Piše: Ana Nives Radović
Prijedlog bivšeg ministra pravde Crne Gore da država izda obveznice u iznosu od 500 miliona eura kako bi kupila "Bitcoine i Ethereume", kako on to naziva, ne zaslužuje da bude predmet ozbiljne fiskalne rasprave, ne zato što je digitalna imovina irelevantna – naprotiv, njen rastući značaj postaje sve više prepoznat na svim nivoima – već zato što je ovakav pristup u osnovi pogrešan, tehnički neutemeljen, institucionalno neodgovoran i fiskalno rizičan.
U pitanju nije vizija, već zamjena strateškog planiranja investicionom euforijom, a ovakve ideje, koliko god bile obavijene pojmovima iz digitalnog svijeta, suštinski ignorišu osnovne principe javnih finansija, regulative i institucionalne održivosti.
Da bi država uopšte mogla da razgovara o upravljanju digitalnom imovinom, mora da pokaže da razumije šta ona jeste. Počnimo od elementarnog: Ethereum je mreža, Ether je valuta. Ako neko ko pretenduje da oblikuje ekonomske strategije ne zna ni razliku između protokola i tokena, onda ne govorimo o viziji, već o intelektualnom hazarderstvu.
Porediti Crnu Goru sa Sjedinjenim Američkim Državama, pozivajući se na primjere američke fiskalne politike i predsjednika Donalda Trampa, ignoriše temeljne razlike između tih sistema. Crna Gora je mali ekonomski sistem bez monetarnog suvereniteta, bez robusnog finansijskog tržišta i bez regulatornog mehanizma sposobnog da upravlja rizicima digitalne imovine. SAD mogu sebi priuštiti eksperimentisanje. Male države – ne mogu, a ne bi smjele ni da pokušavaju sve dok za njih ne stvore sve preduslove.
Digitalna imovina se ne uključuje u državne bilanse bez postojanja regulatorne infrastrukture, a Crna Gora ne posjeduje ni sveobuhvatan zakon, ni funkcionalno regulatorno tijelo, ni tehničku sposobnost za upravljanje ovom klasom imovine. Čak ni sajber bezbjednost u državnoj upravi nije na nivou koji bi omogućio sigurno čuvanje digitalnih sredstava, a kamoli formiranje „digitalnih državnih rezervi“.
Osim toga, spekulativna priroda kriptovaluta čini ih visoko volatilnim instrumentima za formiranje državnih rezervi. Projekcije o rastu vrijednosti bitcoina do „pola miliona dolara“ ili ethera do „25.000 dolara“ u domenu su entuzijastične tržišne retorike, a ne fiskalne prognoze. Država nije špekulantski fond i njena uloga nije da trguje nadama, već da upravlja rizicima.
Raniji, neozbiljni, pokušaji regulacije digitalne imovine u Crnoj Gori, uključujući nacrte zakona koje su autori ovakvih ideja promovisali, bili su nedorađeni, pravno neprimjenjivi i tehnički netačni. Ukoliko se želi strateški ulazak u digitalnu ekonomiju, neophodan je temeljan, sistemski i institucionalno odgovoran pristup, koji podrazumijeva regulatorni okvir, izgradnju kapaciteta, međunarodnu saradnju i jasno definisane mandate nadležnih tijela.
Najvažnije od svega je razumjeti da državna digitalna politika ne smije da bude vođena retroaktivnim kalkulacijama „da smo tada kupili...“, niti političkim impulsima, već rezultat pažljivog, višegodišnjeg institucionalnog procesa koji odgovara na stvarne potrebe i mogućnosti zemlje, a ne na tržišne cikluse.
Crna Gora može i treba da gradi politiku prema digitalnim tehnologijama i da za više desetina hiljada građana kojih se ovo tiče obezbijedi neophodnu infrastrukturu, ali to mora biti put odgovorne izgradnje, a ne impulsivne kupovine. Sve drugo je, nažalost, pogrešan signal korisnicima i još pogubniji signal institucijama.
Limun
Bravo!