Blajburg - oko 5.000 četnika zarobljeno, svega 315 na Zidanom Mostu

Priredio: Vladimir Jovanović

Njemačka kapitulacija stupila na snagu 8/9. maja 1945. godine. Kraj rata u Evropi, ali ne na tlu ondašnje Jugoslavije — u Sloveniji, naročito uz granicu sa Austrijom. Još cijelu neđelju izvodila borbena djesjtva Jugoslovenska armija (JA, to je službeni naziv Titove vojske od 1. marta 1945).

U razdoblju od 9. do 23. maja 1945, prema knjizi „Pobeda” (Zagreb, 1980) generala Koste Nađa, koji je sa svojom 3. armijom JA, uz manju pomoć jedinica savezničke bugarske armije, zatvorio većinu pravaca za povlačenje ka Austriji snagama Vermahta i njihovim kvislinškim saveznicima, zarobljeno je 130.000 osoba, od toga: 40.000 Njemaca, 40.000 ustaša i domobrana, 20.000 civila, 25.000 Rusa (Kozaka) i pripadnika slovenačke „Bele garde” — te 5.000 četnika.

Ovi četnici su većinom iz Crne Gore. Prispjeli nakon pola godine marša: iz Podgorice ih poveo Pavle Đurišić, da bi, slijedom obrta, preustrojavanjem u Crnogorsku narodnu vojsku (CNV), vojvodi upravo iz te kolone oficirski sud presudio: na smrt — kako smo u bitnijem opisali u serijalu, na linku ispod…

Ugovor sa Đurišićem o stvaranju CNV, a koji je vojvoda izigrao, pa mu se o glavu obilo — na temelju dokumenata i svjedočenja, ispoštovan je od strane dr Sekule Drljevića. Provljerljivo u svim izvorima, kolone CNV, tri brigade koje je dr Drljević ustrojio u Staroj Gradiški oko 10. aprila 1945, sa naoružanjem, te civilima, uglavnom rodbinom eks četnika, preko teritorije NDH kreću se bez i najmanjeg incidenta od strane ustaške vlasti, do Slovenije.

Iz emigracije 1965. četnik Mihailo P. Minić u knjizi „Rasute kosti” pisao da će se „bez svake sumnje, vremenom pojaviti i slike, snimljene prilikom prolaza kolone izbegličkog naroda iz Crne Gore, Boke i Hercegovine kroz Zagreb”. I zaista, fotografije o tome postoje: neke smo već objavili. Minić citirao iz hrvatskoga lista „Danica” vijest od poneđeljka 7. maja 1945:

- „Nekako oko podne, zastao je promet u Vlaškoj ulici i Maksimirskoj ulici. Tramvaji su stali. Poslije pola sata u Jurišićevoj ulici pojavilo se čelo kolone: nadolazili su crnogorski nacionalisti, koji su se povlačili — goli, bosi, gladni, živi kosturi, borci za nacionalna prava Crne Gore za samoopredjelenje. Oni su bez riječi išli u dugim kolonama, zagrebačkim ulicama, usput moleći koju cigaretu i komadić kruha. Hrvati su im davali, praznili svoje doze, a žene noseći kruh svojim kućama, davale su ga, odlazeći bez kruha kućama”.

- „Nije bila rijetka slika da u toj koloni, koja je prolazila kroz Zagreb preko četiri sata, nekoji starac jaše na slabom konjčiću, na samaru ili jagnjećoj koži, dok mu slabog konja vodi sin ili unuk. Svima njima na vratu ili ramenu visi puška, a na leđima kakva torbica nacionalnih boja, sa kakvom majicom, starim čarapama, streljivom, ali bez hrane. Bilo je dosta konja na kojima su jahale slabe i bijedne žene u naručju sa detetom, dok je muž i otac lagano koračao pred konjčetom“…

Evo nas od tog prolaska kroz Zagreb sedam dana kasnije: u Hrustu, cestovnoj i željezničkoj raskrsnici u Austriji (Koruška), uz bivšu jugoslovensku granicu, blizu Pliberka; a Pliberk nama je manje poznatiji, slovenački naziv za — BLAJBURG.

„Pročitah i nisam mogao a da se glasno ne nasmijem” — ovako zapisuje Milan Basta, Srbin iz Hrvatske, potpukovnik, politički komesar 51. vojvođanske divizije 3. armije JA. Utorak je, 15. maj 1945, uveče, a njega „trže glas kurira: - Druže komesare, jedna žena želi da uđe u štab i nosi nekakvo pismo, poruku”.

„Za kurirom se pojavi naočita crnooka djevojka u urednoj crnoj đačkoj kecelji, s gustim viticama, blijeda i uplašena” - priśećao se Basta. - „Nije imala više od 19 ili 20 godina. Obrati mi se na francuskom jeziku i pruži mi pismo. Pogledao sam je malo zbunjeno, jer je pismo bilo na našem jeziku, ćirilicom, napisano tintom na kockastom trgovačkom papiru, adresirano na savezničkog komandanta u Koruškoj”.

- „Zbog sadržaja i kratkoće teksta, koji mi se tog trenutka učinio smušen, naivan i gotovo smiješan, dobro sam ga i skoro u cijelosti zapamtio. Tekst je glasio: - ‘Jugoslovenska vojska u otadžbini iz Crne Gore, Boke i Starog Rasa obraća se savezničkom komandantu sa molbom da nas prihvati i pruži politički azil do našeg ponovnog povratka u otadžbinu. Nama se u borbi protiv okupatora nametnula i borba protiv komunista. Jedva čekamo da dođe dan kada ćemo zajedno sa našim saveznicima nastaviti borbu protiv komunističkih bandi’. - Dolje su stajali nečitki potpisi u ime vojnog, a zatim političkog rukovodstva ‘Jugoslovenske vojske u otadžbini’. Znači: to su četnici”.

Do oko 16 sati toga dana, ispostavilo se da je Drugi svjetski rat konačno završen i u Jugoslaviji. Kod Blajburga je i britanska 38. brigada 5. korpusa 8. armije, pod feldmaršalom Haroldom Aleksanderom, savezničkim zapovjednikom u Sredozemlju. U obližnjem je dvorcu ispred britanske strane brigadir Tomas Skot tokom pregovora odbio zahtjev delegacije Hrvatskih oružanih snaga (HOS), na čelu sa generalom Ivom Herenčićem, da se mase domobrana i ustaša pristiglih iz Slovenije u polje kod Blajburga njima predaju, a ne Titu. I razoružanje HOS postrojbi obavile jedinice JA, iz sastava 51. divizije 3. armije i slovenačke brigade 14. udarne divizije.

„Trenuci kapitulacije Pavelićeve vojske se pamte. Svaki detalj” - priśećao se Basta u knjizi „Rat je završen sedam dana kasnije” (Zagreb, 1980). - „Iznenadna pojava četničkog emisara, ljepuškaste djevojke, također se pamti. Ona je naprosto izronila te večeri iz zarobljene ustaške gomile”.

„U općem porazu Nijemaca i kvislinških snaga našli su se i Đurišićevi četnici” i kurirka „nosi pismo u ime četnikâ, za koje nisam niti znao da se nalaze u ovoj dolini”, zaključuje Basta, dok se pokraj kuće u kojoj mu je štab formiraju četvororedi hrvatskih zarobljenika da ih partizani sprovode ka novouspostavljenom logoru u Mariboru, unutar Jugoslavije.

- „Čulo se samo prigušeno ćućorenje gomile i kloparanje vojničkih cokula po kaldrmi. S vremena na vrijeme reska komanda nekog od naših starješina. Poslije se ispostavilo da je većina ovih zarobljenika mislila da ide u dubinu austrijskog teritorija, u savezničke logore. To što su ih vodili partizani, nije još značilo da se vraćaju u Jugoslaviju. U svom kretanju naprijed prolazili su kroz austrijski teritorij. Tamo su nailazili na grupe angloameričkih jedinica i na njihove tenkove. Mnogi zarobljenici mislili da ih sprovodimo zajednički. Noć je i nisu niti primijetili kuda idu. Ovdje-ondje vide se na cesti njemački natpisi. Noću se teško orijentirati, pogotovu u tolikoj masi. Mnogi se iznenadili kad su se već sutradan našli na jugoslavenskom teritoriju”…

S distance od osam decenija, znamo kako je za masu njih to put bez povratka, nazvan „Križni”. No, za razliku od njih, „đurišlije” na Blajburgu se predaju ne samo potpuno svjesni da ih vrću u Jugoslaviju, nego i kličući Titovoj armiji!...

„Došli ste baš kamo treba” - reče Basta četničkoj kurirki, ali - „iznenadna gošća, valjda kada je čula ‘domaći’ jezik, vidjeći da tu nema nikakvog savezničkog komandanta Koruške, još jače poblijedi i kao iz puške izletje iz vrtne kućice i izgubi se u tom kaos u i metežu zarobljeničke gomile. Nestala je kao da je propala u zemlju”.

- „Dok su kuriri i stražari pokušavali da je pronađu muvajući se lijevo i desno, dovikujući se gdje bi mogla biti, odjednom se iz neposredne blizine javi omanji čiča, izjavivši da je ta djevojka njihov predstavnik koga su oni poslali. S njim se javio i mlađi i viši čovjek: - Ne treba je tražiti, mi je poslali. Mi smo kompetentni predstavnici Jugoslovenske vojske u otadžbini i želimo s vama razgovarati o predaji naše vojske, jer vidimo da je tu komanda kojoj se i ostali predaju”.

„Stajali su preda mnom u štabu u vrtnoj kućici i u rukama držali kape” - śeća se komesar 51. divizije - „stariji omanji čovjek, bio sijed, ćelav i dosta mršav, izmučenog izgleda u zgužvanom civilnom odijelu”, po procjeni „65 do 70 godina”, a „drugi pregovarač nalikovao na 50-godišnjaka, naočit, krupan čovjek guste crne kose, crnih odnjegovanih brkova, uredan i izbrijan”.

- „Koliko vas ima? - upitah. - Oko 7-8.000 - odgovori čiča. - A odakle ste? - rekoh. - Najviše iz Crne Gore. Ima nas nešto iz Hercegovine i Bosne - skrušeno odgovori četnički vođa. - Gdje se nalazite? - nastavih. - Tu smo, kilometar-dva”.

„Nisam zapamtio niti sačuvao bilješku o tome tko je bio taj najstariji četnički glavar koji je vodio glavnu riječ na pregovorima o predaji crnogorskih četnika te majske večeri” - zapisuje Basta - „a kasnije mi neki poznavaoci crnogorskih prilika govorili da je to, najvjerovatnije, mogao biti Jojić, senator iz Vasojevića”.

Tačno: bio je to Velimir Jojić. Učesnik tzv. podgoričke skupštine iz 1918. godine. Sada predaje bivše Đurišićeve četnike, glavninu, koja je tu kraj Blajburga, na dijelu doline koja se zove Libučki gmajni, pristigla kroz Sloveniju sa HOS postrojbama.

„Drugi četnički vođa” - nastavlja Basta - „bio je bivši cetinjski advokat dr Nikola Jergović. Njegovo ime i osnovne podatke pronašao sam u svojim bilješkama. Kako je bio oženjen kćerkom vojvode Boža Petrovića, bliskog rođaka crnogorskog kralja Nikole, Jergović je negdje pred rat bio primljen na dvor talijanske kraljice (kćerke kralja Nikole)”. Prema njegovim podacima o Jergoviću, „prije rata, kao čovjek liberalnih pogleda, družio s komunistima, ili čak i bio komunist, ali se od 1936, poslije poznate provale i masovnog hapšenja komunista, povukao. Za vrijeme rata bio je predsjednik okupatorske općine u Cetinju. Postao član četničkog crnogorskog Nacionalnog komiteta”.

Dodajemo, porijeklom Hrvat, sin Filipa Jergovića, 1910-1912. ministra finansija i građevina u Ministarskome savjetu (vladi) Kraljevine Crne Gore, advokat Nikola Jergović u godinama uoči rata istaknuti član režimske Jugoslovenske radikalne zajednice premijera Milana Stojadinovića; i u tome svojstvu, po prilici, Jergović je u Stojadinovićevoj delegaciji koja je 1937. bila u Rimu.

„Obojica prenoćila u našem štabu” - nastavlja Basta o Jojiću i Jergoviću. - „Tek izjutra su sa našim jedinicama pošli ka četničkoj koloni radi njezine predaje i razoružanja. Govorljivi čičica to mi je veče dugo pričao o Sekuli Drljeviću, o odvajanju Pavla Đurišića od Draže Mihailovića u Bosni i o svim tim njihovim peripetijama u posljednjim fazama rata”…

A kako je ova predaja glavnine nekadašnjih Đurišićevih četnika izgledala s njihove strane? Iźutra 15. maja 1945. i oni „stigoše u Pliberk (Blajburg)” — pripovijedao iz emigracije Novica M. Popović, od 1958. prvi predśednik četničkoga „SIKD Njegoš” iz Čikaga.

- „Slila se ogromna vojska. Prispjele su i hiljade izbjeglica. Ustaši su na desnoj, a četnici na lijevoj strani. Ravnica je. Ustaši razvili ustašku zastavu. Četnici jugoslovensku. Zastavu je nosio Jelovac [Jovan, kapetan, prim] - komandant pljevaljske brigade. Ispred nas prelijetali saveznički ili Titovi avioni. Spuštali se vrlo nisko. Bilo ih je 12. Nijesu mitraljirali. Iz velikodušnosti. Pred nama je vojska; kažu anglo-amerikanska i komunistička. Granicom postavljeni tenkovi”.

- „Istog dana formirali su neku delegaciju, koja se predstavila engleskoj komandi u namjeri da traži zaštitu od komunista i propust za Austriju. U ovoj delegaciji: Velimir Jojić, major, Vaso Vukčević, Miraš Savić i Jergović - predsjednik cetinjske opštine. Jergović bio pristalica zelenaša, ali nije odobravao politiku Sekula Drljevića”.

- „Delegacija napisala pismenu predstavku engleskoj komandi u kojoj je izložila naš stav i borbe sa komunistima. Predstavku napisala neka gospođa, koja je engleski znala i sa delegacijom pošla u komandu. U komandi bili komunistički jugoslovenski oficiri. Delegacija odmah lišena slobode. Tumačica uspjela da pobjegne. Ona donijela vijest da je delegacija zatvorena. Odmah nam jasno bilo da se mi nalazimo u čeljusti komunista”…

Potpukovnik Danilo Basta, opisujući što se zbivalo dan kasnije, 16. maja, iźutra, nakon što su kod njega u štabu smještenom u Hrustu prespavali Jojić i Jergović, veli kako se „opet na neki način stvorila tragikomična situacija”. On šilje Jojića da glavninu bivših Đurišićevih četnika pozove na predaju. „Obraćajući se svojim zemljacima, žargonom njima dobro poznatim, govor četničkog predstavnika kretao se u okvirima našeg sinoćnjeg dogovora”.

- „Četnici kliču novoj jugoslavenskoj armiji, a ta je armija ona ista partizanska armija protiv koje se većina njih borila čitavog rata”. Evo, prema Basti, govora Jojića:

- „Braćo, ratna sreća nam je okrenula leđa. Mi smo konačno izgubili rat. Rat su dobili naši protivnici i nama ne preostaje ništa drugo nego da se predamo novoj jugoslavenskoj armiji. Moramo disciplinirano i mirno primiti konačan poraz i poći u zarobljeništvo. Dobio sam uvjeravanja da će pobjednici u ratu ispitivati našu krivicu, a to će biti predstavnici nove jugoslavenske armije — (na povik nekog iz kolone: Živjela nova jugoslovenska armija! - bradata masa složno je i glasno odgovorila: Živjela!) — predstavnici Engleske, Amerike i Rusije. Posljednji put vam se, braćo, obraćam i nek’ nam Svevišnji Bog bude u pomoći”.

Opet dajemo riječ Novici M. Popoviću, koji u svojim „Memoarima (1905-1945)” piše da je „na zbor došao komunistički komesar, sa četom komunista i sa većim brojem oficira; sobom doveli zarobljenog Velimira Jojića, kojemu je stavljeno u dužnost da na zboru pročita izmišljenu naredbu komandanta Aleksandra, da se sve naše jedinice predaju komandi jugoslovenske vojske”.

- „Za Jojića donijeli sto sa kojeg je govorio. Bio je blijed. Očevidno izgubljen. Otpočeo drhtavim glasom: - Braćo, ja sam bio u anglo-amerikanskoj komandi. Komanda je dobila depešu od vrhovnoga komandanta Aleksandra, da se sve jedinice četničke predadnu komandi jugoslovenske vojske. Da ćemo se svi vratiti svojim kućama i da se nalazimo pod zaštitom Engleske i Amerike. Neće nikome faliti dlaka s glave. Krivice pojedinaca sudiće redovni sudovi. Obećali su mi da nas neće tretirati kao ustaše i da ćemo imati olakšice. Vraćajte se braćo u svoju domovinu na svoja ognjišta, jer je rat prestao i otadžbina je oslobođena. - Narod ne shvaćajući težinu situacije klicao je: Živjela Engleska i Amerika”…

„Predalo ih se tu 5-6.000, uključivši i nešto civila” - piše p. puk. Basta. Pa na temelju iskustva svoje 51. divizije, zaključuje:

- „Bez teškoća, rano ujutro 16. maja 1945, okrenuli smo četničku kolonu, ne preko austrijskog teritorija kao ustaše, nego natrag odakle su i došli, preko Prevalja - Guštanja ka Dravogradu i Mariboru. Budući da čelo njihove kolone u stvari nije ni bilo prešlo granicu (svega nekoliko stotina metara), a nisu posjedovali teško naoružanje i motorizaciju, bilo ih je lako okrenuti, svrstati brzo u kolonu i uputiti u zarobljenički logor u Maribor”.

No, ako je razoružanje bivših četnika od strane 51. divizije proteklo glatko, kako je bilo u onome dijelu obruča oko Blajburga koji su držali Slovenci iz 14. divizije? Franci Strle u knjizi „Veliki finale na Koroškem” (Ljubljana, 1977) pisao kako je „očaj zavladao i među crnogorskim četnicima; tražili izlaz kroz pregovore”; i neimenovani njihov oficir, „na motociklu sa prikolicom i bijelom zastavom”, „naoružan do zuba”, stigao u štab 14. divizije kod komandanta p. puk. Ivana-Efenke Kovačiča i „ponašao se veoma grubo; prijetio i vređao, takođe rekao da je lično poklonio život partizanskim oficirima, a sada ga oni izdali”.

„Znamo” - rekao je Slovencima - „da vas je ovđe samo hiljadu. Ako se odmah ne povučete, upotrijebićemo svu snagu da očistimo put do Britanca”. Slovenački partizan Jože Petrovčič śeća se da ih nije baš impresionirao: „Očigledno bio okorjeli kriminalac, pa je p. puk. Kovačič naredio da ga odmah razoružaju i predaju kontraobavještajnoj službi”.

Oružani incident s mrtvima kod Blajburga je rasvijetlio tadašnji načelnik štaba 4. operativne zone JA u Sloveniji, Crnogorac iz Bjelopavlića — Petar S. Brajović, narodni heroj. On je 1975. u članku „Operacija, ki je premaknila dan zmage” u listu „Delo” iz Ljubljane, pozivajući se na izvještaje Marjana Jerina, Ludvika-Staneta Boha i Blaža-Vlada Kralja, oficirâ 1. slovenske narodnoosvobodilne udarne brigade „Tone Tomšič” iz 14. divizije — napisao što se 16. maja 1945. desilo:

- „U ranim jutarnjim satima, kada su borci Tomšičeve brigade razoružavali četnike, jedna grupa odbila da preda oružje. Došlo je do sukoba. Dva četnika su ubijena, a devet je zarobljeno. Jedan od naših mitraljezaca je ranjen”.

Otprilike u to vrijeme, „oko 8 sati”, p. puk. Danilo Basta, kako je pisao, „krenuo džipom preko granice”, „a u džipu sjedila i sva tri zarobljena četnička glavara”. Iza džipa: automobil s dvojicom HOS generala, dok je pozadi išao „naš kamion s desetinom boraca u pratnji”. Drum - razbojište njemačke i ustaške tehnike, topova, tenkova, kamiona, mnogobrojnih zaprežnih vojničkih i seljačkih kola; hiljade metaka i čaura. „Ubrzo smo sustigli zarobljenu četničku kolonu koja se kretala sporo, jedan do dva u koloni”.

„Razmišljam o ovim zarobljenim četnicima, čupavim i prljavim, kojima su nož i izdaja bili zanat za sve četiri godine rata” - priśećao se Basta. - „U koloni dosta popova i bivših oficira, podoficira, žandara, policajaca, poreznika, viših i nižih činovnika koji su se stavili u službu okupatora”, ti „nosioci kontrarevolucije i četničke izdaje” se „ovdje našli u kaosu poraza zajedno s Nijemcima i ustašama”.

„Ponesen razmišljanjima o četnicima”, Basta se obratio jednom od svojih saputnika, „vrlo šutljivom, uznemirenom zamjeniku vojvode Đurišića, komandantu svih ovih četnika, majoru Vukčeviću, koji je sjedio iza mene slijeva”.

- „Zašto, pobogu, napustiste redove ustanika, kada smo 1941. zajedno počeli, i zašto odoste pod skute talijanskih okupatora? Vukčević nervozno i žustro odgovorio: - Vi niste iz Crne Gore i ne znate kako je tamo bilo. Napustio sam jer su mi komunisti iz moga kraja zaprijetili ubojstvom”.

- „Vi ste bivši oficir. Da govorimo otvoreno i bez propagande” - reče Basta Vukčeviću. - „To je isto kao kad bi vaš otac ili đed zbog krvne osvete služio Turke i borio se s njima protiv svog naroda. Za svakog Crnogorca bila bi to sramna izdaja i velika ljaga bačena na potomstvo”. A „Vukčević je stao blijedjeti, crvenjeti, vrpoljiti se na svom sjedištu i zamuckivati kako ja ipak ne poznam dovoljno situaciju kod njih i kako mi je sada lako govoriti… kako je on spasio dosta ljudi i komunista od strijeljanja”.

Za Vukčevića, „kapetana bivše kraljevske vojske”, Basta naknadno saznao da je „u početku ustanka dobio položaj komandanta partizanskog bataljona, ali ubrzo izdao i prešao na četničku stranu” a „njegovom izdajom, uhvaćen i pogubljen politkomesar toga bataljona, poznati predratni komunist, partijski funkcioner i jedan od organizatora ustanka Vido Uskoković”, „te je Vukčevića četnička komanda postavila za komandanta četničkog bataljona i unaprijedila u majora”…

Po evidenciji četničke emigracije, svega njih oko 150 uspjelo je da se pojedinačno ili u grupicama s Blajburga i uopšte iz Slovenije provuku kroz obruče Titovih snaga i Britanaca, ili pobjegnu narednih dana iz logora ili sa strelišta — a da se niko nije zaputio u rodni kraj, da barem pokuša nastavak oružane borbe, gerilske.

To da su glavom bez obzira pobjegli, što dalje i zauvijek od Crne Gore, mogući je test njihove (ne)vjere u opravdanost svojih ratnih ciljeva, naoročito uporedimo li ih sa bojovnicima izvorne, hard core ustaške vojnice: - još sa Blajburga, Rafael Boban se zaputio pravo u Hrvatsku (Bilogora), da tamo prema nekoj od verzija i pogine; - HOS general Tomislav Rolf, ne čekajući da ga Britanci izruče, izvršio samoubistvo; - odmah nakon pregovora sa p. puk Bastom i brigadirom Skotom, sa Blajburga se naoružan probio gen. Herenčić (taj je krajem 1933. u Zagrebu bio akter neuspješnog atentata na Karađorđevića); - i Maks Luburić, sa dvojicom pratilaca se povrnuo u Hrvatsku: ranjen, domogao se Papuka i nastavio borbu, kasne jeseni iste godine se izukao u emigraciju u kojoj nije mirovao: sve dok Titova UDB-a nije izvršila egzekuciju… Vjerujući da je u hladnoratovskoj eskalaciji samo pitanje trenutka izbijanje rata između Zapada i komunističkoga Istoka, ilegalnim kanalima iz Austrije pristiglo je desetine bivših HOS časnika za „križarsku” gerilu u Hrvatskoj i BiH, sve do sredine 1948. — kada je objavljeno da ih je UDB-a u višekratnim akcijama uglavnom sve pohapsila, etc.

Predočili smo, sve u svemu, kako je 16. maja 1945. izgledala predaja bivših Đurišićevih četnika, glavnine na BLAJBURGU. No, manji dio, tj. drugu po veličini četničku kolonu iz Crne Gore, oko 65 km vazdušnom linijom jugoistočno od Blajburga, kod ZIDANOGA MOSTA, takođe u Sloveniji, još 12. maja 1945. — pristigle neke od najelitnijih crnogorskih brigada: 5, 7. i 9. iz sastava 3. crnogorske udarne divizije 2. armije JA.

Ni za doba druge Jugoslavije nije bilo neuobičajeno da se simplifikuje Zidani Most kao mjesto predaje četnika iz Crne Gore. Tome su možda razlozi jer na Blajburgu i nije bilo crnogorskih partizanskih jedinica. Usmena predanja, prenijeta u Crnu Goru, zarobljavanje četnika lociraju uglavnom u Zidani Most; dodatno, što na Zidanome Mostu jeste zarobljena većina iz zbjega civila, rodbine „đurišlija”, a koji su, bezmalo svi, a žene i đeca bez izuzetka, poslati u rodni kraj.

Ali, oko 5.000 bivših Đurišićevih četnika zarobljenih kod Blajburga — daleko premašuje 315 zarobljenih na Zidanome Mostu! Drugim riječima, kao i za ustaše, Blajburg je tačna adresa za one koji komemorišu „đurišlije”.

---------

ŠTAB 3. CRNOGORSKE UDARNE DIVIZIJE JUGOSLOVENSKE ARMIJE. - Op. br. 50, 8. jun 1945. - ŠTABU 2. ARMIJE. [izvodi]

11 maj. - 7. i 9. brigada na prostoriji Radeče - Zidani Most preśekle neprijatelja koji se povlači prema Celju. Otpora nije bilo sem ustaških bandi koje su odmah pobjegle u šumu.

12. maj. - 5. brigadi naređeno da se bači na neprijateljsku grupu koja se nalazila između Laškog, Zidanog Mosta i Brega. U ovoj neprijateljskoj grupi bile ustaše, četnici i esesovci. 5. brigada ih brzo blokirala i poslije kraćeg otpora primorala na predaju.

13. maj. - Sve brigade radile na razoružavanju zarobljenika i sređivanju materijala. Na prostoriji Zidani Most - Radeče - Breg - Laško - Rimske Toplice zarobljeno je: - 4.695 njemačkih vojnika i 89 oficira; - 6.914 domobrana i ustaša i 75 oficira; - 315 četnika; - 915 Talijana; - 60 Rusa…

Smrt fašizmu — sloboda narodu!

- Komandant general-major SAVO BURIĆ

---------

ŠTAB 3. JUGOSLOVENSKE ARMIJE - Operativno odeljenje. - O. Broj: 349, 24. maj 1945. - Operacijski izveštaj za vreme od 8. do 23. maja t.g. – Dostavlja: GENERALŠTABU JUGOSLOVENSKE ARMIJE [izvodi]

15. maja 1945. - Jednovremeno sa razoružavanjem neprijateljske grupacije kod Dravograda otpočele su naše snage sa taktičkim opkoljavanjem posljednje ustaško-četničke grupacije (preko 30.000 vojnika i oficira sa preko 20.000 građanskih lica) na sektoru Poljana - Blajburg. Pod snažnim pritiskom koncentričnog okružavanja naših snaga i ova grupacija primorana je na predaju zajedno sa svojim rukovodstvom, među kojima se nalazi 12 ustaških generala, četničko vodstvo i crnogorska četnička vlada.

Gubitci u borbama.

- a) VLASTITI: poginulo 142, ranjeno 374, nestalo 55.

- b) NEPRIJATELJSKI: Ubijeno 25.000, ranjeno 4.000, zarobljeno preko 105.000…

Od napred navedenog broja zarobljenika ima: oko 40.000 Nijemaca, a oko 60.000 ustaša i domobrana i oko 5.000 četnika…

- Komandant, general-lajtnant KOSTA NAĐ. - Načelnik štaba, pukovnik, V. SUBOTIĆ

(Kraj)