Ranjeni Vidaković: Živio komunizam! Đurišić povika: Toga zakoljite!

Do juna 1942. većina crnogorskih partizana se prirdužila Titovom štabu u BIH. Na područjima Crne Gore su planski ostale da djeluju gerilske partizanske grupe, protiv kojih su Đurišićevi četnici, saveznici Italijana, preduzimali hajke.

Nekoliko partizanskih grupa je djelovalo u okolini Mojkovca. Među njima i Dobrilovačka (po Dobrilovini u kanjonu Tare), koju su sačinjavali: četiri brata VIDAKOVIĆA - JANKO, ĐORĐIJE, MILAN, MIRAŠ, i JAGOŠ RABRENOVIĆ sa suprugom JEVROSIMOM-JEVROM.

Tragične končine ovih gerilaca odigrale su se početkom decembra 1942. na GROTULJI u PODBIŠĆU kod MOJKOVCA.

O tome je, na osnovu izjava svjedokâ i na temelju dokumenata, između ostalih pisao i Miloš-Mido Milikić. Iz njegove knjige „Mojkovac: ratna i revolucionarna prošlost” (1983, str. 197-203) prenosimo tematski dio: prvi nastavak je na donjem linku…

--------- 

Piše: Miloš-Mido Milikić 

Partizane su postavili na mjesto, đe će ih postrijeljati. Stigao i Pavle Đurišić i nešto se konsultuje sa Bećirom [Tomović, komandant lokalne četničke jedinice, prim. „Antene M”]. Tada se Bećir, da svi čuju, obrati Jagošu:

„Jagošu Rabrenoviću, na moju molbu, kao i molbe još nekih mojih i tvojih prijatelja i kumova, naš slavni vojvoda Pavle Đurišić ti oprašta život: ako se odrekneš KPJ [Komunistička partija Jugoslavije, prim] i Vidakovićâ — ako tvojem rukovodstvu, koje je ogrezlo u zločinu, otkažeš poslušnost i odbačiš tvoju ideologiju komunizma”.

Jagoš malo razmisli, pa odgovori: da se KPJ nikada neće odreći, niti svojih drugova. Naglasio je da on milost ne traži od onoga kome je nikada ne bi dao.

Poslije toga su ispred vezanih partizana postavili vod za strijeljanje. Bećir ponovo povika: „Jagošu Rabrene, još uvijek imaš mogućnosti da iskoristiš milost vojvode Đurišića. Odreči se zločinskog društva u koje si slučajno zalutao i sačuvaj svoj život”.

Tada Jagoš, iznerviran i izmučen, odgovori Bećiru: „Moje društvo nije zločinsko, no ste vi zločinci. Eto i sada pravite zločin, ubijate narodne borce za račun okupatora, ubijate i žene, a htjeli ste i đecu. Ja prezirem i vas i vašu milost!”

Tada komandir voda komandova: „Nišani!” Na trenutak prije te komande, Janko Vidaković uzviknu: „Živjela Komunistička partija Jugoslavije, živio Staljin!”

Milan uzviknu: „Živio komunizam!” To razljuti Đurišića i povika: „Toga zakoljite!” — a zatim: „Ima li koga, braćo četnici, da želi da se osveti za ubistvo svojih bližnjih od strana ovih ubica?”

Nastao je tajac. Bećir prozva Ljuba Radenovića, ali on to odbi — reče da neće da kolje i ubija vezana čovjeka.

Tada Jovan Anđelić reče Milanu Vidakoviću: „Živjeće ti komunizam koliko i ti” — zatim se okrenu Radenoviću, pa mu reče da odveže Vidakovića, da ga zakolje, ako baš hoće da bude vitez. Radenović mu odvrati da se njegovi tako ne svećaju i ode.

Tada pozvaše Tura Vlahovića da osveti oca, ali i on odbi da strijelja bilo koga. Pozvaše Krgovića, pa Vasa Baltića, ali i oni odbiše.

Bećir je bio zaprepašćen, jer ni oni iz čijih je kuća neko poginuo u četnicima, ili je likvidiran od partizana, sad neće da ubiju nikog od partizana. Pomislio je da će mu i Đurišić na to zamjeriti, pa se nakostriješi i povika: „Ima li ko od Mišnića da zakolje Milana?” Tada iz gomile izađe Vidra, žena Ilije Mišnića, pa povika: „Ja sam Mišnić i dajte mi nož da osvetim sinovca Jova, kada nema niko u čakširama od Mišića da ga osveti”. Na to se odnekud pojavi Stevo Mišnić i reče: „Evo ja ću ga zaklati”. Njemu se pridruži Ilija Mišnić i dva četnika, zgrabiše ranjenog Milana kojega Stevo zakla.

U isto vrijeme odjeknuše plotuni.

Janko Vidaković osta na nogama izrešetan mecima i uskoro pade. Jagoš Rabrenović je ječao i nešto govorio. Tada mu priđe jedan četnik Vasojević i ispali šest metaka u njega. Kako je Milan još krkljao, Stevo se povrati i ispali mu metak u prsi.

Izvedoše i Jevru — koja je bila pred porođajem.

I njoj Đurišić ponudi milost ako se odrekne svoga muža i Partije. Jevra nije bila član Partije ali nije htjela da se nje odriče. Jevra povika: „Ja se Jagoša neću odreći i radije ću biti mrtva sa njime nego živa sa vama izdajnici” — zatim je pljunula ka Đurišiću. Ubiše i nju.

Nastala je mučna tišina. Partizani su pobijeni, ali nijesu pobijeđeni. Oni se ni na samrtnom času nijesu odrekli svoje ideologije, rukovodstva i Partije. Ostavili su snažan utisak na prisutne stanovnike dviju opština i na zaprepašćene četnike.

Poslije ovako herojskoga držanja braće Vidakovića, Jagoša i Jevre Rabrenovića, laknulo je na duši i ostalim gerilcima i simpatizerima koji su bili razočarani što su se predali bez borbe, pa makar u njoj i stradale i njihove porodice. Bilo je jasno da su se zaista predali zbog đece, a ne iz straha. Oni su i u posljednjem trenutku života ostali komunisti i veliki junaci, od čije su hrabrosti gubili dah njihovi neprijatelji.

Pri polasku, Pavle Đurišić je naredio Bećiru da uputi Novaka Jokića i Dragutina Medojevića da prime zasluženu nagradu za otkrivanje i hrabro držanje „u borbi” sa gerilskom grupom Vidakovićâ. (Vojnoistorijski institut Beograd, Četnička arhiva K-139, br. reg. 24/2. — Novaka Jokića je likvidirala avgusta 1943. gerila iz opštine Mojkovac, a Dragutin Medojević je strijeljan 1945. po presudi suda u Ivangradu.)

---------

Napomene „Antene M”:

- JEVROSIMA-JEVRA RABRENOVIĆ, rođena 1905. u Budimlji, selu kod Berana, učiteljica. Učesnica Trinaestojulskoga ustanka, predśednica opštinskoga odbora žena u Poljima. Javna predškolska ustanova (vrtić) u Mojkovcu po njoj nosi naziv.

- MILAN VIDAKOVIĆ, rođen 1898. u Dobrilovini, zemljoradnik. Član Komunističke partije od 1938, godine. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, borac partizanskoga bataljona „Aleksa-Bećo Đilas” iz Mojkovca.

- JANKO VIDAKOVIĆ, rođen 1912. u Dobrilovini, zemljoradnik. Član Komunističke partije od 1938. godine. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, zamjenik komesara bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”

- ĐORĐIJE VIDAKOVIĆ, rođen 1894. u Dobrilovini, zemljoradnik. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, borac bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”.

- MIRAŠ VIDAKOVIĆ, rođen 1904. u Dobrilovini, zemljoradnik. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka, borac bataljona „Aleksa-Bećo Đilas”.

- JAGOŠ RABRENOVIĆ, od oca Novice, rođen 1905. u Bistrici, učitelj. Učesnik Trinaestojulskoga ustanka. Komandant partizanskoga Komskog bataljona u Bici za Pljevlja 1. decembra 1941. godine.

---------

- Mihailo Lalić (1914-1992), najveći crnogorski prozni književnik, smaknuća braće Vidakovića, Jevre i Jagoša Rabrenovića opisuje u jednoj od pripovjedaka: objavljena je u knjizi „Prvi snijeg”. Lalić precizira da je četničkim strjeljačkim vodom rukovodio Miloš Pavićević — docniji zapovjednik Durišićeva „gvozdenog puka” koji će u Bici na Krnovu više Nikšića 25. avgusta 1944. partizanska 7. crnogorska udarna omladinska brigada „Budo Tomović” i bukvalno iskasapiti.

Interesantno, sa Mlađenom, ocem braće Vidakovića, Lalić se 1951. susrio u Vojvodini, kao i sa članovima porodica Đurašinović i Ćirović, rodom iz Podbišća. O tome je Lalić ostavio zapis u novinskome članku „Kolonističko selo Kruščić: Susret u Bačkoj”:

„Bačka ravnica leži pod nebom poleđuške, zelena, cvjetna i čupava, sva bujna pod zracima i izmaglicom, a preko nje brazdaju vozovi prostorima novog vlasnika — naroda, između sela koja su dobila nov značaj i karater, novu sadržinu a često i nova imena. Jedno od tih sela od nedavno se zove Kruščić, po heroju Vukmanu Kruščiću [iz Mojkovca, predratni student, član Komunističke partije, poginuo 1942. u borbi protiv četnika, prim]…

U Titovoj ulici, zelenoj od travnjaka i topola, možete sresti Mlađena Vidakovića; ratovao je s Turcima i sve do Balkanskoga rata preseljavao se čas u Crnu Goru čas u Sandžak. Imao je četiri sina — četnici su ih na prevaru uhvatili i ubili na Grotulji kod Mojkovca, istoga dana i ‘u jednu krv’.

Sve su mu opljačkali, stari junak morao je u prošnju — da ishrani unučiće. Tu u blizini je kuća Ilije Đurašinovića: njegova brata i sinovca četnici su domamili na prevaru i strijeljali na istom mjestu đe i Vidakoviće i učitelja Rabrenovića sa ženom. Malo dalje je kuća porodice Ćirovića iz koje su Paun i Branko Ćirović poginuli opkoljeni četničkim bataljonom”…

---------

- Po motivu četničkih smaknuća mojkovačkih partizanskih gerilaca, braće Vidakovića, Jevre i Jagoša Rabrenovića, snimljen je 1981. kratki igrani film „Kumovi” u režiji Dragana Lekića koji je sa Momčilom Kovačevićem napisao i scenario. Produkcija: Vojnofilmski centar „Zastava film” u saradnji sa Fakultetom dramskih umetnosti u Beogradu. Film je dostupan na YouTube-u.

(Kraj)