Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Viktor Ivančić: Čijeg Tuđmana uzdići na tron?

| Postavio/la: Antena M | Izvor: Peščanik.net

Viktor Ivančić: Čijeg Tuđmana uzdići na tron? Wikipedia

Piše: Viktor Ivančić

Posthumni politički život Franje Tuđmana toliko je blistav, učinkovit, neupitan i svima bez ostatka prihvatljiv da se čini tragičnim što velikan iz Velikog Trgovišća nije bio mrtav i devedesetih godina prošloga stoljeća, dok je vladao s ovoga svijeta. Zamislimo samo koliko bi tadašnji hrvatski pakao bio razblažen da ga je natapao idilični sadržaj današnje kolektivne memorije.

Dobro, to je ipak nezamislivo. Dalo bi se pokazati kako je historijska nesreća hrvatskoga naroda u osnovi temporalnog porijekla: ona proizlazi iz činjenice da je sadašnjost – kada god da se zbiva – u mnogo manjoj mjeri podložna promjenama od prošlosti.

U svakom slučaju, Tuđmanu je smrt donijela značajna poboljšanja. Državnik koji živi u memorijskoj kartici hrvatske nacije jedva da ima ikakvih sličnosti s autokratom koji je rukovodio hrvatskim državnim aparatom. Tuđman kakvoga se službeno sjećamo gotovo je negacija Tuđmana kojeg pamtimo. Da je znao za taj blagotvorni efekt – da ga je, recimo, netko prisilnim putem kljukao Caveovim magičnim refrenom Just remember that death is not the end – možda bi i sam ranije odustao od ovozemaljskih aktivnosti i prištedio nas muka koje ćemo kasnije ionako falsificirati.

Fenomen je toliko aktualan da se tri najozbiljnija kandidata za funkciju predsjednika Hrvatske – Kolinda Grabar-Kitarović, Zoran Milanović i Miroslav Škoro – u jeku predizborne kampanje bez milosti glože oko toga tko će dovesti pokojnog Tuđmana na vlast. Intrigira to da njihove međusobne razlike ne samo što ne dovode u pitanje predodžbu o savršenstvu zajedničkog političkog idola, već upravo ta idealizacija služi kao generator konflikta.

Miroslav Škoro tako je ovih dana obznanio kako je „Andrej Plenković izdao HDZ i Tuđmana“, što valja imati na umu budući da je „Kolinda Grabar-Kitarović Plenkovićeva kandidatkinja“. Škoro se pak „obraća svim biračima“, naročito onima s članskom iskaznicom HDZ-a, uz čvrsto obećanje da će, čim se domogne vlasti, „baštiniti veliko djelo Franje Tuđmana“.

Nominalni socijaldemokrat Zoran Milanović, s druge strane, ustvrdio je da Plenković – za razliku od njega, Milanovića – „o Tuđmanu ima najgore moguće mišljenje“, s tim da je aktualna predsjednica, njegova protivnica na izborima, tek Plenkovićeva politička marioneta. Zatim poentira, kao i Škoro, parolom o izdaji temeljne ideje: „Franju Tuđmana danas bi izbacili iz HDZ-a!“

Andrej Plenković uzvraća prilikom obilježavanja dvadesete godišnjice velikanove smrti pjevanom misom o tome da „možemo biti ponosni i sretni što smo imali takvog državnika kao što je Franjo Tuđman“, te da „svi oni koji osjećaju Hrvatsku, koji dijele vrijednosti Tuđmanovog HDZ-a, dobro znaju da je prava, jedina istinska kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović“.

Eto rasporeda snaga sceni. Reprezentanti svih većih političkih tabora – i radikalne desnice, i profašističkoga „desnog centra“, i lažne liberalne ljevice – crpe inspiraciju iz Tuđmanove veličanstvene vladavine, optužujući jedni druge za skretanje s kursa što ga je gigant svojim vizijama i praksama zacrtao.

Najgroteskniji u tome ipak je patvoreni ljevičar, Zoran Milanović, koji očito smatra da može poraziti i formalnog i neformalnog kandidata HDZ-a – Kitarovićku i Škoru – prizivajući kao uzora utemeljitelja njihove partije. Dobro je podsjetiti kako je SDP-ov adut imao istu strategiju na zadnjim i predzadnjim parlamentarnim izborima – kada je Tuđmana svrstavao među „najveće sinove hrvatskoga naroda“ i predlagao da se po njemu nazove Markov trg u Zagrebu – na kojima je, premda mu je premijerski mandat bio serviran na pladnju, doživio spektakularan poraz.

Ako je i u stanju učiti na greškama, Milanović se po svemu sudeći drži principa da je ponavljanje majka znanja. Međutim, najprije će biti da on ne može iskočiti ni iz vlastite kože ni iz kaputa partije koja ga je iznjedrila.

U pogledu nacionalističke ideologije, naime, SDP je tek ovlašno kastrirani HDZ, a u slučaju predsjedničkog kandidata čak ni to, već nekakav državotvorni pokret u kojem stanuje tobože autentični Tuđmanov duh. Milanović bi naprosto zaveo ideološki red na političkoj pozornici, obilježavajući sebe i SDP jedinim vjerodostojnim sljedbenicima osnivača HDZ-a.

Utoliko slogan pod kojim ide u izbornu utrku – „Normalno!“ – uključuje i normalizaciju Tuđmanovih političkih zlodjela. A ovih je koliko ti duša želi: od kriminaliziranja opozicije i stavljanja kritički raspoloženih novinara pod nadzor tajne policije, preko organiziranja etničkih čišćenja i amenovanja ratnih zločina zbog kojih bi završio u Haagu da ga smrt nije preduhitrila, preko planiranja agresije na Bosnu i Hercegovinu i dogovora sa Slobodanom Miloševićem oko komadanja njenog teritorija, pa do najveće pljačke narodne imovine u tisućljetnoj hrvatskoj povijesti, provedene pod šifrom „pretvorba i privatizacija“.

Jesu li Hrvati, ako je suditi po gardu predsjedničkih kandidata, kolektivno zaboravili Tuđmanove svinjarije ili su postigli suglasnost oko toga da ono što normalan svijet smatra svinjarijama bude svrstano u državničke podvige, pitanje je za neki drugi tekst, mada je mudrije unaprijed igrati na opciju b.

Što se Zorana Milanovića tiče, on s Tuđmanovim amblemom na zastavi plovi prema izvjesnome porazu, baš kao što je, uostalom, i hrvatski narod pod Tuđmanovim vodstvom zdušno i optimistično srljao iz katastrofe u katastrofu, smatrajući ih vrhunaravnim uspjesima. „Tuđman“ je, moglo bi se reći, omiljena hrvatska lozinka za autodestrukciju. Otimanje njegova imena s usana pouzdan je znak da se u biću onoga koji ga uzvikuje na čudesan način miješaju nacionalni ponos i suicidalni nagon.

Bilo kako bilo, ljubitelje Franje Tuđmana ni jedan od prominentnih predsjedničkih kandidata neće iznevjeriti. No, kako se u tome spektru političke monotonije orijentirati? Ako je puna kibla vrhovnika u ponudi, kojoj verziji ukazati povjerenje? Čijega Tuđmana uzdići na tron?

Ili je verzija ipak samo jedna?

Budući da je Prvi Predsjednik, prema važećoj legendi, stvorio hrvatsku državu, najefikasnija zaštita od provale besmisla – koja prijeti kada se baci čak i površan pogled na posljedice toga djela – jest krivotvoriti i tvorca i tvorevinu. Stoga isključivo formula religiozne težine – Tuđman jednako je država; država jednako je sreća! – može poslužiti za sanaciju ožiljaka koje svakoga dana nanosi nemilosrdna realnost.

Bit će da je u tom pogledu najsvrhovitije prilikom glasanja zaokružiti sve predložene kandidate. A meni ostaje, tek da ubijam vrijeme, ponoviti pitanje što sam ga na ovome mjestu postavio prije šest mjeseci: Hoće li hrvatska država, po uzoru na svog izumitelja, biti uspješnija kada bude mrtva?

Komentari

Katunjani,

Nazalost ,tacan i realan tekst .Na srecu da jos ima normalnih pametnih i ljudi osvijescene ljudskosti i brige za buducnost jednog naroda i drzave .Prisjetih se one Krlezine; Hrvati i Srbi su dio iste kravlje b...ge koju je kotac istorije podijelio po pola .

Ostavi komentar

0/300