Crnogorski suverenista i ministar dr Pero Đ. Šoć o srpskoj invaziji i okupaciji Crne Gore (1919)

Za Antenu M piše: Novak ADŽIĆ

O velikosrpskoj agresiji na suverenu, nezavisnu i međunarodno priznatu Kraljevinu Crnu Goru, odnosno, o okupaciji i nasilnoj aneksiji države Crne Gore, izvršenoj, na brutalan, ali i prevaran način, od strane Kraljevine Srbije i njenih trupa (1918-1919), prvorazredno svejedoči i autentični istorijski izvor, čiji je autor ondašnji ministar u Vladi Kraljevine Crne Gore u egzilu dr Pero Đurov Šoć.

U vrijeme pisanja i publikovanja ovog članka, dr Pero Šoć bio je ministar prosvjete i crkvenih poslova i zastupnik ministra spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore u egzilu. Dr Pero Šoć dugo je, uz Jovana Simonovog Plamenca i Vladimira Đurovog Popovića-Jabučanina, predstavljao najznačajnije ime crnogorske suverenističke političke emigracije, te je bio ličnost od izuzetnog povjerenja kralja Nikole I Petrovića-Njegoša u egzilu (1916-1921). Tekst integralno prenosim iz lista: „Glas Crnogorca“, službeni organ Kraljevine Crne Gore, Neji kod Pariza, broj 64, 6. februar 1919., str. 5.

Tekst je dr Šoć naslovio „POLITIKA PREMA CRNOJ GORI“ i u cjelosti glasi:

„Bizmark je rekao da su za ujedinjenje Njemačke potrebni bajoneti. I zaista, pomoću bajoneta, Prusija je ujedinila Njemačku, ali, zbog bajoneta, je posljednji Hoencolern i upropastio njemačko carstvo. I dok je to postigao, žrtvovao je više ljudi no što je to iko dosad učinio. Cio svijet, a naročito Jugosloveni, koji su živjeli u susjedstvu Njemačke i Austrije, treba iz toga da izvuku pouku. Ali, na žalost umjesto da se tijem poučimo, to je za nas mrtvo slovo.

Tako je službena Srbija pokušala da igra ulogu Prusije na Balkanu i da od svoje dinastije stvori nove Hoencolerne. Razlika je u tome, što je Prusija respektovala autonomije i individualnost mnogobrojnih država njemačkoga saveza. Srbija pak traži proširenje svojih granica i ide za tim da prosto, jednostavno apsorbira sve jugoslovenske zemlje. Ona hoće Crnu Goru, zemlju koja je bila slobodna i nezavisna za šest vjekova, da smatra kao jedan okrug srbijanski.

Vlada Crne Gore je 1916., a zatim u dva puta 1917., jula i avgusta, predlagala Srbiji da se sporazumiju, slože i da nađu zajedničku osnovu u politici narodnog ujedinjenja. Srbija nije nikad odgovorila. Zašto? Zato što nije htjela ujedinjenje na osnovu ravnopravnosti, nego prisajedinjenje Crne Gore. Mi smo obratili pažnju velikih sila na to što čini službena Srbija. Mi smo odavno znali da ona priprema čete koje će oružane upasti u Crnu Goru, zavesti teror i prisiliti narod da se pokori Srbiji. Milioni su uloženi u tu mrežu i propagandu koja je pripremila teren. Čim su srbijanske trupe ušle u zemlju, počeo se izvršavati taj plan. Zemlja je vojnički okupirana. Srbijanske vlasti su oko cijele zemlje povukle „sanitarni“ kordon. Zemlja je potpuno blokirana. I druge pokrajine u bivšoj Austriji nalaze se u istoj situaciji. Jugosloveni su danas otcijepljeni od ostalog svijeta. Jugoslavija je danas ostrvo jedne dinastije. Tome se nijesmo iznenadili. Ali Crnogorci su odgovorili ustankom. Srbijanska komanda otvorila je topovsku paljbu i potukla na stotine Crnogoraca u njihovim rođenim domovima. Šest čanova iz jedne jedine porodice pogubljeni su u isti mah, zato što ne htjedoše uzeti oružje protivu svoje braće.

Na prigovore naših neprijatelja imamo da odgovorimo to, da je Crna Gora izdana. Službena Srbija je sebi preuzela da izigra obećanje kojim Saveznici garantovaše restauraciju; ona hoće da spriječi da naša zemlja bude uspostavljena onako isto kao Srbija i Belgija. Međutim, Kralj Crne Gore pruža nam rijedak primjer: on ponavlja svoje pređašnje izjave da je voljan povinovati se volji svoga naroda, slobodno i pošteno izraženoj. Dok se Kralj Crne Gore stavlja na raspoloženje svom narodu, princ-regent Srbije ide za tim da se nametne istom narodu.

Službena Srbija, tako isto, hoće da se nametne na osam miliona Jugoslovena bivše Austrougarske. Sjetimo se da, po Vilzonovim idejama, narodi treba da raspololažu svojom sudbinom i da vladari imaju biti služitelji narodu, a ne gospodari. Zemlje pripadaju narodima, ne krunama. Prema tome, kako može dinastija Srbije ići za tim da se nametne i onim Jugoslovenima, koji ne samo što se nijesu izjasnili za nju, nego koji nijesu još nikad imati priliku slobodno izraziti svoju volju o obliku nove države, o republici ili o monarhiji! Velika većina prepušta tu dužnost Konstituanti koja se ima sazvati po zaključenju mira. Kako dinastija Srbije može zahtijevati od velikih sila da bude postavljena nad cijelom Jugoslavijom? Po mom mišljenju, postupak službene Srbije spriječio je predstavnicima Nar. Vijeća u Zagrebu pristup Konferenciji mira. Srbija je predstavnike Vijeća primila u svoju Vladu, i na taj način je Narodno Vijeće u Zagrebu, indirektno stavljeno u ovisnost vladi Srbije. Intrige te vlade, kao i njeni zloglasni postupci u zaposjednutoj Crnoj Gori, spriječili su, tako isto, i Crnu Goru da danas nije zastupljena u Konferenciji. Srbijanski političari zaista mogu se ponositi uspjehom svojih podviga; u Crnoj Gori bratoubilački rat! Bratska Crna Gora, saveznik od prvog časa, koja je žrtvovala sve što je imala, još nije mogla podići svoj glas u Konferenciji, dok se danas u njoj čuje glas i onih koji nijesu ni učestvovali u ratu!

Prema potonjim vijestima, Jugosloveni bivše Austrije odupiru se...Službena Srbija šalje tamo svoje divizije, topove i aeroplane. Ona bi trebala da shvati da i ako je sa visine tih aeroplana moguće pratiti pokrete ustanika, nije moguće tim putem i načinom, niti nasiljem spriječiti razvoj i kretanje ideja.

Ne dajmo da se stvara Prusija u času kad je Prusija Hoencolernova, osnovana na nasilju, propala za uvijek“.