24 °

max 28 ° / min 17 °

Nedjelja

26.09.

28° / 17°

Ponedjeljak

27.09.

29° / 19°

Utorak

28.09.

28° / 18°

Srijeda

29.09.

26° / 17°

Četvrtak

30.09.

22° / 17°

Petak

01.10.

22° / 15°

Subota

02.10.

23° / 16°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Dado Đurić: Ja sam pečalbar, moji Crnogorci su izmislili da sam veliki slikar

Istorija

Comments 6

Dado Đurić: Ja sam pečalbar, moji Crnogorci su izmislili da sam veliki slikar

Autor: Antena M

  • Viber

Prije tačno pedeset godina, novinarska ekipa zagrebačkog Starta nalazi se u Parizu, gdje pokušava da obezbijedi nekoliko ekskluzivnih intervjua.

Najekskluzivnijim će se ispostaviti razgovor sa slavnim crnogorskim slikarom Miodragom Dadom Đurićem, kome je to bio prvi novinski intervju - i uopšte prvo slikanje za novine...

Ne samo zato što će Dado postati svjetska veličina, nego i što Dado nije podnosio novinare.

Prenosimo taj neobičan razgovor:

Ekipa je ipak morala da proba, lunjala od galerije do galerije da sazna Dadovu adresu u Francuskoj…

Konačno u galeriji Žan Biše, poslovođa im kaže: Gospodin Dado je u Eruvalu u Normandiji. Doći će u četvrtak.

“Ne mogu čekati tri dana”, kaže novinar.

-“Ne mogu vam pomoći, msje”

“Možete li poći s nama do tamo”

-“Ne, neću ići. Bojim se da bi se Dado naljutio kad bi vidio da sam mu natovario na vrat novinare. Pođite sami.”

I krenemo mi u putovanje u nepoznato

Foto-reporter Vlado Duić je za upravljačem iznajmljenog auta. Razgovaramo o "tajnoj misiji" i ponavljamo pet-šest podataka o čovjeku kome nenajavljeni idemo u posjet.

Zamišljam ga kao crnogorskog Če Gevaru, zbijenoga, obraslog u gustu bradu. Ne vjerujem da će odmah pucati čim spazi naš crveni "reno".

Smijemo se, a nije nam do smijeha. Tražimo Miodraga Đurića Dadu, rođenog godine 1933. na Cetinju. Znamo da je svršio Akademiju u Herceg-Novom, ali nije mogao prodati nijedno platno.

Slušali smo kako je gladovao. Ni čarapa nije imao. A sada izlaže u Americi. Zacijelo ima luksuzne apartmane, barokni namještaj!

Dado je svoju adresu preimenovao u “Ulica Montenegro”

Stižemo u selo Eruval. Na kraju puca vidik na nekoliko kuća. Do kuća vodi izlokana cesta. Tada još nismo znali da Dado tu cestu zove Ulica Montenegro.

Tišina. Oko kuće mačke, psi. Farma domaćih životinja. Dvorište je uredno. Na vratima gospođa Hesi, Dadina supruga.

- Je li gospodin Dado kod kuće?

Nepovjerljiv pogled mlade Kubanke. Vitka je, ljepuškasta, u crvenom džemperu.

Iz kuće izlazi debeljuškasti bradonja. Naš zemljak. Crnogorac. Miodrag Đurić Dado.

- Zemljaci - viče supruzi na dobrom francuskom jeziku. - Odakle vi baš iz Zagreba?

- Došli smo da vas vidimo, da malo porazgovorimo i da vas slikamo!

- Eheee - veli on - to je divno. Samo, gospodo, od toga neće biti ništa. Ne podnosim reklamu. Sjednite, dođite, pojedite nešto, slikajte moja platna, ali mene pustite na miru. Nisam se slikao ni za svoj katalog. Fotografija je sranje!

Izručujemo pozdrave nekolicine Crnogoraca, da ga odobrovoljimo.

“Nijednog ne poznajem, druže Jankoviću, pozdravi su sranje”, kaže žustro Dado. Sad me svi znaju, a kad sam crkavao od gladi nitko nije pitao kako je Dadu.

Ne volim reklame, takvi smo mi Crnogorci!

Vodi nas u atelje. Teško hoda. Gega se kao Tartaren. Na Dadi haljetak od kože, plave traperice i platnene sandale.

- Slikaj, brate, ove moje slike, I samo neka to bude brzo, moram i raditi. Do nedjelje dva platna moraju biti gotova. Nezgodno ste mi došli, ali neka, zemljaci ste.

Nemojte slikati, samo napišite da ste bili u Eruvalu. To je dovoljno. Ne volim reklamu. Crnogorci su takvi!

Raspituje se kako je kod kuće. Nudimo ga "Kentom".

- Dobre cigarete pušite. Podigli ste standard. Kad sam bio kod kuće, bio sam više gladan nego sit. Sam sam kriv. Nisam želio slikati ono što su mi naređivali profesori. Rekao sam im: "Slikat ću što želim, sve ostalo je sranje!"

- Dado, vas je otkrio Dibife?

“Nijednog umjetnika nitko nije otkrio. Umjetnik se otkriva sam. Ako znaš slikati, potreban ti je samo dobar trgovac. Moje slike je prodavao Danijel Kordije. Sada je u Americi.

A Dibife je jednog dana došao u litografiju gdje sam radio kao radnik. Vidio je u kutu neke slike. "Čije su?", pitao je, a oni mu rekoše: "Nekog Crnogorca." Dibife mi je obećao pomoć. Poslao mi je jednog trgovca, ovaj drugog, a drugi trećeg. Uspio sam, sranje, nema tu što da se kaže.”

- Koliko zarađujete?

- Ne znam. O tome brine moj trgovac. Moje je da slikam. Bolje je da sam ne prodajem slike. Eto, ja bih vama dao po jednu svoju sliku. Ovako, nemam što da vam dam. Sve je to biznis. Hoćete li ostati na mojoj izložbi? Znam samo približnu cijenu svojih slika. Malkolma mi (Dadov sin), tačnu cijenu ne znam!

Da ne slikam, ubijao bih! 

Ulazimo u lijep atelje. Dva platna. Jedno još nije dovršeno. Plavi tonovi, ljubičasti, zelenkasti. Čudesni likovi. Izobličena lica, trula zubala, fantomi, fantastične prikaze.

- Snovi iz djetinjstva. Rat?

- Bio sam dijete kad se klalo. Da danas nisam slikar, i sam bih ubijao. Ubili su sina moje tetke Julije. Crna Gora je moje djetinjstvo. U Crnoj Gori je kamen težak, sa stotinu boja. Pogledajte ove zidove, ove poruke smrti. Znate li vi, momci, gdje počinje, a gdje svršava život?

Gospođa Hesi prekriva lice. Ne želi da se slika. Foto-kamera škljoca.

- Mnogo si bezobrazan, Vlado - obraća se Dado foto-reporteru. - Malo se zapričamo, a ti, pif-paf, pa slikaš!

Dado iznosi veliko platno pred kuću. Bolje je svijetlo.

- Slikaj platno, mene ostavi na miru!

Nakon toga: Pa dobro, slikaj ga s Malkolmom. Neka vam bude, to je vaš posao.

Ne volim reklamu, ponavlja. Sad kad još vi udarite reportažu, svakog će časa naići neki novinar. Neću imati vremena da radim.

Vegetarijanac, krvavi radnik, domaćin

Taj bradati zemljak, sav uprljan bojama (boja mu je u bradi, crvena, žuta, plava), taj mekani čovjek koji neprestano prijeti, nastavlja:

Prije svega ja sam Crnogorac. Pozdravite moje zemljake. Ako me pozovu, izlagat ću na Cetinju. Neću sam da se nudim. Takvi smo mi Crnogorci.

Zanima li vas moje slikarstvo? Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj. Spavao sam na ugljenu. Radio sam kao pečalbar. Sad imam za boje, i još malo više. Nisam Francuz, iako sam u Montrealu predstavljao Francusku. Crnogorac sam. Vaš zemljak.

Oko naših nogu motaju se mačke i psi. Dado je zgrabio nekog žućka i slikao se s psom.

- Kad si toliko slikao - slikaj još i ovog kera!

I nastavlja: Volim, brate, životinje. Ne jedem meso. Vegetarijanac sam od glave do pete. Znaš onog Blajberga što mu je Barnard presadio srce? Kako je taj Blajberg poslije svega mogao jesti meso?

Skrećem temu na slikarstvo. Pitam Dadu tko ga je inspirirao, koju školu "ferma", pripada li "Medijali"...

Bradati majstor humanizma u modernom slikarstvu poručuje nam da preskočimo estetiku, različite "izme" i akademizam.

 

- Da bi se neka slika shvatila potrebno je prije svega imati srca! - kaže.

Bradati vizionar prati nas do kola. Šali se sve do trenutka kada smo krenuli.

- U Parizu ima 50.000 slikara i isto toliko prostitutki - reče. - Odakle vam je palo na pamet da posjetite baš mene?

Krenuli smo Ulicom Montenegro. Gospođa Hesi sada se već smiješila. Mahala je, otpozdravljala. Mahao je i mali Malkolm. Mahao je i Miodrag Đurić Dado.

- O meni se svašta priča. I da sam ovakav i da sam onakav. Sranje! Niti sam jedan od najvećih slikara današnjice, to su valjda moji Crnogorci izmislili, niti sam posljednji. Sve to što se o meni zucka to su anegdote. Takav sam kakvog si me vidio u Eruvalu. Što će ti više, zemljače.

I nemoj da lupetaš o meni koješta u novinama. Napiši pošteno: bio sam kod Dade, vidio sam Dadu, Dado ne ljenčari, radi čovjek, ostao je domaćin i Crnogorac. Djeca nose crnogorske opančiće, a Dado čuva crnogorsku kapu s Cetinja. E, pa u zdravlje!

Boris Janković, Start, april 1971.

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Andjela

Srbijanci i njega prisvajaju Dado Djuric veliki srpski slikar.Zelja mu je ispunjena i sahranjen je na Koscele!

Jov

Više Dadovih slika ima u Beogradu nego u Crnoj Gori...Eto, to smo mi, pa nam neko kriv