Presedan u ime Crkve

Za Antenu M piše: Boris Marinović

Postupak protiv eksponenata Crkve Srbije i njenih izdavača za povredu prava intelektualne svojine učinjene na štetu dr Adnana Čirgića, Aleksandra Radomana i Matice crnogorske je pokrenuo pokojni advokat Željko Tomović, koji mi se na dan smrti požalio kako mu je dosta doprinijelo bolesti opstrukcija koju su pravili djelovi sistema u ovom predmetu, ali i kod nezakonitih upisa crkava i manastira.

Dok smo čekali u holu bolnice Brezovik da ga prime na zakazani pregled, stojeći uz jedan radijator, uhvatio sam Željka koji je počeo da pada, i tako ga unio u ordinaciju. Međutim, već na mojim rukama, on je bio mrtav, i tada se okončala njegova borba za crnogorsku pravdu.

Budući da sam poslije toga preuzeo zastupanje dekana FCJK Adnana Čirgića, prodekana Aleksandra Radomana, Matice crnogorske i dr., brzo sam shvatio smisao izgovorenih riječi umirućeg advokata Tomovića.

Naime, parnični postupak za utvrđivanje krađe intelektualne svojine pokrenut je 2009. g. I trajao je, zbog crvenih slova i raznih slavlja i veselja tužene crkve, punih 13 g., za koje vrijeme je realno očekivati da može doći do bolesti punomoćnika tužioca ili kašnjenja na ročište, za što Zakon o parničnom postupku propisuje  mogućnost da sud odloži ročište (ako ne postoje  uslovi za održavanje), da povuče tužbu, ali i da dozvoli prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, ukoliko je do kašnjenja ili nedolaska  došlo iz opravdanih razloga.

Međutim, kad je u slučaju Adnana Čirgića i drugih, poslije 12 godina urednog dolaska na zakazana suđenja (za čije dugo trajanje je isključivo odgovoran sud), došlo do kašnjenja njihovog punomoćnika samo na jedno ročište, Osnovni sud Podgorica  je to iskoristio i  donio rješenje o povlačenju tužbe, a zatim odbio Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, ignorišući dvije ključne stvari:

1.     Medicinsku dokumentaciju o iznenadnoj spriječenosti punomoćnika, i

2.     Činjenicu da predmet nije bio u sudu, već kod vještaka, što su dva objektivna razloga za odlaganje suđenja ili usvajanje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje.

Naime, kad ne postoje uslovi za održavanje ročišta, kad je predmet kod vještaka (kao u  ovom slučaju), sud je dužan da postupi po članu 315 i 291 st. 2 ZPP-a i odloži to ročište, a ne da povuče tužbu, bez obzira da li je tužilac došao ili nije na zakazano ročište, a što je imperativno propisano članom 315 ZPP-a, koji kaže „da je sud dužan, najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta da provjeri da li su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje“, pa ako nijesu ispunjene zakonske pretpostavke, ročište se odlaže, jer u suprotnom, kad nema zakonskih pretpostavki za održavanje ročišta, bilo bi protivzakonito da sud isto održi (nije uredna dostava nekom od stranaka, nema predmeta i sl.), o čemu postoji brojna sudska praksa.

Naime, i kad prvostepeni sud iskoristi nedolazak advokata na ročište, i povuče tužbu, iako je predmet na radu kod vještaka, Viši sud Podgorica bi takvu odluku ukidao, pa citiram jedno rješenje Višeg suda Podgorica, Gž. br.6894/17-14 od 11. 04. 2018. g., koje je identično konkretnom predmetu (kad je predmet kod vještaka),  đe je sud, ukidajući prvostepeno rješenje kojim nije dozvoljen predlog za povraćaj u pređašnje stanje, naveo sljedeće:

„Odredbom člana 291 st. 2 ZPP-a je propisano da će sud pri određivanju roka u kojem vještak treba da dostavi pisani nalaz i mišljenje voditi računa o tome da isti mora dostaviti strankama najkasnije osam dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu, dok je odredbom čl. 315 st. 1 i 2 ZPP-a propisano da sud može odložiti zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja ako utvrdi da neće biti ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje ili da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti moguće izvesti na tom ročištu, te je sud dužan najkasnije osam dana prije održavanja ročišta, da provjeri da li su ispunjeni uslovi iz stava 1 ovog člana.

Imajući u vidu da je Fakultet za saobraćaj ... obavijestio sud da ne može vještačiti i dostaviti nalaz blagovremeno, za koju činjenicu je sud znao, dakle prije zakazanog ročišta... a imajući u vidu razloge cjelishodnosti i ekonomičnosti postupka, to je prvostepeni sud bio dužan da ročište odloži, jer je znao da dokaz čije je izvođenje bilo određeno na ročištu neće biti moguće izvesti na tom ročištu, a sve kako bi strankama omogućio da raspravljaju u postupku o tom dokazu. Radi toga, nije bilo uslova za donošenje pobijanog rješenja, što se žalbom osnovano ukazuje.“

 Kao što se vidi iz ove odluke Višeg suda, kao i kod bezbroj drugih odluka Osnovnog suda koji su u odsustvu predmeta odlagali ročište, ne postoje uslovi za povlačenje tužbe kad je predmet kod vještaka na radu.

Međutim, promjena sudske prakse za potrebe  jednog predmeta, predstavlja povredu pravne sigurnosti, citiram:

  „Kada Okružni sud, kao sud poslednje instance, donese različite presude kod istovrsnih tužbenih zahtjeva, takva praksa suda suprotna je principu pravne sigurnosti i jednake zaštite prava pred sudovima.“  (Odluka Ustavnog suda Srbije, Už.br.956/08 od 5. 5. 2011. što je i praksa suda Crne Gore)

Međutim, uzaludno se ovaj advokat pozivao na sudsku praksu i zakonske odredbe, već je sud odlučio da ono što važi za Marka i Janka, ne važi za Adnana Čirgića, Aleksandra Radomana, Maticu crnogorsku i Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje.

Takođe, ni drugi razlog, dostavljena medicinska dokumentacija njihovog punomoćnika, ljekarski nalazi iz Hitne pomoći i Bolnice nijesu bili dovoljni da prvostepeni sud usvoji prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, kad već nije postupio po čl. 315 ZPP i odložio ročište (zbog nepostojanja zakonskih uslova za održavanje istog), a dostavljene su sudske odluke koje su dozvoljavale takav prijedlog zbog bolesti.

  Inače, kuriozitet kod prve odluke kojom je prvostepeni sud odbio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, jeste činjenica  što je sama sudija tumačila medicinske nalaze, a nipošto nije htjela da dozvoli da iste cijeni ljekar, zbog čega je Viši sud  morao prvi put da ukine rješenje prvostepenog suda.

  Međutim, prvostepeni sud i po drugi put donosi istovjetnu odluku, ne postupajući po uputstvu Višeg suda, pri tom praveći desetak apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka i povrede materijalnog prava, a navodim samo neke:

1.     Prvostepeni sud je 14. 11. 2019. g. donio rješenje o povlačenju tužbe, s pozivom na čl. 293 ZPP-a, umjesto da odloži ročište, obzirom da nisu postojali objektivni uslovi za održavanje istog, shodno članu 315 ZPP-a, (predmet kod vještaka, nije uredna dostava i sl.).

2.     Prvostepeni sud se navedenom rješenju pozvao na član 293 ZPP-a koji govori o povlačenju tužbe na pripremnom ročištu, iako je bilo ročište glavne rasprave (postupak traje 10 g.), pa je trebao da se pozove na član 298 ZPP, što je Viši sud „primijetio“ ali suprotno ZPP-u i tolerisao, i rekao da je u pitanju očigledna greška suda  (rješenje Višeg suda Gž. br. 4131/21-09).

3.     Prvostepeni sud je odbio Prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje, đe je sam ocijenio ljekarske nalaze i nije dozvolio zakazivanje ročišta đe bi se ispitao ljekar (što je ovaj punomoćnik tražio podneskom), suprotno imperativnoj odredbi iz člana 116 st. 2 ZPP-a,

4.      Prvostepeni sud je 5 mjeseci skrivao ukidno rješenje Višeg suda, prije nego što ga je dostavio ovom punomoćniku, a zatim donio svoje novo rješenje, jedan dan ranije nego što je uručio ukidnu odluku Višeg suda, čime je obesmislio pravo druge strane na izjašnjenje. (Dokaz: uvid u dostavnice).

5.     Viši sud Podgorica je drugi put odlučivao o istom predmetu a nije zakazao raspravu, tolerisao je sve nezakonitosti prvostepenog suda i donio odluku koja je suprotna njegovom prvom ukidnom rješenju, ali i cjelokupnoj dosadašnjoj sudskoj praksi i dobrim običajima sudova, očito da bi se „učinjelo“ crkvi, a da pri tom, „grijeh“ padne na ovog advokata, koji dvije godine ne može da spava zbog ovakvih odbijajućih rješenja, koja i ne obrazlažu navode iz podnijetih žalbi.

Takođe, uzaludno sam navodio da nije cilj norme o povlačenju tužbe njena zloupotreba, već da se izbjegne namjerno odugovlačenje postupka, a nema odugovlačenja postupka onda kad nema uslova za održavanje ročišta, kao što nema namjernog odugovlačenja postupka kad postoje opravdani razlozi za nedolazak tužioca, posebno nedolazak na ročište za koje ne postoje zakonski uslovi za održavanje.

 Sada, nakon što su ova rješenja, za koja se može reći da su političke a ne pravne prirode, konačna, jedino ih Vrhovni sud CG može izmijeniti, a po podnijetom prijedlogu za dozvolu revizije radi ujednačavanja sudske prakse, ili Ustavni sud, ukoliko ne misle da je bolje da ostanu ovakve odluke sudu, kao nos Pinokiju, da ubuduće služe samo kao primjer kako ne treba suditi.