Zašto Rusija istorijski naginje Aziji, a Ukrajina Evropi

Piše: Prof. dr Timothy Snyder (Yale University)

 Istorije Ukrajine i Rusije su naravno povezane, preko Ruske carevine i Sovjetskoga Saveza, i preko pravoslavne vjere, i još mnogo toga. Ali Rusija je, u svojoj ranoj ekspanziji i savremenoj geografiji, zemlja duboko povezana s Azijom; a Ukrajina to nije. I ukrajinska i ruska nacija su još u formiranju, a zaplete između njih je za očekivati, sada i u budućnosti.

 Istorija Kijeva i okolnih zemalja obuhvata određene evropske trendove, koji su manje izraženi u Rusiji. Poljska i Litvanija su nezaobilazni referenti za svaki potpuniji prikaz ukrajinske prošlosti koja se, uostalom, ne može razumijeti ni bez drugih evropskih faktora, Renesanse i Reformacije; zatim, tu su epoha nacionalnoga preporoda Ukrajinaca, pokušaj nacionalne državnosti [Ukrajinske Narodne Republike 1917-1921. godine, prim]…

 Istorija Kijeva i Ukrajine je, da tako kažem, krajnje normalna za Evropu. Lako se uklapa u redovnu evropsku periodizaciju. Dodatna složenost i intenzitet ovih tipičnih iskustava može nam pomoći da jasnije sagledamo ukupnost evropske istorije.

 Međutim, neke od ovih referenci su različite, ili ih nema, u Rusiji. Ovo može otežati Rusima — čak i u dobroj vjeri — da tumače ukrajinsku istoriju; ili istoriju koja im je „zajednička”.

 „Isti” događaji — na primjer boljševička revolucija ili staljinizam — mogu izgledati drugačije iz različitih perspektiva Ukrajinaca i Rusa. Mit o „vječnome bratstvu”, koji sada u lošoj namjeri nudi ruski predśednik, mora se razumijeti u kategorijama politike, a ne istorije. Malo istorije nam ipak može pomoći da sagledamo loše namjere i da razumijemo politiku…

 Prije više od hiljadu godina, robovlasnici Vikinzi sa nordijskoga śevera — kroz brzake koje čak ni oni nijesu mogli da savladaju, ali robovi su im prenosili čamce na leđima — pronašli su put koji traže ka jugu: rijeku Dnjepar i trgovačko mjesto zvano Kijev. Ostavljali su usput Vikinzi rune [Runen, znakovi drevnih germanskih alfabeta, prim] da obilježe svoje mrtve na obali rijeke.

 Ovi Vikinzi su sebe nazivali — Rus[i].

 Vikinzi su istisnuli Hazare [ogranak turkijskih plemena, prim] kao sakupljače danka u Kijevu, preuzimajući neke običaje i rječnik od njih: svoje vođe su i oni nazivali „kaganima“. Drevna Hazarija se raspadala, iako su napredovanje Islama zaustavili Hazari na Kavkazu u 8. vijeku, otprilike u isto vrijeme kada se odigrala Bitka kod Tura [10. oktobra 732. u savremenoj Francuskoj, između Franačkoga kraljevstva i arapskih islamskih kalifata u Španiji, prim].

 Neka ili možda cjelokupna hazarska elita prelazi na Judaizam. I ugledajući se, dakle, na Hazare, Vikinzi su procijenili da bi prelazak na monoteističku religiju mogao značiti pouzdaniju kontrolu nad teritorijom. Paganska Kijevska Rus [Київська Русь] se očigledno premišljala između Judaizama i Islama prije nego što je priješla na Hrišćanstvo [pokrstila ih Vaseljenska patrijaršija, pod čijom jurisdikcijom će potom Ukrajina neprekidno ostati do 1686. godine, prim].

 Vladar Kijevske Rusi za koga se vjeruje da se prvi preobratio zvao se Valdemar — ili Volodimir [Володи́мир, za Ukrajince „хреститель Русі”, prim]. Rusi ga, mnogo kasnije, nazvaše Vladimir. Prvotno je vladao Kijevom kao paganin; a prema izvorima Arapa, on je ranije vladao jednim drugim gradom kao musliman.

 Ovo je, za sadašnja shvatanja, možda previše koloritno, ali u ona vremena normalno. Vikinzi su doprinijeli formiranju država širom Evrope, na pragu milenijumskih konverzija. Kijevska Rus je normalna i u svojoj „bračnoj politici”, na primjer, slala je princezu da se uda za kralja Francuske. I borbe za nasljedstvo u Kijevskoj Rusi su tipične, kao i nesposobnost da se odupre Mongolima početkom 1240-ih.

 Nakon toga, većinu zemalja Rusi okupilo je Veliko vojvodstvo Litvanije. I ovo je u izvjesnome smislu normalno: Litvanija je tada najveća država u Evropi. A Kijevska Rusi je predala svoj civilizacijski paket Vilnjusu.

 Hrišćanstvo je, naime, donijelo crkvenoslovenski jezik u Kijev. Stvoren u Vizantiji da preobrati Slovene u Moravskoj, crkvenoslovenski je potom usvojen u Bugarskoj i u Kijevskoj Rusi. U Rusi je predstavljao osnovu i za juridički jezik, koji je sada pozajmila Litvanija.

 Potom se Litvanija spojila s Poljskom [Poljsko-Litvanska unija, docnije komovelt Rzeczpospolita, prim]. Vladalo se Ukrajinom iz Viljnusa, a zatim iz Varšave u 14, 15, 16, 17. i 18. vijeku, ali je Kijev ostao u matici evropskih trendova. Dotaknula ga je i dilema Renesanse: antičko ili moderno?

 U zapadnoj Evropi narodni govori su trijumfovali nad latinskim. U Kijevu su stvari, kao i obično, nešto složenije: latinski postaje rival crkvenoslovenskome, a poljski narodni jezik je u 17. i 18. vijeku zasijenio ukrajinski među elitama. Smijenio ga je ruski kao elitni jezik u 19. i 20. vijeku. U 21. vijeku, ruski je ustupio dominantno mjesto u politici i književnosti ukrajinskome jeziku…

 Kijev i okolne zemlje, dakle, dirnula je i Reformacija [16.vijek, prim]. Ukrajina je u tom smislu nešto šarenolikija. Na drugim mjestima Reformacija je suprotstavila Protestantizam oživljenom Rimokatolicizmu. U Ukrajini je dominantna religija istočno hrišćanstvo, odnosno Pravoslavlje. Ali bogati ukrajinski magnati pozivali su protestante da grade crkve, a strani poljski plemići su rimokatolici. Godine 1596. učinjen je pokušaj spajanja Pravoslavlja i Katolicizma, što je dovelo do stvaranja još jedne crkve, Unijatske ili Grkokatoličke [Українська греко-католицька церква, prim].

 Vjerski ukrajinski ratovi takođe su tipični, ali su intenzivirani akumulacijom više faktora. Seljaštvo koje govori ukrajinski jezik je ugnjetavano kako bi se stvorio poljoprivredni višak za zemljopośednike koji govore poljski. Ta izrabljivačka elita u zemlji, dakle, osim što govori poljski, praktikuje i drugu religiju od većine stanovništva. Nasuprotv njima, Kozaci, slobodni ljudi Ukrajine, koji su služili kao efikasna konjica u izvanrednoj poljsko-litvanskoj vojsci toga vremena, pobunili su se 1648. godine. Uzeli su sve ukrajinske ciljeve kao svoje i teže nezavisnosti.

 Za razliku od Ukrajine, neke śeveroistočne teritorije stare Rusi slijedile su drugačiji obrazac poslije mongolske invazije 1240-ih. Tamo vladaju Mongoli. Oko novoga grada, Moskve — a Moskva nije ni postojala u vrijeme Rusi — lokalni prinčevi su stekli vlast prikupljanjem danaka za Mongole.

 Novi entitet, Moskovija, potvrđuje svoju nezavisnost kako se zapadna mongolska carevina raspadala. Prvo se Moskovija teritorijalno proširila na jug, zatim na istok u izuzetnoj kampanji ekspanzije. Ali Ukrajina ostaje van domašaja Moskovije.

 Godine 1648. moskovijski istraživači su stigli do Pacifika, kada je, nekih sedam hiljada kilometara zapadnije, počela pobuna kozaka Ukrajine. I tek su sukobi između Poljske-Litvanije i Kozaka omogućili Moskoviji da okrene svoju moć na zapad i zadobije teritoriju većega dijela nekadašnje Kijevske Rusi.

 Poljska-Litvanija i Moskovija su sklopile mir krajem 17. vijeka. Kijev je ostao unutar granica Moskovije. Još u Poljskoj-Litvaniji utemeljena akademija u Kijevu [osnovana 1615, sadašnji naziv Національний університет „Києво-Могилянська академія”, prim] jedina je visokoškolska ustanova u Moskoviji, a njezini diplomci veoma cijenjeni.

 Kijevski crkvenjaci su svojim novim vladarima iz Moskovije rekli da Ukrajina i Rusija imaju zajedničku istoriju; činilo im se da imaju za pravo da to ispričaju.

 I Moskovija je preimenovana u „Rusko carstvo“ 1721. godine, pozivajući se na drevnu Rus, nestalu pola milenijuma ranije. Između 1772. i 1795. godine, Poljska-Litvanija se raspala, a ruska carica [Ekatarina II] — inače, etnička Njemica [Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst-Dornburg] — proglasila je obnovu onoga što je nestalo: dakle, opetuje mit o Rusi.

 Krajem 19. vijeka, ruski istoričari su ponudili sličan narativ, manje-više priča koju i Putin danas priča, umanjući azijsku stranu ruske istorije i previđajući čak 700 godina u kojima je Kijev postojao izvan Rusije.

 U stvarnoj istoriji, Ukrajina, tokom svega nešto oko dva i po vijeka u Ruskoj carevini, nikada nije prestala da bude otvoreno pitanje. Nacionalni preporod Ukrajinaca je počeo još u Ruskoj carevini, nedugo nakon što su ostaci njihovih kozačkih ustanova raspušteni.

 U 19. vijeku centar ukrajinskoga preporoda je Kijev. Ali zabrane upotrebe ukrajinskoga jezika u Ruskoj carevini potisnule su preporod u Austro-Ugarsku monarhiju [u čijem sastavu su od 1795. bile neke najzapadnije ukrajinske zemlje, prim]; tamo su pomogli slobodna štampa i slobodni izbori. Nastavio se ukrajinski kulturni preporod i u Poljskoj nakon raspada Habzburške monarhije 1918. godine [dio zapadnijih ukrajinskih zemalja je priključen Poljskoj, nakon rata Poljske i ruskih boljševika 1919-1921, prim].

 Krajem Prvoga svjetskoga rata, Ukrajinci su pokušali da uspostave nezavisnu državu na ruševinama obje carevne, Ruske i Austro-Ugarske. Pokušaj je tipičan i za vrijeme i za mjesto, ali su poteškoće prevelike. Ukrajinci su se našli usred nezavidne unakrsne vatre „bijelih” Rusa, Crvene armije i trupa Poljske.

 Veliki dio „ruskoga građanskoga rata” vođen je u Ukrajini. Njegov iscrpljujući kraj je nametnuo boljševicima neki održivi odgovor na ukrajinsko nacionalno pitanje. Zato je SSSR i dobio oblik kada je 1922. godine osnovan — nominalna federacija nacionalnih republika.

 Ali, Ukrajina u SSSR-u je najsmrtonosnije mjesto na svijetu, ne samo za vrijeme Drugoga svjetskoga rata.

 Kolektivizacija poljoprivrede dovela je do politički izazvane gladi koja je 1932-1933. ubila oko četiri miliona ljudi u Sovjetskoj Ukrajini. Slična želja za preusmjeravanjem ukrajinskih zaliha hrane animirala je Hitlerovo ratno planiranje.

 U vrijeme kada su Hitler i Staljin na vlasti, između 1933. i 1945. na Ukrajinu se gledalo kao na žitnicu i iz Moskve i iz Berlina.

 Staljin i Hitler započeli su Drugi svjetski rat kao de facto saveznici protiv Poljske. Godine 1939. dogovorili su se da će Poljska biti podijeljena, a njezina istočna polovina pod kontrolom SSSR-a…

 Na kraju, te iste — zapadnoukrajinske — bivše teritorije Poljske su priključene Sovjetskoj Ukrajini 1945, kao i neke zemlje iz Čehoslovačke. Devet godina kasnije Krim je prenijet Ukrajini.

 Sovjetski Savez je, na taj način, formirao sadašnje granice Ukrajine, kao što je formirao i granice Rusije, i svih republika koje su u njemu sastavljene. A kada je Boris Jeljcin uklonio Rusiju iz SSSR-a 1991. godine, potpisao je sporazum s ukrajinskim i bjeloruskim sovjetskim liderima — koji su predstavljali zvanične osnivačke entitete SSSR-a.

(Priredio: V.J.)