14 °

max 14 ° / min 8 °

Četvrtak

18.04.

14° / 8°

Petak

19.04.

15° / 7°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

10° / 4°

Ponedjeljak

22.04.

16° / 7°

Utorak

23.04.

12° / 10°

Srijeda

24.04.

14° / 8°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Đilas: Činilo se da Bošku Boškoviću ne prijeti opasnost nakon pogibije Todora Dulovića…

Istorija

Tag Gallery
Comments 4

Đilas: Činilo se da Bošku Boškoviću ne prijeti opasnost nakon pogibije Todora Dulovića…

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

U proljeće 1921. grupa poslanika Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), među njima i Pavle Žižić (1889-1967), učitelj iz Polja kod Mojkovca, podnijela je parlamentu u Beogradu interpelaciju. Potpisuju je i Srbi-komunisti, Ljubomir Gligorijević i Živko Cvetković, te još jedan Crnogorac, takođe poslanik KPJ, Jovan Tomašević — taj Crmničanin, negdašnji agent Kraljevine Srbije, 1919. bio je i vođa jedne kontra-komitske jedinice komunista u službi srpske okupacione vlasti.

Elem, ti jugoslovenstvujući „komunci”, dominatni dio rukovodstva KPJ, protivni obnovi drevne crnogorske države, a sve zabrinuti za „jedinstvo” Kraljevstva SHS, ipak ne mogu ćutke da tolerišu, kako pišu „PRIMJERE UŽASA” — zločinačka divljanja okružnoga načelnika u Kolašinu Boška Boškovića (na fotografiji gore).

Milovan Đilas (1911-1995) — od kraja 1930-ih do početka 1954. najuticajniji crnogorski komunista — tokom svoga odrastanja i školovanja u Podbišću kod Mojkovca i u Kolašinu upamtio je i lik i nedjela Boškovića. O tome izvještava u memoarima „Land Without Justice” ili „Besudna zemlja”, objavljenim 1958. u Njujorku.

Kao što smo viđeli, Đilas je, na svoj način, već opisao i pohod Boškovića s žandarmerijom i vojskom na saplemenike, Poljane, početkom 1921. godine.

Poljane je Bošković tada žestoko premlatio i na razne načine maltretirao i ponizio. To je bila osveta. Jer, pošto su srpske okupacione vlasti već zabranile isticanje „zelenaške” liste — Poljani su svoje nezadovoljstvo novostvorenim Kraljevstvom SHS na parlamentarnim izborima krajem 1920. izrazili masovnim glasanjem za anti-karađorđevićevsku i republikansku KPJ, koja je i pobijedila u tom kraju. Opisao je u detaljima Đilas i jednu tadašnju egzekuciju, na smrt, a bez suda, na licu mjesta — po naredbi Boškovića…

No, prije drugih zapažanja Đilasa o Bošku Boškoviću — „ujedinjaškoj” perjanici s mandatom Srbije (Ministarstva unutrašnjih dela iz Beograda) da na okupiranim područjima Mojkovca, Kolašina i dijelom Bijeloga Polja odlučuje o životu i smrti, časti i imovini ljudi — da pogledamo što o njemu, kroz skupštinsku interpelaciju u jedanaest tačaka, javnosti u proljeće 1921. saopštava grupa poslanika KPJ:

„Da li je g. ministru unutrašnjih djela poznato o tome kakav zulum vrši okružni načelnik Boško Bošković u okrugu Kolašinskome?

Ovaj bivši AUSTRIJSKI SLUGA i liferant ishrane u Kolašinu — koji se, za vrijeme propadanja našega plemena, nije ustručavao da od naroda oduzima zalogaj hljeba iz usta za propalu austrijsku hartiju [obveznice, prim] i da njime hrani neprijatelja; taj isti, još i danas, oduzima i živote, čast i imanjâ Crnogoraca i goni u šumu sve što ne može njegov zulum trpjeti.

Na sramotu jedinstva i države u kojoj g. Bošković predstavlja jedan viteški okrug sa žalošću konstatujemo slijedeće primjere užasa:

1.) Da je nedavno, noću, g. STEVANA BULATOVIĆA, ljekarskoga pomoćnika u Kolašinu, izvukao iz stana, pa ga na vratima njegove kuće isprebijao kundacima, pa te iste večeri povratio oblivena krvlju među uplakanu familiju.

2.) Da je jednom prilikom napao, noću, on sâm, lično, na ženu ILIJE RAKOČEVIĆA, postolara u Kolašinu, u njezinoj kući u cilju obeščašćenja. Uslijed toga što joj je muž, Ilija, protestvovao protivu takvog postupka, bio je odmah doveden u policiju, tu bio tučen od sâmog načelnika [Boškovića].

3.) Da je tukao NEŠA i MIHAILA MEDENICU, kao i RADOVANA BAKIĆA. iz sela Crkvine, čiji je mal [stoku] noću plijenio, porodice pohapsio i oko 70 ovaca poklao pod izgovorom da su bili u vezi sa komitima, iako je dokazano obratno.

4.) Da je prošle godine tukao, kao skota, MILA VESKOVIĆA, trgovca iz Kolašina, u njegovoj kući, zbog jednog austrijskog psa, koga su oficiri bili ostavili Milu po izlasku iz njegove kuće. Ovome istome rekvirirao je kuću i u istu smjestio vojnike.

5.) Da je RADOJA RAKOČEVIĆA, vojnoga činovnika u Kolašinu, kaznio sa 45 dana zatvora samo zato što se nije htio upisati u Demokratsku stranku.

6.) Da je MARKA BULATOVIĆA, dobrovoljačkoga kapetana u amerikanskoj vojsci sa Verdena, rodom iz Rovaca, odmah po dolasku s fronta bačio u zatvor 45 dana. Istoga je, po ovome roku, predao sudu, čijim je rješenjem oglašen za nevinog. On ga je, za inat i protivu sudskoga rješenja, opet vratio u zatvor, tu ga je tukao kao životinju prilikom jedne inspekcije i krvava i modra vratio u zatvor, đe je odležao punih 7 mjeseci po njegovome rješenju.

7.) Da je, prema vijestima iz Kolašina, uhvaćenoga bivšega komitu, RADOMIRA KADIĆA [iz Drobnjaka, prim], puštio iz zatvora i postavio ga za komandira žandarmerijske stanice u Gornjoj Morači. Kad se ovaj premjestio sa te službe, odskočio je u šumu, i tu skoro razoružao tu istu žandarmeriju. Nakon toga, g. Bošković je kaznio globom od 7.000 dinara stanovnike toga okruga. Ko je kriv: Bošković ili narod?!

8.) Da je prilikom kupljenja poreza i oružja od stanovništva, u januaru ove godine, doveo u selo Polja vojne odrede, naoružane TOPOVIMA i MITRALJEZIMA, na mirne ljude.

Pohapsio 80 njih na Mojkovcu i tu ih tukao u masama. Od ovih, na vandalski način, isprebijao je:

- JOVANA KRGOVIĆA, MIHAILA VUKOVIĆA, braću SMOLE [Smolovići, prim] i druge.

Njih je: tukao pesnicama u nos, hvatao rukama za brkove i usta, pa tako udarao glavama o zid, zatim nogama i batinama da su se krvavi i polumrtvi dizali ispod njega.

Svima ovima govorio je: „Dajte mi lupeži vaše žene da se ukomunim u njih!”

On kaže, na primjer: „Ja ću da se proslavim kao Kraljević Marko; i śutra, kad dođu boljševici iz Rusije, ja ću i njih služiti“.

Dakle, on tuče one koji glasaju za komuniste, a u isti mah izjavljuje da će i sâm biti komunista. Predśednik opštine na Mojkovcu, Toma Stanić, davao je 100 dinara da mu se OPERE KANCELARIJA OD KRVI POLJANA.

9.) Da je, prilikom najezde na pleme Rovaca:

- inkvizitorski upalio oko 60 domova, zaplijenio oko 10.000 ovaca i do 2.000 govedi;

- zatvorio oko 300 ljudi i žena sa đecom na grudima;

- metao ljudima u gaće, a ženama u suknje, mačke da im grizu tijelo;

- i najzad, zabadao šipke pod nokte onim istim borcima za ujedinjenje, a sve izgovorom da su za kralja Nikolu, čiji je i on vjeran oficir bio.

10.) Da je u skoroj prošlosti, od dva uhvaćena komita, OROVIĆA [RADOJICA, saborac Todora Dulovića, prim] i GRUJIĆA [BAJO, iz Kolašina, komitovao još od austrougraske okupacije, prim], zbog ubijstva Petka Baošića, potporučnika — Grujića strijeljao [početkom 1921. godine], a Oroviću dao, kao kumu, najljepše udobnosti u zatvoru, pa onda ga puštio da bježi u šumu.

11.) Da je, na sred puta između Bijeloga Polja i Kolašina, u selu Podbišće, strijeljao mirnoga prolaznika, seljaka P[ETRA] DULOVIĆA, samo zato jer je bio brat odmetnutoga Todora [Dulovića]…” (up. Dimitrije Vujović, „Ujedinjenje Crne Gore i Srbije”, Titograd, 1962; Jovan R. Bojović, „Izvori za istoriju radničkog pokreta i revolucije u Crnoj Gori: 1918-1945”, Titograd, 1971).

Istorija

Đilas: Pogibija Todora Dulovića

07.03.2023. 11:25

Za razliku od pomenute komunističke interpelacije, Milovan Đilas bilježi slučaj od Boška Boškovića uhapšene, krvavo pretučene i od njega napastvovane „jedne rovačke đevojke koja se uporno otimala”. Đilas je mogao o tome imati tačne informacije. Njegov otac, Nikola Đilas, primivši se komandirstva srpske žandarmerije u Kolašinu, bio je, do penzionisanja sredinom 1921, potčinjen Boškoviću.

Prema izvještaju oficira iz Rovaca, koji je 26. jula 1920.  podnijet crnogorskoj kraljevskoj vladi u egzilu, samo iz bratstva Bulatovića „silovano je i izgubljeno oko 30 žena i đevojaka”, a srpski okupatori, između ostaloga, „oćerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i đece” (up. „Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića: Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, Rim, 1921).

Zločinstva nad ženama, nepojmljiva za etos Crne Gore, čak i za ratnički mentalitet odmazde u kojem se slavi śečenje neprijateljskih glava, noseva ili ušiju, ali isključivo muških, po svemu sudeći biće zavjetna tačka na komitsku presudu i za Boška Boškovića, personifikaciju lokalne kolaboracije sa srpskim okupatorom — makar ga osvetnici Bulatovići na nišan čekali godinama.

Slijedi jedanaesti nastavak s izvodima iz Đilasovih memoara…

-----

[Boško Bošković] nije se, kako se pričalo, u odnosu na žene sustezao od zloupotrebe vlasti. U njegovu kancelariju dovođene su sumnjive mlađe jatakinje, ili uopšte ljepše žene, koje nije imao ko da zaštiti. Tada su stražari čvrsto držali stražu pred njegovim vratima, ne puštajući nikoga.

Jedna rovačka đevojka se uporno otimala, vriska se čula napolje. Razbiješnjen, Boško ju je išibao kamdžijom, tako da joj je sva košulja, a pod košuljom koža — iskidana.

Bilo je i drugih koje su se oduprle. Ali ova Rovčanka bila je slična njemu — branila se svom snagom i žestinom.

Još dok je moj otac bio komandir žandarmerije u Kolašinu, Boško je ranjen u jednome ljubavnome podvigu. U Kolašinu je tada živio i obućar R. On je imao veoma ljepušnu i milokrvnu ženicu, svu obličastu i mekanu, sa zlatnim zubom koji je pridavao njenom osmijehu nešto i vatreno i vragolasto.

Iako zanatlija, R. je važio za hrabra čovjeka. On iznenadi jednom Boška kod žene, i dok je ovaj umicao kroz dvorište, zakači ga metkom, ali plitko— u slabinu. Bijesan, Boško ga je dovukao pomoću žandarma u zgradu sreza i namrtvo premlatio. Nastao je pravi skandal, utoliko veći što se to dogodilo neđe u vrijeme rovačkoga otpora vlastima, a R. poznat kao gorljivi pristaša ujedinjenja.

Iako je Boško preležao ranu na nogama, stvar se nije mogla sakriti. Uzbuđeni grad naćerao je policiju da odmah pušti obućara, koji je bio sav modar i otečen od batina.

Da bi zataškala bruku, vlast je proturila kako su se Boško i R. nešto sporečkali, pa i potukli: Boško je tobože htio da udari obućara kundakom, a puška bila puna i ovaj, braneći se, slučajno povukao za otponac.

Razumije se, moj otac je učestvovao u proturanju ove bajke, ako je nije i izmislio, smješkajući se pri tom vragolasto i s upadljivom lukavošću. Svi su znali istinu, pa ipak je ova kaža bila primljena, jer u njoj je bila spašena čast sviju, i sâme vlasti. Na toj osnovi su se, zar, izmirili obućar i žena, pa i Boško i obućar.

Možda su iste ideje, ista politika, nadvladali i čast R-a i srdžbu Boška?...

Moj otac i Boško Bošković bili su prijatelji: ali ne takvi koji ne mogu jedan bez drugoga. Izgleda da je to bilo prijateljstvo na koje su ih gonile zajedničke dužnosti još i prije rata, a uz to i sitne usluge koje su jedan drugome činili…

Oni su prijateljevali, bez srdačnosti, godinama. Ali do sukoba i oštrih riječi ipak je došlo među njima, u kafani, u Kolašinu. Izgleda da je Boško zamjerao ocu što nije bio odlučan oko ujedinjenja… Svađa se između Boška i Nikole nije razgorjela, ali ni ugasila tu u kafani…

Ne zna se kako je došlo do pomirenja i ko je prvi popuštio. Nikola je pričao da je to bio on, a Boško je govorio da nije, nego — on. Izmirivši se, svrnuli su našoj kući na konak.

Boško je tada, 1923. godine, već bio drukčiji nego 1919-te — opuniji. Gojaznost se cijeni u Crnoj Gori, ali samo dok ne prijeđe granicu snage i jedrine. Na tu granicu je on već bio stigao. Napravljena je tada, u našoj kući, prava gozba, na koju su pozvani i ugledniji seljaci…

Sve se svršilo lijepo i veselo, kako i biva među ljudima kad riješe da praštaju i zaboravljaju. Bošku su došli u srijetanje njegovi rođaci, ljuteći se što putuje takorekuć sam — mada se činilo da mu, naročito poslije pogibije Todora Dulovića, ne prijeti opasnost, bar ne mnogo veća no drugima.

Pa ipak, bio je u jesen 1924. godine ubijen iz zasijede, na putu od Šahovića ka Mojkovcu, na planini Ceru…

(Nastavlja se)

Komentari (4)

POŠALJI KOMENTAR

Nermina

Pa su za ubistvo ovog zločinca isti oni koji su ga ubili optužili Muslimane,Bošnjake Pavinog Polja,nakon čega su počinili strašne zločine i genocid naf nedužnim ljudima toga kraja /POZNATI ZLOČIN U ŠAHOVIĆIMA,ZA KOJI NIJE NIKO ODGOVARAO/.

Vozac24

Postoji i devojačko most prije kolašina gde je djevojka pobegla od boška boškovića i skočila u hladnu taru i spasila se od obescascenja

Uzas

Kad sam procitala napisano o Bosku Boskovicu, stresla sam se od kolicine uzasa koji je pocinio. Takvo ponasanje je nadasve neljudsko i karakterise lose ljude, a zlo nastaje kad se takvi docepaju vlasti.