali svijet istim insinuacijama — samo u tome slučaju puta još sramotnijim. Ova sudbina, nažalost, zadesila je sve jerarhe kojima je Bog podario duge godine života. Pa ipak, u slučaju gospođe Α.Σ. postoji i obilje mizoginije, pijetizma i puritanizma. Gospod zna i sudi!

- Juče sam obavijestio grčku vladu o svojim odlukama, koje su u skladu sa onim što sam već razgovarao sa Vaseljenskom patrijaršijom i Crkvom Grčke. Pošto je sada očigledno da se sinajska bratija slaže oko strateških ciljeva i taktičkih metoda za suočavanje sa egzistencijalnom krizom manastira — manastira kojem sam posvetio cio svoj život — dođe vrijeme da preuzmem svoju odgovornost i garantujem proces sukcesije (naslijeđivanja). Ove procedure će početi odmah i moraju se završiti brzo, ali i pravilno, kako bi se sinajska bratija, ujedinjeno, moglo fokusirati na riješavanje velikoga problema sa kojim se suočavamo.

- Proceduralni detalji biće završeni u narednim danima; biće objavljeni kada se svi zdogovore; i biće sprovedeni uz pomoć egipatskih vlasti, grčke vlade i Crkve Grčke.

- Opraštam svima i molim oproštaj od svih!