KGB i Ruska crkva — Gospod mu se javio u snu, stavio lisice i upitao: ‘Čiji si ti sluga?’ (5)

Priredio: Vladimir Jovanović

Za razliku od Ruske pravoslavne crkve, unutar koje je bezmalo cjelokupan klir tijesno „sarađivao” po svim linijama rada, unutrašnjim i u inostranstvu, KGB (Komitet državne bezbjednosti) je pretrpio neuspjeh u penetraciji i kontroli vrhova nekih drugih hrišćanskih denominacija. To je izazvalo neproporcionalnu frustriraciju KGB-a, jer su, sve ukupno, one obuhvatale u najboljem slučaju svega par procenata stanovništva SSSR-a.

Tvrdoglavo se izloživši višedecenijskom progonu, nepokorene hrišćanske denominacije su takođe ostale uzdržane od bilo kakve druge saradnje s vlastima i nijesu, poput povremeno najviše jerarhije Ruske crkve, javno davale pohvalne izjave o sovjetskome režimu, vođama ili ideologiji, niti su u inostranstvu konstantno negirale ili relativizovale vjersku diskriminaciju koju su sprovodile vlasti SSSR-a.

Tajna služba Sovjetskoga Saveza, imperije totalitarizma i ateizma, decenijama je naizmjenično progonila i pritiskala, te u konačnom infiltrirala Rusku pravoslavnu crkvu, dehristijanizujući je u instrument vanjske i unutrašnje politike Kremlja.

Ovu infernalnu praksu, koja u osnovi i danas funkcioniše, opisuju i bilješke Vasilija Mitrohina (1922-2004), koje su nastale tokom trideset godina koliko je radio kao arhivista vanjsko-obaveštajnoga sektora Prve glavne uprave KGB-a. Postale su poznate s njegovim prebjegom 1992. u Veliku Britaniju. Knjige „Mač i štit: Mitrohinov arhiv i tajna istorija KGB-a” (1999) i „Svijet je išao našim putem: KGB i bitka za Treći svijet” (2005) izazvale su parlamentarne istrage (Velika Britanija, Italija, Indija) i javna perispitivanja u još nekim zemljama svijeta.

Slijedi peti nastavak iz knjige „Mač i štit”, poglavlja „Sovjetske crkve, progon i prodor” — sa podacima o otporu malih vjerskih hrišćanskih denominacija…

***

Iako nikad u potpunosti zadovoljan obimom svoga gušenja Ruske pravoslavne crkve, KGB je bio daleko više zabrinut zbog „subverzivnih“ aktivnosti onih hrišćanskih zajednica SSSR-a nad kojima nije imao direktnu kontrolu. Poslije grko-katolika (unijata) i katolika, KGB je bio najviše zabrinut — tokom svoga rata protiv vjerske „ideološke subverzije“ — aktivnostima neregistrovanih protestantskih crkava i „sekti”.

Krajem 1950-ih, KGB je procijenio članstvo u, kako je nazvao, „ilegalnim sektaškim formacijama“ — među kojima su bili reformski baptisti, pentekostalisti, Jehovini svjedoci i reformisani adventisti — na oko 100.000. Dodatni dokaz opśednutosti čak i najbezazlenijim oblicima neslaganja je činjenica da je, tokom Brežnjevljeve ere [Leonid Brežnjev de facto lider SSSR-a od 1964. do 1982, prim], KGB nastavio da troši toliko vremena i truda na grupe koje nijesu predstavljale nikakvu prijetnju sovjetskome sistemu.

Jurij Andropov [između 1967. i 1982. šef KGB-a,1983-1984. lider SSSR-a, prim] u obraćanju na konferenciji svih KGB-ovskih organizacionih struktura 1975. iznosi tvrdnju da antisovjetski elementi zavjere protiv države djeluju „pod okriljem religije“. Međutim, prva suštinska poteškoća je, za razliku od Ruske pravoslavne crkve, otežan prodor KGB agenata u „sekte”:

„To je teško, jer su pogrešne percepcije o odnosu države prema vjeri, koje još preovlađuju u tom miljeu, ostavile određen trag u psihologiji. Među sektašima postoji predrasuda da je bilo kakva pomoć vlastima, uključujući i KGB, velika i griješna izdaja. Nemaju povjerenja u humanizam ČEKE [VČK, organizaciona prethodnica KGB-a, prim]”.

Andropovljev prigovor da „sektaši” nijesu vjerovali u „humanizam“ KGB-a pruža dodatni dokaz njegovih limitaranih ośećaja za apsurd. Da bi ilustrovao poteškoće prodiranja agenata među nezahvalne „sektaše”, naveo je primjer „jednoga kandidata za regrutaciju, koji se skoro oslobodio svojih zabluda u vezi s ČEKOM, i izvršavao određene zadatke dobijene od operativnoga oficira”.

Međutim, „jednoga dana on je izjavio da su sastanci s oficirom grijeh. Objasnio je da mu se Gospod Bog javio u snu, stavio mu lisice i upitao: ‘Čiji si ti sluga? Veoma potresen ovim snom, potencijalni regrut je to protumačio kao upozorenje od Boga i prestao da se sastaje sa ‘ČEKISTOM’”.

Mitrohin ne može biti jedini oficir KGB-a koji se, dok je slušao takve govore — ili čitao članke o operacijama protiv „sektaša” u povjerljivom, in-house časopisu „КГБ Сборник” — potajno divio njihovoj hrabrosti i nepokolebljivoj vjeri. Međutim, u izveštajima KGB-a nije bilo nagovještaja divljenju. Rukovodstvo KGB-a je nevoljno zaključivalo da nikakav progon neće potpuno izbrisati „sektaše”, ali da ni oni neće odustajati. Na konferenciji održanoj u martu 1959. viših oficira KGB-a, koji su vodili „borbu protiv Jehovista [Jehovinih svjedoka]“, zaključeno je da je ispravna strategija „da se mjere represije nastave“.

KGB je krenuo da podijeli, demorališe i diskredituje „sektaše”, kao i da, po izmišljenim optužbama, hapsi njihove najuticajnije vođe. Godine 1966. pastori Georgij Vins i Genadij Krjučkov, vođe reformskih baptista, osuđeni su na tri godine zatvora. Nakon puštanja na slobodu, obojica su otišli u „podzemlje” da bi nastavili svoju službu.

Vins je 1974. otkriven i ponovo uhapšen. Uprkos velikoj međunarodnoj kampanji, osuđen je na još deset godina zatvora, ali je pušten u „razmjeni špijuna“ 1979. i proćeran u Sjedinjene Države. Pastor Krjučkov ostaje na slobodi do 1989, kada se dramatično ponovo pojavio u javnosti u poplavi emocija na kongresu reformističkih baptista. Njegov uspjeh aktivnoga skrivanja — skoro dvadeset godina ga KGB nije uhvatio — ostaje jedno od najnevjerovatnijih dostignuća u istoriji sovjetskoga „vjerskoga podzemlja”.

Zanimljivo je, međutim, da je KGB još više zabrinut zbog Jehovinih svjedoka, na koje većina vlada širom svijeta gleda s ravnodušnošću ili podsmješljivom skepsom, nego od reformističkih baptista, čija je herojska izdržljivost progona izazvala međunarodnu simpatiju. Šef Druge glavne uprave KGB-a, general Oleg Mihajlovič Gribanov, izvijestio je 1962. godine: „Najneprijateljskiji među sektašima su Jehovisti”.

Od njihova nastanka u Sjedinjenim Državama 1870-ih, nijedna druga hrišćanska sekta nije potrošila toliko svoje energije na proricanje kraja svijeta. Iako su mnoga od njihovih detaljnih proročanstava diskreditovana i Apokalipsa je više puta odlagana, osnovna poruka Jehovinih svjedoka nikada se nije mijenjala: „Kraj je blizu”.

Tokom 20. vijeka, mnogi autoritarni režimi su proganjali Svjedoke. Hiljade njih stradaju od nacista u logorima smrti Trećega rajha. Međutim, poput KGB-a, nijedna veća obavještajna agencija nije bila toliko zabrinuta zbog „jehovističke zavjere“. Opsesija KGB-a je van pameti. Do Drugoga svjetskoga rata u Sovjetskome Savezu uopšte nije bilo Svjedoka. Kada je SSSR-u priključio istočnu Poljsku, Litvaniju i Moldaviju 1939-40, pretvorilo je hiljade Svjedoka u nevoljne sovjetske građane. Mnogi su deportovani u Sibir, optuženi da su „američka sekta“. 

1968. godine KGB je procijenio ukupan broj Svjedoka na oko 20.000. Ipak, mnogi teoretičari zavjere iz Centrale KGB-a smatrali su duboko sumnjivom činjenicu da su Svjedoci nastali u Sjedinjenim Državama i da imaju svoje globalno śedište u Bruklinu (Njujork). Gotovo je nadrealan bijes u analitičkim referatima KGB-a kada za Svjedoke, osuđujući ih, navode da oni opisuju kao djelo đavola sovjetsku državu — ali, propuštaju da primjete da Jehovini svjedoci tako opisuju sve države uopšte, uključujući i SAD. Ne bi bilo naodmet pridotati Bulgakovljevoj noveli „Majstor i Margarita” ovo zapažanje analitičara KGB-a:

„Sekta Jehovinih svjedoka ili Istraživača Biblije je strani izum. Opasno je jer se aktivno bavi uvlačenjem novih članova u sektu… Sektaši komuniste i komsomole nazivaju ‘đavoljim sinovima’. Oni pokazuju da je sovjetsku državu osnovao Satana. Stoga ne smiju primjenjivati sovjetske zakone, niti učestvovati na izborima, a pozivaju ljude da odbiju da služe u sovjetskoj vojsci. Jehovisti pružaju pomoć svake vrste svojim istomišljenjima koji su u [radnim] logorima ili u unutrašnjem izgnanstvu, snabdijevajući ih novcem, hranom i odjećom“.

Centarala KGB-a je uznemirena izvještajima da, čak i u radnim logorima, „Jehovisti nijesu odbačili svoja neprijateljska uvjerenja i da su u uslovima logora nastavili da obavljaju svoje obrede“.

Konferencija KGB-oficira koji rade na operacijama protiv Jehovinih svjedoka, sastala se u Kišinjevu u novembru 1967. kako bi diskutovala o novim mjerama „za spriječavanje neprijateljskoga rada sektaša“ i „ideološke subverzije“: „Konferencija je prepoznala da je neophodno odabrati i pogurati na rukovodeće položaje u sekti, uz pomoć agenata, ljudi koji su jedva pismeni, kojima nedostaje inicijativa i za koje nije vjerovatno da će stimulisati aktivnost ostalih u sekti“.

Ozbiljnost s kojom se na konferenciji raspravljalo o „jehovističkoj prijetnji” je ponovo gotovo nadrealna. Navodno opasna zavjera, protiv koje je Centarla KGB usmjerila toliko sredstava, nije bila ništa više od pokušaja malih grupa da zajedno bogosluže, privatno, uglavnom po svojim domovima, i njihovo odbijanje da služe vojni rok. Ipak, zavjera je ocijenjena kao toliko opasna da su se na KGB konferenciji složili o potrebi za agenturnim prodiranjem u śedište u Bruklinu i zapadnoevropske filijale Svjedoka…

Kao i drugi „sektaši”, Jehovini svjedoci su pokazali zadivljujuću sposobnost da prežive progon. Tokom ere Gorbačova [1985-1991, prim], kampanja KGB-a protiv njih se postepeno raspadala. U oktobru 1989. godine — nesumnjivo uz bijes mnogih oficira KGB-a — šef evropskoga odjeljenja Bruklinskoga centra, Vili Pol, stigao je u Moskvu kao gost Savjeta za vjerska pitanja Vlade u Moskvi da pośeti zajednice sovjetskih Svjedoka i razgovara o njihovoj budućnosti…

[Dekretom ruskoga predśednika Jeljcina od 14. marta 1996, Jehovini svjedoci, deportovani u Sibir u doba SSSR-a, rehabilitovani su i priznati kao žrtve političke represije. Međutim, pod Putinom, a dolaskom Kiril Gundjajeva za moskovskoga patrijarha, 2009-2010. širom Rusije je počela masovna kampanja protiv njih. Vrhovni sud Ruske Federacije je 20. aprila 2017. proglasio „ekstremističkim” Administrativni centar Jehovinih svjedoka, zabranivši njegovu i djelatnost svih 395 filijala u zemlji; takođe, sud je odlučio da imovina Svjedoka „podliježe konfiskaciji i prometu u korist države”. Ministarstvo pravde Ruske Federacije je 17. avgusta 2017. uvrstilo Administrativni centar Jehovinih svjedoka u Rusiji i njegovih 395 filijala na listu organizacija zabranjenih u Rusiji. Jehovini svjedoci, slično kao i u epohi SSSR-a, sada su izloženi progonima ruske države, uključujući stotine sudskih presuda na zatvorske i kazne kućnoga pritvora, a sve zbog ispovijedanja svoje vjere — prim.]

Najveća od „podzemnih crkava” u SSSR-u bila je Grko-katolička (ili Unijatska) crkva Ukrajine, danas Ukrajinska grko-katolička crkva, čija liturgija i struktura prati „istočno-pravoslavni obred“, ali je prihvatila nominalnu vlast Rima.

[Ukrajinska grko-katolička crkva tvrdi, ne bez argumenata, da je nasljednica ili jedna od nasljednica izvorne crkve krštenja Svetoga Volodimira iz epohe Kijevske Rusi. Poziva se i na činjenicu da ima neprekidni jerarhijski kontinuitet od svoga osnivanja u 10. vijeku. Kijevski mitropolit Mihail Ragoza, pet episkopa i tri arhimandrita u crkvi Svetoga Nikolaja, pred opasnošću da im okupaciona vlast Poljaka-katolika prisilno nametne „latinski obred”, potpisali su 1596. akt o uniji kojim je priznata crkvena vlast rimskoga episkopa, uz uslove za autonomiju bogoslovskoga, liturgijskoga i kanonskoga značenja, kako bi sačuvali identitet Crkve Kijevske Rusi i vizantijsko-slovenski obred; npr. u Simvolu vjere ostaje „od Oca proishodi“; kao i nepromijenjen obred tajne krštenja; tri vrste Liturgije (Sv. Jovan Zlatousti, Sv. Vasilije Veliki, Sv. preosvećenih Darova), etc. — prim.]

Strahujući na kraju Drugoga svjetskog rata da će Unijatska crkva biti fokus ukrajinskoga nacionalizma, Staljin je terorisao da bi je potčinio Moskvi. Godine 1946. lažni sinod u katedrali u Ljvovu, koji je organizovao MGB [još jedna organizaciona preteča KGB-a, prim] uz pomoć maloga broja „unijatskih” manekena i blagoslovom pravoslavne jerarhije, obavio je „ponovno ujedinjenje” grko-katolika s Ruskom pravoslavnom crkvom. [Staljin je veliki do hramova i imovine Grko-katoličke crkve prenio Ruskoj pravoslavnoj crkvi, prim.]

Grko-katolički arhiepiskop (kasnije mitropolit) Josif Slipij [1892-1984, prim] je pisao: „Našim sveštenicima je dat izbor ili da se pridruže ‘crkvi režima’ i time se odreknu katoličkoga jedinstva, ili da izdrže najmanje deset godina tešku sudbinu deportacije i svih kazni povezanih s tim. Ogromna većina sveštenika izabrala je put sovjetskih zatvora i koncentracionih logora”.

Skoro preko noći, četiri miliona unijatskih hrišćana Ukrajine postalo je najveća ilegalna Crkva na svijetu. Svi osim dvojice od ukupno deset episkopa, zajedno s mnogo hiljada sveštenika i vjernika, poginuli su za svoju vjeru u gulazima Sibira. Godine 1963. Slipij je proćeran u Rim, ostavljajući episkopa (kasnije arhiepiskopa) Vasilja Veličkovskog kao efektivnoga vođu „podzemne Crkve”.

KGB je odmah rasporedio pet agenata — to su: TIKOV, SIDORENKO, ROMANENKO, SOVA i PODOLENIN (nijedan nije identifikovan u Mitrohinovim beleškama) — u nizu bezuspješnih pokušaja da se Veličkovski diskredituje među proganjanim unijatskim vjernicima.

U julu 1967. konferencija visokih zvaničnika obavještajnih agencija sovjetskoga bloka sastala se u Budimpešti kako bi diskutovala: „o radu protiv Vatikana; mjerama za diskreditaciju Vatikana i njegovih pristalica; i mjerama za zaoštravanje razlika unutar Vatikana i između Vatikana i kapitalističkih zemalja”. Na prijedlog delegacije KGB-a, osim rumunskih predstavnika [tajne službe: Departamentul Securităţii Statului, prim], svi su se složili da je potrebno intenzivirati „rad protiv Vatikana u bliskoj vezi s radom protiv glavnih protivnika“. Jurij Andropov, koji je unijate smatrao predvodnicima vatikanske ideološke sabotažne ofanzive u Sovjetskome Savezu, pisao je Centralnome komitetu Komunističke partije SSSR-a naglašavajući važnost zaključaka konferencije KGB-a.

Opsesija Andropova ideološkom subverzijom od strane Svete Stolice je nesumnjivo bila pojačana tvrdnjom u obavještajnom izveštaju iz 1968. da je Vatikan osmislio glavni plan da razbije jedinstvo Sovjetskoga Saveza i dao zamjeniku državnoga sekretara, kardinalu Đovaniju Beneliju, zadatak njegova sprovođenja. Procjena Centrale KGB-a iz 1969. ponovila je tvrdnju da Vatikan namjerava da „razbije Sovjetski Savez iznutra uz pomoć ideološke sabotaže“. Naime, „kler širi crkvenu propagandnu literaturu, veličajući zapadni način života, raspirujući nacionalistička ośećanja među stanovništvom sovjetskih republika i sijući nepovjerenje među sovjetskim ljudima prema sovjetskim i partijskim organima”.

Jedan profesionalni antireligioznik iz Ukrajine, odao je nesvjesno priznanje kontinuiranoj vitalnosti progonjenih unijata: „Kultivišući nadu u obnovu Unijatske crkve, njezini apologeti rade na sveštenstvu koje se ponovo ujedinilo s ruskim pravoslavljem, pokušavajući da ih ubijede da se odreknu ‘Moskovljana’ i da otvoreno ili tajno usvoje unijatsku, pro-vatikansku liniju. U nekim regionima Ukrajine organizovane su ilegalne škole za obuku novih unijatskih sveštenika. Na nizu lokaliteta, unijati su samovoljno otvarali ranije zatvorene crkve i vršili (neovlašćene) vjerske službe".

Andropov je 4. aprila 1969. odobrio dalje „mjere za jačanje borbe protiv subverzivne aktivnosti Vatikana i unijata na teritoriji SSSR-a 1969-70“, koje će zajednički sprovoditi glavne uprave, Prva i Peta (sa sektorom rada „disidenti i ideološka subverzija”), te lokalni organi KGB-a. Prva glavna uprava dobija instrukcije, donekle preambiciozno, da pokuša agenturni prodor u sve glavne dijelove vatikanske birokratije, uključujući jezuitski red, Russicum [Collegium Russicum, prim] i druga papinska učilišta koja obučavaju sveštenike za istočne crkve, kao i da uspostavi operativni kontakt sa tri rimska sveštenika — pod šifrovanim imenima APOSTOL, RASS i SLUGA — koji su rođeni u Sovjetskome Savezu.

Među nekoliko uspjeha u ovome programu do kraja 1969. bio je prodor agenata KGB-a u legalno uspostavljene katoličke jurisdikcije na prostorima Sovjetskoga Saveza, posebno baltičkih republike. PETROV i ROGULIN, obojica agenti Pete uprave KGB-a, stigli su u Rim januara 1968. da započnu trogodišnji studij na Russicumu; 1969. otišli su u misiju prikupljanja obavještajnih podataka u „katoličke centre” u Francuskoj i Belgiji. Tokom 1969, dva agenta KGB-a iz Litvanije, ANTANAS i VIDMANTAS, studirali su na Gregorijanskome univerzitetu [Pontificia Università Gregoriana, prim]. Dva druga litvanska agenta, DAKTARAS (biskup) i ŽIBUTE, učestvovali su u radnoj komisiji za reformu Kodeksa kanonskoga prava, održanoj u Vatikanu od 21. maja do 11. juna 1969…

Operacije protiv Vatikana, koje je Andropov odobrio u aprilu 1969, takođe su uključivale niz aktivnih mjera. KGB je osmislio da se pronađe način za stvaranje nepovjerenja između emigrantskih sveštenika u Rimu i unijata i drugih katolika u Sovjetskome Savezu.

Vodeći agenti KGB-a u Ruskoj pravoslavnoj crkvi koji su bili u kontaktu s Vatikanom — DROZDOV (mitropolit Aleksij Ridiger), ADAMANT (mitropolit Nikodim Rotov), SVJATOSLAV i NESTEROV — dobili su instrukcije „da izazovu razdor između vatikanskih organizacija kao što su Kongregacija za istočnu crkvu, Sekretarijat za hrišćansko jedinstvo i Komisija za pravdu i mir”.

Da bi izvršio pritisak na Vatikan „da prekine svoju subverzivnu aktivnost“, ADAMANT je takođe dobio instrukcije da svojim kontaktima u Rimskoj kuriji kaže da sovjetska vlada razmišlja o osnivanju autonomnih katoličkih crkava nezavisnih od Rima u baltičkim republikama i drugdje u Sovjetskome Savezu. Litvanski biskup, kodno ime DAKTARAS, prenosi istu poruku kada je prisustvovao biskupskoj konferenciji u Rimu.

Nema dokaza da je bilo koja od aktivnih mjera KGB-a imala primjetan efekat na politiku Vatikana. Osim što je davao veći prioritet operacijama protiv Vatikana, Andropov je takođe pojačao progon ukrajinskih unijata. Tako je 1969. poglavar „podzemne crkve”, episkop Veličkovski, uhapšen i osuđen na tri godine zatvora. Kao i Slipij devet godina ranije, episkop Veličkovski je 1972. deportovan u Vatikan. KGB je naredne godine uspio da dobije pristup Slipiju, kada je kardinal Feliči pozvao u Vatikan vodećega unijatskoga sveštenika iz Čehoslovačke, nesvjestan da je on agent KGB-a — PROFESOR — regrutovan od strane čehoslovačke StB [Státní bezpečnost, prim], a KGB ga koristi od 1971…

U februaru 1975. konferencija obavještajnih službi zemalja iz SSSR bloka je razmatrala koordinaciju operacija protiv Vatikana i prodor agenata u Vatikan. Poljska SB [Służba Bezpieczeństwa, prim], čehoslovačka StB i mađarska AVH [Államvédelmi Hatóság, prim] tvrdile su da imaju „značajne agenturne pozicije u Vatikanu“.

Međutim, kao i na sličnoj konferenciji 1967. godine, sastavljen je neosnovano ambiciozan i nerealan program za prodor agenata, koji je uključivao „kultivisanje” unijatskoga vođstva, kao i ne manje od sedam kardinala; razrađen je i niz aktivnih mjera za uticaj i diskreditaciju Katoličke crkve.

Među pojedinačnim metama za „atentat na karakter” bio je nasljednik Veličkovskog na mjestu poglavara „podzemne” Unijatske crkve, episkop (kasnije arhiepiskop) Volodimir Sternjuk [1907-1997, prim]. Agentkinja NATAŠA je širila dezinformacije o Sternjukovom navodnom seksualnom nemoralu, a iste priče su drugi agenti prenijeli Vatikanu. Kao rezultat toga, prema izvještajima KGB-a, on je „izgubio podršku značajnoga dijela unijata“.

U stvarnosti, uprkos novom i opakom talasu vjerskih progona početkom 1980-ih, KGB je izgubio svoj rat protiv unijata. Godine 1987. Sternjuk je su svojoj 81-voj godini izašao iz „podzemlja” sa statusom nacionalnoga heroja, koga je Rim otvoreno priznao za poglavara Grko-katoličke crkve Ukrajine — na užas i KGB-a i većine rusko-pravoslavne jerarhije.

Kijevsko-galicijski mitropolit Ruske pravoslavne crkve Filaret [Denisenko, kasnije predvodnik pokreta za ukrajinsku autokefaliju, koji se javno pokajao zbog saradnje s KGB-om, prim] još u oktobru 1989. insistira: „Unijati nikada neće biti legalizovani u našoj zemlji“. Oni su legalizovani do kraja te godine…

(Nastavlja se)