Crnogorska pravoslavna crkva Ante Portas

Piše: Jovan Nikolaidis

Crnogorskim pravoslavnim modernistima

Ništa ne može biti hrišćansko što vodi krvoproliću. Sve bogomolje ovog svijeta

i moje su crkve, ako u svoju ulazim slobodno, čista srca i voljne pameti. Moj hram

i drugima je utočište, kao što su i njihova svetilišta mome strahu od strave života

tješitelji.

Bilo bi zanimljivo temeljitije, a ne ovlašno, pod kapom nedodirljivih Petrovića, proučiti specifičnost crnogorsku: za najslavnijih dana njene istorije, u “predvodniku naroda cnogorskoga” sažela se i duhovna i svetovna vlast - vladika je bio Gospodar kamena crnogorskog i nebesa pravoslavnih nad njime. A sve što živi u tom međuprostoru tom je Upravitelju zaštitnik i zaštićeni.

Kamena pustinja crnogorska plutala je u vremenu bez obličja, dok su se uspostavljale mnoge evropske institucije, ali ih je ovaj puk s kamena odbijao nadmenim primitivizmom. Ili za njih, jednostavno, nije ni znao. Crnogorci za uredbe nisu bili kadri. Ali su zato redovito i manje-više revnosno, na mjestima sveplemenskih okupljanja, birali u jednome glave dvije: božjeg pastira i vrhovnog kmetskog predvodnika.

Crna Gora ni danas nema čvrsto konstituisanu građansku državu. Razbucana na srpsko i crnogorsko, uz pratnju manjina koji preže da očešu koliko ko može. Konzistentna perspektiva čvrste i pravedne države - stenje Mnogo toga temeljitog nedostaje mojoj domovini. Kao što nema ni samostalnu crkvu. Muku mučeći da oboje dobije, građane i vjernike, nadamo se, ovoga puta, na normalan, modernom svijetu primjeren način.

Interes je Srpske pravoslavne crkve (kako kažu: duhovni slugani crnogorskih pravoslavaca), danas, u Crnoj Gori, da održi najkonzervativnije feudalizovano pravoslavlje. Pravoslavlje koje voli mrak i režanje iz mraka postvizantijskog - prijetnje na vjernike ako joj nisu vjerni.

Crnogorska pravoslavna crkva takvoj duhovnoj okupaciji može stati ukraj. Njen put od nemila ka dragome, biće najkorisniji i po narod kome pripada i po državu samu - da se očisti od klerikalnog sektaštva. CPC bi trebala ( što je danas za većinu pravoslavnih crkava jeres), da do krajnjih granica liberalizuje svoje poslanje.

Poveže svetost biblijsku sa tradicijom, koja je bila i ostala - paganska. Da, najzad, umjesto Vijenca, epa heterogene ideje, počne Jevanđelje po Jovanu da sriče, obdan i noću.

Refeudalizovati crkvenu organizaciju! Učenjima iz jevanđelja širiti miriteljstvo. Liturgiju osvježiti narodskim poučenjima kojima bi ukrasili Poslanice. Uprkos mračnjaštvu i primitivizmu plemenskog, naš narod ima u sebi i dovoljno moralne skoposti da se, pravilno upućen, uzdigne do zrele nacije koja u boga odista vjeruje. Na način slobodnog građanina, ne ovisnika o bilo kome, osim u poslanje Isusovo.

Determinizam u crnogorskom duhu je čvrst, pa bi i na taj način usvojeno jevanđeljsko učenje moglo biti obogaćeno folklorom  imanentnom crnogorskoj tradiciji.

A svaki rat sa neprosvijećenošću, uz ostalo, borba je blaženih sa satanskim. Sve što je moguće učiniti da CPC bude institucija jedne vrste, uslovno rečeno: protestantskog pravoslavlja. Takav “luksuz” jedna mala crkva sa malim brojem vjernika može sebi dopustiti.

Da li je ovakav prijedlog jednog ortodoksa koji boga slavi, dok crkvu prezire, kanonski ili nije, je li jeres ili dobronamjeran stav građanina, pitanje je koje bi tražilo širu elaboraciju. Mi se ne bismo sa protivnicima iznesenog prijedloga sporili.

Vjerujemo da svaki, često ponavljani paradoks, može aksiom dovesti u sumnju. Mnogo je u rigidnom pravoslavlju okoštalih kodeksa (vjera je majka svih konzervativizama!), ne treba ovom narodu, koji kadšto može lasno i bez boga, još jedna dogma kao teret crnogorskom osjećanju slobode.

Ne zaboravimo da je vaseljenska patrijaršija počesto znala biti antiprosvjetiteljska i anticivilizacijska, time i antihriščanska, ma koliko se trudila das a sebe spere zilotizam. Svetosavlje je svo - zilotsko. Blago srpskim vjernicima na njemu. 

CPC uglavnom nema takvo iskustvo, u njenom je poslanju uvijek bilo dosta paganskog, tolerantnost prema drugim religijama rađa otvoreno suglasje, a seoske crkve nalikuju katoličkim crkvicama na Mediteranu. Srbi nemaju takvu crkvenu arhitekturu.

Zato CPC, ako voli svoj narod, i ako želi da ga, sluđenog na širokoj raskrsnici mnogih zabluda, pridobije, mora da postane dobra-poštena, zaštitnička, pomiriteljska, milosrdna.

Terapeutska i za tijelo i za duh Crnogoraca, ali i otvorena za sve druge vjernike. Ne dogmatsko-demagoška, što je njen krvnik, Srpska pravoslavna crkva, bila i ostala. Tim putem, najbrže i najlakše, duh CRC postaće spasiteljsko utočište za sve grješne; i pomoć Crnogorcima da se oslobode silnih zabluda, te time budu Bogu bliži.

Dakle, ne: materijalizacija (institucionalizacija), operacionalizacija i potom, neizbježno - banalizacija. Već: sakupljanje narodne energije, vrelo koje teče iz dukljanskog počela, crkva poštenih namjera, po milosti božjoj poslana, preporodu narodnom data.

Njegovanjem građanskog dostojanstva koje je i odraz hrišćanske humanosti, CPC će spasiti onu humanost vjersku koja ne vlada masom već je okuplja, koja ničim ne uslovljava odanost koliko odanošću samom.

Takvo poslanstvo CPC-e doista nije lako. Ali ako je Isus mogao sve, njegova sluškinja, CPC, može bar to: pomoći crnogorskom narodu da bude hrišćanskiji, civilizovaniji i pomirljiviji prema drugačijima, koji su, kao susjedi i sugrađani, druge vjere, drugog vaspitanja, druge nacije, no takođe, djeca božja.

Bez oholosti, nikad suviše sigurna u sebe a da se ne bi prilagodila, široka i nefanatična. Ono što posebno ne bi trebalo ni dotaći (ovdje su negativne upute na SPC iznova korisne) jeste uvriježena, a špekulativna navika crkve da se Bog uzima kao sredstvo za ostvarenje pohlepe, želje

za moći. Najveća moć crkve je njena podanost vjeri koju promoviše, narodu koga toj vjeri primiče. Zato joj je potreban liberalizam, ne kao hedonistička vrata u izvitoperenost, već kao umna pozivnica na oslobađanje od mračne prošlosti, umišljene savršenosti i narcisoidne ubijeđenosti. Ko ono uman reče: najodaniji vjernik je oslobođeni i samosvjesni građanin.

Današnji Crnogorac misli da nije kriv za blisku prošlost, ubijeđen da u raspadu morala, raspojasanosti tjelesnoj i odsustvu svekolike odgovornosti nije učestvovao, nije takvim sunovratima doprinosio. Varka ga Iidalje drži da je poseban i bolji od drugih. Dovodeći ga u krilo propovijedi o bogu, istini, odgovornosti i smjernosti, Crkva bi mogla da ga privodi Ii normi univerzalnog ponašanja, pristojnosti i jačanju savjesti, kao “čoban stado svoje gori galilejskoj”. Ona bi Crnogorce trebalo najprije da porazi da bi ih uzvisila nad sviješću o opštoj ništavnosti.

Dozvati se dobrim primjerima iz tradicije koji najčešće korespondiraju i sa božjim zakonima, našu narodnu neukost uputiti u praktičnu religioznost, na krajnjem putu prema Građaninu. Koji, nedjeljom ujutro, sit, zdrav, dotjerane odežde i uzdignute glave ide na liturgiju. U svoju, Crnogorsku pravoslavnu crkvu.

Da bi se ovi veliki ciljevi ostvarili, CPC-u je potreban jedan uslov. Da Crna Gora ima dobronamjernu i časnu, što će reći demokratsku i otvorenu vlast. Je li današnja vlast u Crnoj Gori takva, ostaviću da na to odgovori upitnik i uskličnik sa kraja ovog teksta?!