Od heroja do antiheroja, ili – Kako je Jakov Milatović izdao srpstvo

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Dok lovci ne dođu po tvoju kožu, ne vjeruješ da i ti možeš biti lovina. Meta. Da će te javno i tajno linčovati i daviti u blatu u dubokoj jami, koju si i sâm kopao. Baš to se dogodilo Jakovu Milatoviću. Nego, kako je Jakov heroj postao antiheroj i meta velikosrpskog nacionalizma? Neko će reći da je krivica isključivo njegova. I neće biti u krivu. Jer, imao je Jakov Milatović šansu da spasi bar Podgoricu. Imao je Jakov Milatović šansu da nakon podgoričkih izbora porazi ideologiju koja ga danas razapinje na krst. Na isti krst koji je nekad i on nosio. Mogao je, zapravo, spasiti sebe. Ali, Jakov Milatović to nije učinio. Zato orkestrirana hajka kojoj je danas izložen nije ništa drugo do posljedica vlastitog straha i kukavičluka. Kad se i milimetar iskorači iz zone srpstva, koju su kreirali ekskluzivni i licencirani zastupnici srpstva za Crnu Goru, i kad se, bar na trenutak, napušti narativ i matrica ugodna ušima svetosavlja, više nijesi heroj, junak, mladi i na Oksfordu obrazovani, neukaljani političar, koji je na izborima pobijedio Đukanovića, već izdajnik kosovskog zavjeta i rušitelj projektovanog Srpskog sveta. Koji je, kako kažu razočarani i prevareni, na njihovim glasovima dojahao do predśedničke palate. I tu se šizofrenija zarobljenog nacionalističkog uma ne završava. Uma koji je i Milatović svojim činjenjem hranio godinama unazad. Takvu ljubav spoznao je i Zdravko Krivokapić, koji je nakon javno izrečene istine o programskom uništenju Crne Gore, od pobožnog profesora s besprijekornom biografijom, stigao do tačke u kojoj ga čak i opskurna Ana Brnabić naziva „kukavicom, zlom, izdajnikom, lažovom, i mukom od čoveka“, a platforme čiji je pokrovitelj i sponzor Crkva Srbije utrkuju se ko će bolje zapljunuti Krivokapića, i napisati gnusniji pismeni sastav na temu „Od Srbina do antisrbina“. 

Ispod fotografije na kojoj su Milatović, Tramp i njihove supruge, iznevjereni nacionalisti pitaju:

„Koliko su nas puta bombardovali?“

„Jadove, izdajniče“, i tako dalje, i sve po spisku. Ali, isti zapitani zarobljeni um to neće pitati svoga vožda Aleksandra Vučića, koji je kao nestašno dijete koje kleči na kukuruzu, klečao pred Donaldom Trampom, na škanju, povijen do zemlje. „Aleksandre Vučiću, koliko su nas puta bombardovali?“ To pitanje nećete čuti. Niti pitanje kako to da srpskog vožda savjetuje Toni Bler, arhineprijatelj Srba? Toni Bler koji je kazao: „Bombardovanje SRJ bilo je prava stvar“. O tome svesrpskog vožda stado neće ništa pitati. Neće pitati ni za oružje koje je Vučić prodao Ukrajini. Neće pitati ni za oružje koje je Rusija prodavala Hrvatskoj 90-ih. Neće pitati sebe kako to da aplaudiraju ruskoj agresiji na zemlju koja je '99. bila protiv NATO bombardovanja SRJ? Podśećanja radi – 25. marta '99. godine, predśednik Ukrajine Leonid Kučma, premijer Pustoviotenko, i predśednik ukrajinskog parlamenta Tkačenko, osudili su bombardovanje i intervenciju NATO pakta. Rusija to nije učinila. Ali, naravno, jedan zarobljeni um o tome neće pitati ni svoga idola, ni sebe samog. Niti će bilo što pitati idiotski razdraganog Dodika, koji proslavlja Trampovu pobjedu sa sve kačketom na glavi. Kačketom na kojem je lik Donalda Trampa.

Ali, znate, Milatović je izdao srpstvo fotografišući se s Donaldom Trampom.

U imaginarijumu Srpskog sveta sve je švedski sto. U usta utrpaš ono što će utoliti glad, a ostaviš sve što bi moglo nauditi želucu. Svijet, ipak, nije švedski sto.

Slična sudbina zadesila je nekad prvog slugu Beograda, Dritana Abazovića, koji je od „poštenog Albanca“, kojeg je, po Matijinom uputstvu, srpska mladež kanila nositi ulicama Beograda, naprasno preobražen u „običnog Šiptara“. Odmah nakon isteka roka trajanja. Baš tako su ga slavili, a potom ružili njegovi nalogodavci i njihove fabrike propagande. Ipak, i uprkos svemu, i izdaji kakvu Crna Gora ne pamti, čini se da se Abazović danas gordi svojim nepočinstvima. Kajanja nema ni u nagovještaju. Naprotiv, on dosljedno istrajava u ništavilu. U studiju medija koji ga je stvorio, i preko puta novinara koji ga danas kobajagi kudi, a do juče mu je pleo lovorike.

I za medij i za novinara i za Dritana Abazovića skrupula je apstraktna kategorija. Televizijski performans i privid sukoba imao je jednu jedinu svrhu, i poruku zainteresovanim stranama – opet smo na tržištu, i tražimo novog kupca.