Piše: Aleksandra Bosnić Đurić
Čak i ako se godinu dana nakon, jula 2026. godine, probudimo u slobodnoj državi i, za promenu, neasimilatorskim ambicijama prema političkim uređenjima u susednim državama, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, sećanja na represiju u završnoj fazi poslednjeg autokratskog režima u Srbiji ostaće trajno obavezujuće prema svim budućim izborima koje ćemo kao građani činiti. Jer, ukoliko ostanemo zatočenici autoritarnosti i netransformisanih vrednosnih sistema, izvesno je da i nas i naše okruženje očekuju nova iskušenja, nova posrnuća, novi latentni ili manifestovani konflikti i – novi porazi.
U onome u čemu većina građana u Srbiji jula 2025. godine sanja, a zove se najčešće i jednostavno – slobodom, više ne sme da bude mesta za mitomanske, populističke ili ideološke manipulacije bilo koje vrste, za stanje produžene kolektivne infantilnosti koja se dobrovoljno lišava građanske odgovornosti i predaje je u „sigurne“ ruke nekog novog vođe. Upravo sećanja na proživljenu represiju ali i nepokornost obavezuju na raskidanje, konačno i zauvek, s autoritarnim praksama. Otud bi i poruka mladim generacijama koje će imati istorijski zadatak popravljanja zatečenog stanja političkog i vrednosnog haosa, mogla da se svede na vrlo jednostavnu formulaciju – izađite izvan modela autoritarnog mentaliteta i prepoznajte na vreme demagoge koji vam nude nove, nekada vrlo zavodljive, forme pokornosti. Jer, gde ima pokornosti, nema slobodnog i dostojanstvenog građanina.
Ove, u osnovi, nečasne ponude dolaziće, opet, najpre od demagoga i manipulatora iz oblasti obrazovanja i kulture. Onih, koje se, dok autoritarnost ne uzme maha, smatraju nedužnim i lišenim krivice za političke stvarnosti. Kao nekada. Hajdeger je bio izvrstan filozof, ali Martin Hajdeger nije bio dobar čovek. U obraćanju nemačkim studentima, novembra 1933. godine, izgovorio je sledeće: „Nacional-socijalistička revolucija donosi sveobuhvatni preobražaj našeg nemačkog opstanka. U ovim je zbivanjima na vama da ostanete oni koji uvek hitaju napred i vazda su pripravni, oni koji nikada ne odstupaju i vazda rastu... Obavezani ste da spoznajete i delujete zajedno u stvaranju budućeg sveučilišta nemačkog duha... Neka se vaša odanost i htenje osnažuju svakim danom i satom. Neka vaša odvažnost bez prestanka raste, da budete kadri da prinesete žrtvu kako biste spasili suštinu našeg Volk-a i uzvisili njegovu najdublju snagu u Državi. Heil Hitler!“. I još je mnogo toga, kako piše Džef Kolins, predavač istorije umetnosti na Univerzitetu u Plimutu, u istom tonu – odanosti, žrtve, obaveze, postojanosti i odlučnosti za nacional-socijalizam i vođu.
Pokoravanje neprikosnovenom autoritetu vođe (državnika, političara) nužno je suprotstavljeno kritičkom mišljenju i predstavlja, prema Zagorki Golubović, „koncepcijski temelj autoritarnog društva“. U tom smislu je kreiran i poželjan tip identiteta: kao depersonalizovan podanik, pseudo-subjekt i pseudo-protagonista društvenog života oštro suprotstavljen slobodnoj i delatnoj samosvesnoj tvoračkoj ličnosti građanina. Referentni okviri autoritarnog poretka, populizam i nacionalizam pretpostavljaju manipulaciju masama od strane harizmatskog autoriteta kao i proklamovanje partikularnih interesa (etničkih grupa ili etnifikovanih nacija) kao opštih interesa društva. Ovakva društva su zatvorena društva sa jasno izraženom netolerancijom prema diverzitetima i „stranim“ kulturama i dosledno primenjivanim manipulativnim procedurama. Čak i kada se različitosti načelno prihvataju i odobravaju, u praksi zatvorenih društava je favorizovana isključivo većinska orijentacija.
Bilo da je reč o totalitarizmu (kao poretku koji teži da uspostavi apsolutnu kontrolu nad svim aspektima društva) ili autoritarizmu (kao poretku samovlašća koji sprovodi nešto ograničeniju kontrolu), tendencija osujećivanja i destruiranja svih građanskih akcija kritički usmerenih prema postojećem sistemu dovodi do snažnog marginalizovanja „neposlušnih“ ili njihovog žestokog potiskivanja u sferu privatnosti, koja „ostaje jedino mesto autonomne egzistencije“. Ovakav poredak istovremeno produkuje autoritarne društvene karaktere i održava se zahvaljujući njihovom postojanju. Pojmu autoritarnog društvenog karaktera, koji je prema Fromovoj definiciji kolektivno izgrađeni karakter koji služi nesmetanom funkcionisanju određenog društvenog sistema, Zagorka Golubović pridružuje pojam autoritarnog mentaliteta koji „izražava kolektivnu psihologiju članova društva u funkciji autoritarnog sistema čije osobenosti su sažete u sindromu pokornosti autoritetu kao vrhovnom arbitru mišljenja i ponašanja“.
Ova spremnost na pokornost sistemu/autoritetu inicirana nesigurnošću, prinudom, strahom ili manipulacijom, u isti mah znači i gubitak slobode i „zaštićenost od strane autoriteta/države“, zakriljenost kolektivitetom koji misli isto i dela predvidljivo, usklađeno i usaglašeno sa brojnim manipulativnim nalozima koji, na nivou izvedbe, centrima moći omogućavaju da građansku javnost konvertuju u istomišljeničku masu“.
Upravo suprotno, građansko društvo prepoznaje se po oslobađanju javne sfere od uticaja državne uprave, konstituisanju građanina kao nezavisne i slobodne ličnosti, formiranju modernog građanskog identiteta i vladavine zakona koja važi za sve građane uz ostvaranje i njihovog ravnopravnog učešća u javnim poslovima. Prepoznaje se po definisanju ljudskih prava kao osnovnih društvenih vrednosti i njihovom poštovanju u praksi, stvaranju demokratske političke kulture, podsticanju individualnih i grupnih inicijativa radi unapređenja demokratskog razvoja, razvijanju individualizma u smislu samostalnog rasuđivanja i biranju između različitih alternativa. Prepoznaje se po uspostavljanju kritičke distance prema vlasti i centrima moći, sklonosti ka kritičkoj proceni i mogućem otporu ukoliko dolazi do uzurpacije vlasti, podsticanju i praktikovanju principa i vrednosti tolerancije i uvažavanju i interakcije u odnosu na različite ideje.
Prepoznaje se, dakle, po nepokornosti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR