Istraga koju su sproveli Guardian i Carbon Brief otkriva da je samo petina sredstava za borbu protiv globalnog zagrijavanja otišla u 44 najsiromašnije zemlje.
Kina i bogate naftne države, uključujući Saudijsku Arabiju i UAE, su među zemljama koje primaju velike sume klimatskog finansiranja, prema analizi.
Guardian i Carbon Brief su analizirali prethodno neobjavljene podatke UN-a, zajedno sa podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), koji pokazuju kako se milijarde dolara javnog novca ulažu u borbu protiv globalnog zagrijavanja.
Istraga je otkrila generalno funkcionalan sistem koji preusmjerava kapital od bogatih zagađivača ka ranjivim zemljama, pomažući im da očiste svoje ekonomije i prilagode se toplijem svijetu.
Ali je također otkriveno da, zbog toga što distribucija najvećeg dijela sredstava nema centralni nadzor i u potpunosti je prepuštena pojedinačnim zemljama, ona je podložna političkim interesima i nije uvijek usmjerena tamo gdje je najpotrebnije.
Iako zvanični podaci nijesu dovoljno opsežni da se prate svi primaoci klimatskog finansiranja, analiza Guardiana je pokazala da je oko petine sredstava u 2021. i 2022. godini otišlo u 44 najsiromašnije zemlje svijeta, poznate kao najmanje razvijene zemlje (LDC). Veći dio toga bio je u obliku kredita, a ne grantova.
Neke LDC su primile više od dvije trećine svog klimatskog finansiranja u obliku kredita, čiji uslovi otplate mogu gurnuti vlade dublje u dužničke zamke. U slučajevima Bangladeša i Angole, udio kredita porastao je na 95% ili više.
Većina razvijenih zemalja svijeta pruža finansiranje za podršku klimatskim akcijama u zemljama u razvoju, bilateralno i kroz multilateralne organizacije poput razvojnih banaka. Na UN samitu u Kopenhagenu 2009. godine, bogate zemlje su obećale da će do 2020. mobilisati 100 milijardi dolara godišnje, u znak priznanja svoje veće odgovornosti za klimatske promjene i sposobnosti da finansiraju rješenja.
Ali analiza najnovijih podataka, koja obuhvata više od 20.000 globalnih projekata tokom 2021. i 2022. – godine kada je cilj Kopenhagena naknadno postignut – otkrila je da su ogromne sume odlazile naftnim državama, kao i Kini, drugoj najvećoj ekonomiji svijeta.
UAE, izvoznik fosilnih goriva sa BDP-om po glavi stanovnika uporedivim sa Francuskom i Kanadom, primila je više od milijardu dolara kredita iz Japana koji su zabilježeni kao klimatsko finansiranje. Projekti uključuju 625 miliona dolara za projekt prenosne električne energije u Abu Dabiju i 452 miliona dolara za spalionicu otpada u Dubaiju.
Saudijska Arabija, koja je jedan od 10 najvećih zagađivača ugljenikom zahvaljujući svojim ogromnim naftnim poljima i većinskom vlasništvu Aramca, primila je oko 328 miliona dolara japanskih kredita, uključujući 250 miliona za svoju elektroprivredu i 78 miliona za solarni park.
Šest zemalja na Balkanu koje se nadaju ulasku u EU primile su više od 3,5 milijardi dolara klimatskog finansiranja. Veći dio novca otišao je u Srbiju, koja je po stanovniku primila 10 puta više novca nego LDC.
Evropski primaoci klimatskog finansiranja uključuju članicu EU, Rumuniju, koja je primila 8 miliona dolara grant iz SAD-a za inženjersku studiju za izgradnju malog modularnog nuklearnog reaktora.
Džo Tvejts, zagovornik klimatskog finansiranja u Natural Resources Defense Council, rekao je da ukupni tokovi klimatskog finansiranja rastu, ali da „nije dovoljno“ novca stiglo do najsiromašnijih i najranjivijih zajednica, dok zemlje pod teretom dugova trebaju više grantova i povoljnih kredita.
"Ovo nije humanitarna pomoć", rekao je. "To je strateška investicija koja rješava osnovne uzroke mnogih kriza koje svakodnevno vidimo: troškove života, prekide u lancima snabdijevanja, prirodne katastrofe, prisilne migracije i sukobe".
Tokom dvije posmatrane godine, oko 33 milijarde dolara je namijenjeno LDC, koje uključuju Haitija, Mali, Niger, Sijera Leone, Južni Sudan i Jemen.
Mnogo veća suma – oko 98 milijardi dolara – otišla je u zemlje u razvoju, širu grupu koja uključuje zemlje sa nižim srednjim prihodom poput Indije i zemlje sa višim srednjim prihodom poput Kine. Još 32 milijarde nije moglo biti klasifikovano. Indija je bila najveći pojedinačni primalac finansiranja tokom perioda izvještavanja, primivši oko 14 milijardi dolara, dok je Kina primila 3 milijarde, uglavnom od multilateralnih banaka.
Analiza sugeriše da nedovoljna zastupljenost LDC odražava njihovu manju veličinu populacije, ali sastav grupe zemalja u razvoju postaje sve veći izvor tenzija na klimatskim pregovorima.
Na primjer, kineska ekonomija je procvjetala otkako je UN klasifikovala Kinu kao zemlju u razvoju 1990-ih, a njene emisije su premašile evropski nivo po glavi stanovnika. Kina se smatra značajnim finansijerom stranih klimatskih projekata, ali je odbila da formalno računa svoj doprinos. Kategorije razvoja UN-a nijesu mijenjane od kada su utvrđene 1992. godine.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR