Kud plovi CANU?

Piše Milenko A. Perović

Novo rukovodstvo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti na početku svoga mandata učinilo je ono što u simboličkom i faktičkom smisli nikako nije trebalo da učini. Otišlo je na poklonjenje Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti. Šta taj odlazak znači sam po sebi?

Odlazeći u Beograd, pokazalo je da nema nikakvog moralnog, duhovnog ni političkog zazora od vrlo problematične reputacije „srpskog boga Marsa“ koju već trideset godina „uživa“ Srpska akademija nauka i umjetnosti.
Rukovodstvo CANU pokazalo se slijepim ili indiferentnim prema toj činjenici. Može biti, ono nije ni sposobno da je shvati ili za njega ona ima drugačije značenje.

Šta god da je po srijedi, vođstvo CANU pokazalo je svjesno ili nesvjesno da ne mari ni najmanje za mišljenja i ośećaje mnoštva ljudi u Srbiji, u bivšim jugoslovenskim republikama, kao i po svijetu koji SANU percipiraju kao intelektualni štab koji je „osmišljavao“ krvavi raspad Jugoslavije.

Čelni ljudi CANU pokazali su da pet para ne daje za očiglednost činjenice da je ona od početka bila i da i ubuduće ima namjeru da ostane provincijski seiz svoje beogradske SANU-centrale.

Sva je prilika, ni s novim predvodnicima CANU nema pameti, snage ni volje da načini ozbiljni zaokret u svom pogledu na svijet, orijentaciji u prostoru i vremenu, moralnoj orijentaciji između dobra i zla, kretanju između prošlosti i budućnosti, napokon, u izboru između laži i istine!

Koliko moralno čemerna mora biti institucija u kojoj se magle razlike dželata i žrtava u jugoslovenskim ratovima devedesetih godina prošloga vijeka?

Kultura podśećanja

Helenski pjesnik Simonid pjevao je: „Ni bogovi ne mogu učiniti da ne bude ono što je bilo“. Helenska tradicija ne zna da je bilo koje olimpijsko božanstvo – uključujući najmoćnijega Zevsa kao oca bogova – pokušavalo da prepravlja prošlost. Nije ni pomislilo da je reinterpretira ni revidira ni prešutkuje, pogotovo ne da je negira.

Ono što se olimpijski bogovi nijesu usuđivali, stalno to rade predstavnici SANU, a rado im se priključuju trabanti iz CANU. Istina, ima među njima razlike. Predstavnici SANU negiraju odgovornost za svoju memorandumsku prošlost, koja nikako ne prestaje! Predstavnici CANU „prave se nevješti“ ili valjda računaju da je Memorandum SANU bio davno, čak prije trideset godina, pa bi ga trebalo zaboraviti i ignorisati.

Pošle je godine predśednik SANU na početku svoga mandata pokazao kako se negira prošlost. Istina, pobrkao je stvari. Prvo se pozivao na argument o zastarelosti teškog Akademijinog krimena. Poslije toga, tvrdio je da krimena nije ni bilo, jer tobože Akademija nije zvanično donijela Memorandum:

„Nesumnjivo da je Memorandum ostavio jednu ozbiljnu i tešku senku nad svima nama. Ali, da li je to biblijski greh, pa treba sedam generacija akademika da izumre, da neko ne bi postavljao takva pitanja. Zna li javnost šta je uopšte Memorandum? To je otuđeni ili ukradeni dokument, koji Akademija nikada zvanično nije prihvatila, dokument koji je trebalo da ilustruje da ta konzervativna i tradicionalna deseteračka elita zapravo ne zaslužuje nikakvo poštovanje, jer je sa rukama u krvi. Pri tome se zaboravlja da su prve institucije demokratskog otpora u Srbiji decenijama bili upravo članovi SANU".

Šta je Memorandum SANU?

Koliko god se čini da se zna ili bi trebalo da se zna, sadržaj, smisao, a posebno političke, civilizacijske i ratne posljedice Memoranduma SANU pokušavaju se držati u magli postepenog iščezavanja.
Međutim, Memorandum SANU ne smije se prepustiti zaboravu sve dok su žive i djelatne njegove neposredne i posredne posljedice.

Sačinili su ga najprominentniji srpski inteliktualci - takoreći „so soli“ jednoga naroda - u vremenu sutona socijalizma na osnovu zvanične odluke skupštine SANU.
Memorandum je velikosrpski nacionalistički politički program. Po tome je u rangu s Garašaninovim „Načertanijem“, Vukovim tekstom „Srbi svi i svuda“, platformom međuratnog „Srpskog kulturnog kluba“ Slobodana Jovanovića i Dragiše Vasića te s Moljevićevim četničkim programom iz 1941. godine („Homogena Srbija“).

Cilj mu je bio nacionalistička homogenizacija srpskoga naroda protiv drugih jugoslovenskih naroda.

Ona je počivala na iskonstruisanim tezama o „diskriminaciji sprskoga naroda“, „štetnosti po Srbiju“ ustavnog uređenja Jugoslavije iz 1974, godine, slabljenju Srbije stvaranjem autonomnih pokrajina, titoizmu kao „antisrposkoj doktrini“, „ugroženosti srpskog naroda“ od drugih naroda Jugoslavije, asimilaciji i eksploataciji Srba, progonima i potiskivanjima Srba u svim sferama, napokon, „genocidu nad Srbima na Kosovu“ etc.

U osnovi, Memorandumom je stvoren casus belli za razaranje Jugoslavije i stvaranje velike Srbije.

Stanje svijesti

Većina projektanata Memoranduma - kao i dio njegovih izvođača na terenu - više nije među živima. Ni „omraženje“ Jugoslavije više nema. Nema ni „velike Srbije“, iako se tu još gaje velike nade da nije sve izgubljeno dok su ovako nesabrane Crna Gora i za cijepanje prikladne Bosna i Hercegovina.

No, duh Memoranduma je življi no ikad. Postao je „kulturna paradigma“, osnova pogleda na svijet i način života.

Što se rađalo kao nacionalističko snoviđenje krvožednih akademičarskih staraca, postalo je stanjem svijesti miliona ljudi.

Duh Memoranduma trajno se naselio u duše onih što ga negiraju, minimiziraju ili se brane mentalnim vragolijama o „nedovršenom dokumentu“.

Memorandum SANU je stanje svijesti koje vlada i u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti.

Slično se sličnom raduje! Kako drugačije shvatiti radost susreta čelnika CANU s čelnicima SANU!

Problem je što iz njihovog susreta probija nepodnošljiva banalnost provincijskog podgoričkog štreberaja, nadutog od ponosa što nije sposobno za razlikovanje dobra i zla!