21. maj

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Mogla je ovo biti najkraća kolumna ikad. Kraća čak i od one Slavka Mandića, posvećene opjevanom Jarcotlačitelju, vlasniku jednog tabloida. Cijela je mogla stati u – Saglasan s Darkom Šukovićem. Saglasan s napisanim u tekstu „Vještačka prazničnost“. Ne bih ja tu ništa dirao, ali budući da sam tekst o Danu nezavisnosti počeo da pišem 21. maja, nekako, ne zamjerite, grehota mi da se baci. A i čini se da obojica na proslavu Dana nezavisnosti gledamo istim jeretičkim očima, i da smo obojica, podrazumijeva se, izdašno plaćeni da ružimo idiličnu sliku crnogorske stvarnosti. Jer ništa se toliko ne isplati kao pisati o aktuelnom režimu, a pritom ne padati u trans i ne habati dlanove frenetičnim aplauzima. A dabome da je jeres slaviti nezavisnost svoje zemlje, i jeres je čuditi se onima koji to ne čine. Gotovo da je poklapanje glede kolektivnog prazničnog raspoloženja potpuno. Ali, da softver za plagijat ne bi pocrvenio od srama, kao kad su 2018. u njega učitali magistarski rad Alekse Bečića, koji je u maniru najbolje „resavske škole“ prepisao tekstove Mice Kozlik, ali i drugih autora, pokušajmo nešto drugačije da objasnimo isti slučaj. Isti fenomen. Isti apsurd Crne Gore. Da objasnimo 21. maj. Svečanost ili korotu? Jeste, 21. maj je za jedne svečanost, za druge korota, koja traje od 2006.  Eto, nijesam sâm u uvjerenju da bi mnogi 21. maja zalelekali i tužili, sve udarajući se u grudi zanavijek ranjene.

Što reći o proslavi 21. maja i odnosu režima prema jednom od najvažnijih datuma u istoriji Crne Gore, a ne biti vulgaran, ne biti primitivan, neopterećen kulturom, mudrošću, prosto, ne biti Dario Vraneš. Znate kako je Vraneš proslavio 21. maj? U skladu s tradicijom svoga bestiđa.

Ergo, najveći razlog za slavlje 21. maja, Dana nezavisnosti Crne Gore, većini građana Crne Gore su dva, po zakonu, neradna dana. Zvanične, protokolarne, sterilne i isprazne, pragmatične, kalkulantske, obavezujuće čestitke premijera i ostalih državnih ovnova predvodnika, još jednom potvrđuju njihovu privrženost zemlji kojom, nažalost, vladaju. Reda radi čestitale su i institucije, ili nijesu čestitale. Erupcija oduševljenja Budvom i konačno vidljivom državnom zastavom, crvenom bojom zgrade Opštine, ne jenjava. Jeste, raduje javno istaknuta državna zastava na javnim površinama u Budvi, ali i kazuje kakav zapravo mi to istorijski trenutak živimo kad smo toliko ushićeni jer jedan grad u Crnoj Gori slavi Dan nezavisnosti Crne Gore. Kakva drskost i protivprirodan blud. Demokrate, taj toksični otpadak SNP-a, koji je otpadak DPS-a, plaču nad nezavisnom Crnom Gorom. I devetnaest godina nakon obnove nezavisnosti. Ali, ako znamo da su Demokrate otpadak partije koja je bila prva u bloku protiv nezavisnosti, onda se nije čuditi plačljivim, prljavim i nostalgičnim pismenim sastavima Borisa Bogdanovića, koji roni suze nad nekadašnjom zajednicom država. Ako znamo da već pet godina Crnom Gorom vlada režim koji ne priznaje Crnu Goru, njenu zastavu, himnu, grb, jezik i crkvu, onda ne čudi ni ljekarka, odbornica beranskog PES-a, koja je Dan nezavisnosti proslavila hrišćanski, i pesovski, a nadasve građanski i dobroželateljski, priželjkujući da se prolije krv. Naravno, nakon reakcije javnosti, uslijedilo je pojašnjenje njenog iskaza „Krv prolivali". Uslijedila je tradicionalna optužba za izvlačenje iz konteksta! A ona je u samo dvije riječi zapravo utkala svu crnogorsku slavnu ratničku prošlost, i htjela reći da je nezavisna Crna Gora rođena iz prolivene krvi predaka. Bio je to maestralan haiku osvrt na crnogorsku istoriju. No, zli i neuki su, kako kaže, krivo razumjeli njenu reminiscenciju na slavnu crnogorsku tradiciju, i to zloupotrijebili ne bi li posijali mržnju! Ah, kakav deža vi! Deža vi! Poruke ljubavi se opet tendenciozno tumače i pretvaraju u śeme mržnje, jer reći „Krv prolivali“ nipošto ne znači da oni koji slave dabogda krv prolili, već je to poziv da se raduju, da dignu zdravicu, da se goste, da kolo povedu i da se gorde herojskom, ali krvavom crnogorskom istorijom! Eto, to je taj građanski PES, naš vođa puta u Evropu. I onda, kako se ne zapitati ko slavi, a ko tuži, ko suzama lice ruži? Zar ne bismo trebali svi slaviti Dan nezavisnosti Crne Gore? Svi mi koji živimo u ovoj zemlji? Crna Gora nije ništa više moja nego što je, recimo, Andrije Mandića. Ali, stvarnost me, nažalost, uvjerava da ipak jeste više moja, zapravo, da nije njegova. Jer Andrija ima drugu zemlju. I to maticu. Srbiju. Bar tako on kaže. Ima i vožda, gospodara. Aleksandra Vučića. Na sreću, Andrija Mandić i ostali honorarno angažovani Srbi, ipak nijesu ogledalo Srba u Crnoj Gori. Mnogo je onih koji ne pristaju na svakodnevna uniženja i poklonjenja čak i Vučićevim slugama. Možda ih ne čujete i ne vidite u javnom prostoru, ali ima ih. I te kako. Pamtite skaredni odlazak nekoliko predśednika crnogorskih opština na noge bizarnoj Milici Zavetnici? Tad su mnogi Srbi u Crnoj Gori poniženi. A osim poniženja nije da nije bilo i straha od počivšeg Amfilohija Radovića. I kletve s onoga svijeta. Jeste, taj je znao da kune kao niko. A kažu da se takav dar ne gubi napuštanjem ovozemaljskog i voznesenjem u nebesko. Naprotiv, moć kletve na drugoj obali raste. Kao što znate, za Amfilohijevog života bio je ovo „Srpski Olimp“, „Srpska Sparta“, „kolijevka srpstva“, „so srpstva“, bilo je to „elitno, izvorno srpstvo“, a onda, najednom, sve je to nestalo, i poklonjenje beogradskim gazdama postalo je svakodnevica.

Srbi u Crnoj Gori su svoji na svome. Kao i Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci, Albanci... Ipak, to moraju sami osvijestiti. I tek tad će nestati odijum prema danu kad je Crna Gora obnovila nezavisnost. Kad odluče da vrate izgubljeno dostojanstvo, i kad Crna Gora bude njihova jedina domovina, onda će biti uzaludan sav napor onih koje Beograd decenijama plaća da od Crne Gore načine koloniju Aleksandra Vučića. Onda prestaju sve bajke o mučeništvu i stradanju opsjenara čiji su imovinski kartoni deblji čak i od dosijea njihovih pratilaca i bliskih srodnika. I kad se dogodi srpski političar kojeg na kratkom povocu neće držati ni Vučić, niti bilo ko izvan Crne Gore, onda će svi lešinari koji su u kontinuitetu ribarili izgubljene duše, završiti na smetlištu istorije. A kad se to dogodi, a izvjesno je da hoće, onda će, vjerujem, 21. maj slaviti svako kome Crna Gora nije još jedna adresa, mjesto prebivališta, već dom. I nema ama baš ničeg antisrpskog u mojim željama da oni koji grle skute i ljube noge beogradskom voždu u bliskoj budućnosti budu naša daleka prošlost. Naprotiv.

Na koncu, takvi i nijesu Srbi, to je samo njihovo zanimanje. Kao što kaže nekad političar, danas You Tube influenser Dritan Abazović, koji je 2020. na vlast posadio šovinizam i učinio sve da Crna Gora nestane: „Ne možemo veličati one koje je istorija prepoznala kao zločince. Ne smatram da treba da budemo taoci negatora državnosti Crne Gore...“ Moram priznati da je ovo najbolji vic koji je Abazović ikad ispričao. Kao da, recimo, porno ikona Saša Grej kaže da je nedolično ljubiti se u gradskom parku. Čak i to bi bilo manje licemjerno.