Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Američki papiri: Prepuštiti Crnu Goru srpskoj kontroli bi bio politički zločin

Istorija

Comments 0

Američki papiri: Prepuštiti Crnu Goru srpskoj kontroli bi bio politički zločin

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: V.J.

Naredni set diplomatskih dokumenata Sjedinjenih Američkih Država je iz proljeća 1919. godine.

Poslije vojno-obavještajnih nalaza misije majora Čarlsa V. Furlonga — koja je od 6. februara do 2. marta 1919. na licu mjesta opservirala prilike potvrđujući neregularnost srpske okupacije i crnogorski oružani ustanak — SAD i Velika Britanija koordinisale su slanje nove, zajedničke misije u Crnu Goru koja bi političkom vođstvu izradila preporuke za održivo rješenje statusa ove njima savezničke zemlje.

Sa američke strane u misiju je delegiran potpukovnik Šerman Majls, a sa britanske grof De Salis, raniji ambasador u Kraljevini Crnoj Gori. Iako su Majls i De Salis, praktično, istraživali nezavisno jedan od drugoga, podnoseći i zasebne referate, obojica su saglasni u procjenama najbitnijih pitanja.

U tom periodu, osim srpskih trupa koje su u potpunosti okupirale Crnu Goru, te francuskih trupa koje im asistiraju, daleko manje američke, britanske i italijanske jedinice i detašmani se nalaze izolovane u nekim našim gradovima, bez mogućnosti pristupa unutrašnjosti Crne Gore. SAD su, na traženje Londona i Pariza da pošalju svoje nove i brojnije trupe u Crnu Goru radi savezničkoga preuzimanja kontrole od Srba do raspleta statusa Kraljevine Crne Gore, odbijale da to urade.

Ovđe ćemo razmotriti američki izvještaj potpukovnika Majlsa. Iz dokumenata koje predočavam je jasno da je Majls u Crnu Goru poslat na temelju zahtjeva predśednika Vudroa Vilsona. U pripremama oko te misije učestvuje i njegov važni savjetnik, Edvard M. Haus (1858-1938), popularni „Pukovnik”.

Hausu je Vilson još 1917. naložio da u Njujorku okupi The Inquiry, tim akademskih stručnjaka koji su trebali da osmisle učinkovita rješenja za sve svjetske probleme. Nalazi ove studijske grupe su osnova za definisanje čuvenih Vilsonovih Četrnaest tačka iz januara 1918, koje su uključivale i poslijeratnu obnovu nezavisnosti Crne Gore, etc.

Uzimajući u obzir i kontekst s javnim proklamacijama kralja Nikole I Petrovića-Njegoša iz oktobra 1918. i januara 1919, da i on želi uključenje Crne Gore u Jugoslaviju, pod uslovom, kako je poručivao, ,,da se složimo i bratski uredimo u jugoslovensku KONFEDERACIJU, u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje, i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već da svi budemo jednaki”, zatim slične zahtijeve za konfederacijom i očuvanjem prava Crnogoraca, naslijeđa i identiteta Crne Gore koje su ustanici iz Nikšića u februaru 1919. saopštili majoru Furlongu, etc. — Vilson i Stejt department su i izvještajem potpukovnika Šermana Majlsa dobili potvrdu za taj kurs.

Nakon boravka u Crnoj Gori, potpukovnik Šerman Majls je najprije 19. maja 1919. dostavio svoj pisani izvještaj, a pet dana docnije u Parizu Američkoj komisiji za mirovne pregovore je usmeno referisao o svojim nalazima i preporukama.

Majls je u naveo „da je najbolje rješenje crnogorskoga problema priznanje od strane velikih sila uključivanja Crne Gore u jugo-slavensku državu, uz GARANCIJU Jugo-Slavije da će joj biti dodijeljena i održavana lokalna AUTONOMIJA u Crnoj Gori”.

Isto tako, nastavlja Majls, u sprotnom, „prepuštiti Crnu Goru u potpunosti pod srpsku kontrolu bio POLITIČKI ZLOČIN” — nažalost, to se u konačnom i desilo, jer su Srbi 28. juna 1921, nakon što je Mirovna konferencija u Parizu zaključena, jednostrano nametnuli centralistički tzv. Vidovdanski ustav Kraljevine SHS, čime je pokušan da se izbriše i svaki pomen Crnogoraca i Crne Gore.

Šerman Majls (1882-1966), karijerni oficir, diplomirao na Vest Pointu, s funkcijom vojnoga atašea je 1912-1913. posmatrao Balkanske ratove. Nakon primirja 1918. Majls je raspoređen u Komisiju za mirovne pregovore SAD, da bi kao terenski član misije putovao kroz bivšu Austro-Ugarsku radi procijene situacije i preporuka za demarkacije.

Američka istoriografija navodi da je u činu brigadnoga generala i statusu višega člana štaba načelnika Generalštaba Armije SAD, Majls bio pomoćnik načelnika štaba G-2, odnosno načelnik vojno-obaveštajnoga odjeljenja čiji je navodni propust da pravovremeno informiše o napadu Japanaca na Perl Harbur 7. januara 1941.

Dokumenti američke diplomatije o crnogorskoj misiji Šermana Majlsa u proljeće 1919. objavljeni su 1947. u Vašigntonu, unutar edicije „Papiri koji se odnose vanjske odnose Sjedinjenih Država: Pariška mirovna konferencija 1919” (United States Government Printing Office, XII, 736-744).

-----

GOSPODIN A.DŽ. BALFOR [MINISTAR VANJSKIH POSLOVA VELIKE BRITANIJE] PUKOVNIKU E.M. HAUSU. - Pariz, 28. marta 1919.

Dragi pukovniče Haus: Želim Vam se obratiti u vezi sa sadašnjom situacijom u Crnoj Gori.

Vi ćete se śetiti te države, jer su, čim je postalo evidentno da je u Crnoj Gori izbio građanski rat (civil war), francuska i britanska vlada pokušale navesti Vladu Sjedinjenih Država da pošalje američke snage da okupiraju zemlju.

Vlada Sjedinjenih Država, međutim, nije bila voljna to učiniti i sugerirasala je da bi najbolji put bio jednostavno insistirati na povlačenju srpskih snaga koje djeluju u Crnoj Gori.

Međutim, britanska i francuska vlada bile su mišljenja da bi to samo dovelo do ponovnih nereda i građanskoga rata; i načelno su bile spremne razmotriti zajedničku francusko-britansku okupaciju. Nakon ispitivanja problema, međutim, britanske vojne vlasti su odlučile da bi bilo nemoguće za njih poslati trupe u Crnu Goru i stoga su upućene daljnje predstavke Vladi Sjedinjenih Država u nadi da će opet razmotriti svoju odluku.

Vlada Sjedinjenih Država odgovorila je 2. marta da nije u mogućnosti promijeniti svoje odbijanje slanja američkih trupau Crnu Goru, a general Franš d'Epere [jedan od glavnih francuskih komandanata za Balkan, prim] je stoga dao uputstva da se sve savezničke trupe trebaju povući iz zemlje. Ova uputstva se odnose ne samo na francuske, britanske i američke odrede, već i na srpske i italijanske odrede, a rezultat će biti da će Crnogorci biti prepušteni da sami rješavaju svoje sporove.

Koliko se može utvrditi, većina crnogorskoga naroda (Montenegrin people) stvarno želi ući u Jugo-Slovensku državu (Jugo-Slav State) i sukob koji je nastao prije se usredotočuje na pitanje treba li ili ne treba li ova zajednica da ima prirodu kompletne fuzije (complete fusion) ili alternativno, trebalo bi se dogovoriti o nekom federalnom uređenju (federal arrangement) koje bi Crnoj Gori zadržalo njezina autonomna prava (autonomous rights).

Što se tiče naših informacija, nemamo nikakve osnove za pretpostavku da u Crnoj Gori postoji bilo kakav značajniji pokret bilo za potpunu nezavisnost ili za povratak dinastije Petrovića i sâmi smo skloni smatrati da sve izjave o postojanju takva pokreta potiču iz italijanskih ili drugih antisrpskih izvora. Pošteno je dodati da nas je g. [Andrija] Radović, vođa stranke potpune fuzije, koji je upravo stigao u Pariz, najkategoričnije uvjerio da su svi izvještaji koji su do nas stigli o unutrašnjim razdorima u Crnoj Gori namjerno preuveličani za potrebe italijanske propagande.

Glavni zaključak koji se može izvući iz gorenavedenog je da zapravo ne znamo stvarne želje crnogorskoga naroda.

Kako bi se te želje utvrdile, predlažem da anglo-američka komisija ode na lice mjesta i biće mi drago saznati hoće li se američka vlada složiti s ovim prijedlogom i u skladu s tim imenovati predstavnika. Predlažemo da naš predstavnik bude grof Salis, ukratko ministar Njegova Veličanstva na Cetinju. Artur Džejms Balfor

-----

PUKOVNIK E.M. HAUS GOSPODINU A.DŽ. BALFORU. - Pariz, 3. aprila 1919.

Moj dragi gospodine Balfor: Kao odgovor na Vaše pismo od 28. marta 1919. u kojem predlažete da anglo-američka komisija krene u Crnu Goru kako bi utvrdila prave želje stanovnika nakon povlačenja savezničkih trupa koje sada okupiraju zemlju, žurim Vas obavijestiti da ovaj plan nailazi na odobrenje predśednika Vilsona.

Za američkoga predstavnika imenovao je potpukovnika Šermana Majlsa, koji se trenutno nalazi u blizini Rijeke.

Stoga mu je poslan telegram u Rijeku da se drži spreman pridružiti se grofu Salisu u nekom trenutku koji bi mogao biti obostrano pogodan kako bi potom mogli nastaviti u Crnu Goru i preduzeti svoju misiju bez gubitka vremena. S poštovanjem, E. M. Haus

-----

DRŽAVNI SEKRETAR [SJEDINJENIH DRŽAVA ROBERT LANSING] A.J. BALFORU. - Pariz, 18. aprila 1919.

Moj dragi g. Balfor: S obzirom na Vaše pismo od 28. marta 1919. g. Hausu i njegovu potvrdu od 3. aprila u vezi s misijom grofa Salisa i potpukovnika Šermana Majlsa u Crnoj Gori, molim da citiram, za Vašu informaciju, telegram koji šaljem Ambasadi u Rimu, za informaciju pukovniku Majlsu:

- Ambasada Velike Britanije u Vašingtonu obavijestila je Stejt department kako slijedi, u vezi s navodnim masakrima Albanaca u Crnoj Gori: Gusinje, Plav, Peć, Đakovica [ovaj grad nikada nije bila u sastavu Crne Gore, prim], Podjour [?] i Rosjhi [?], svi su bili poprišta terorizma i ubistava od strane srpskih trupa i srpskih agenata čija je politika izgleda istrijebljenje albanskoga astanovništva u regiji.

Poželjno je da se posavjetujete s grofom Salisom i istražite ove izvještaje. Iskreno vaš, Robert Lansing

-----

POTPUKOVNIK ŠERMAN MAJLS GLAVNOME SEKRETARU KOMISIJE ZA PREGOVORE O MIRU (DŽOZEFU GRUU). Izvještaj No. 23. - Pariz, 19. maja 1919. Predmet: Političke prilike u Crnoj Gori.

- U skladu s Vašim telegrafskim uputstvima od 22. aprila otišao sam u Crnu Goru i sarađivao u istraživanju tamošnjih prilika s grofom De Salisom, britanskim ministrom u Vatikanu.

- U novebru 1917. [očigledan lapsus calami, treba 1918, prim] održani su tzv. izbori (so-called elections) u Podgorcii. Vrlo je vjerovatno da je na rezultat ovih izbora, kao što je politika u Crnoj Gori uvijek bila, uticala vojna moć pobjedničke stranke. U svakom slučaju, prosrpska stranka je pobijedila na izborima, sastavila vlast i zatvorila čelnike suprotstavljenih stranaka.

Ni to očito nije zadovoljilo Vladu u Beogradu, pa su oko 20. aprila 1918. [treba: 1919. godine] Srbi izvršili tihi državni udar (coup d'état) i izbačili sve crnogorske funkcionere. Zemlja je sada nominalno pod civilnim „ministrom-delegatom” [„velikim žipanom” Ivanom-Lolom Pavićevićem, prim] iz Beograda, koji je slučajno rođen kao Crnogorac, ali koji se školovao i cijeli život živi u Srbiji.

Pod njim je pet prefekata [„župana”] u pet okruga u zemlji — svi su Srbi. Na Cetinju je i jedan srpski general-major, koji mi je rekao da je pod upravom guvernera Crne Gore. Zemlja je sigurno pod srpskom vojnom kontrolom i sumnjam da general nema stvarnu moć.

- U okolini Bara nalaze se male bande crnogorskih rojalista, potpomognute lokalnim Albancima, koji se slabašno suprotstavljaju i Vladi Srbije i savezničkim trupama na primorju. Liše ovoga, zemlja je mirna. Crnogorske civile, koji su oduvijek nosili oružje, Srbi razoružavaju. Na srpskoj vojnoj obuci ima nekoliko stotina crnogorskih omladinaca.

- Bilo bi apsolutno nemoguće utvrditi stvarne političke želje Crnogoraca osim pod britanskom ili američkom okupacijom zemlje. Čak i tada, plebiscit bi se morao održati pod uslovima koji bi omogućili narodu da vrlo jasno tačno shvati što može očekivati od zajednice sa Srbijom, unije s Jugo-Slavijom ili od nezavisnosti i pod kojim garancijama.

Kako bi se to činilo praktički prihvatljivim, smatram da je najbolje rješenje crnogorskoga problema priznanje od strane velikih sila uključivanja Crne Gore u jugo-slavensku državu, uz garancije Jugo-Slavije da će joj biti dodijeljena i održavana lokalna autonomija u Crnoj Gori.

Praktično je sigurno da bi i pod tim uslovima Srbi koristili sredstva represije za političku kontrolu u Crnoj Gori; ali, s druge strane, oštre mjere represije nikada se Srbima neće isplatiti, jer imaju posla s ratobornim, planinskim narodom.

Vjerujem da bi Crnogorci u relativno kratkom vremenu dosegnuli svoj prirodni politički nivo, a da bi država [Crna Gora] kao cjelina profitirala zaštitom stečenom uključivanjem u Jugoslaviju i neposrednim dodirom s višom civilizacijom drugih u Jugo-Slovenskoj državi.

- Postoje još dva rješenja. Jedno je prepuštiti Crnu Goru u potpunosti pod srpsku kontrolu, što bi bio politički zločin (political crime). Drugi je rekonstituisanje Crne Gore kao nezavisne države. Mislim da bi ovo drugo rješenje bilo skoro jednako velika greška kao i prvo, kako zbog toga što je neplodna planinska oblast koja se zove Crna Gora geografski nepodesna za samoodrživu nezavisnost, tako i zato što ne postoji moguća vlada za nezavisnu Crnu Goru osim dinastije kralja Nikole.

Naravno, nemoguće je bez plebiscita znati što crnogorski narod zaista misli o kralju Nikoli, ali sve ukazuje da je on od većine svog naroda diskreditovan i prezren. U najboljem slučaju njegovu dinastiju su lojalno podržavali samo „pet plemena“ oko Njeguša i Cetinja.

I sâm je bio ozloglašeni intrigant tokom svoje karijere, a Crnogorci mu nikada neće oprostiti gubitak Lovćena, a potom i austrijsko zauzimanje Crne Gore. Što je najgore, on je starac i njegovi sinovi su degenerici, potpuno nesposobni da vladaju.

- Inkorporacija albanske teritorije Peći u Crnu Goru Bukureštanskim ugovorom 1913. dovela je do masakra i deportacija Albanaca, i biće, ako se ne ispravi, stalni izvor nevolja u budućnosti. Albanci i Južni Sloveni su toliko različiti po svim rasnim karakteristikama, a njihov rasni animozitet je toliko dugotrajan da je nemoguće da žive zajedno u istim političkim granicama. Iscrtavanje pravedne nacionalne granice između Crne Gore i Albanije, kao i između Albanije i drugih država koje se s njom graniče, najnužnija je potreba za budući mir na Balkanu.

- Predložio bih, dakle, da rešenje crnogorskoga pitanja bude uključivanje Crne Gore u Jugo-Slaviju, pod jugo-slovenskim garancijama autonomije i političkih prava, koja treba da budu, srazmjerno broju stanovnika Crne Gore, jednaka svakom od ostalih Srba, Hrvata i Slovenaca. Takođe bih snažno preporučio da se politička granica između Crne Gore i Albanije pažljivo definiše u skladu sa postojećom nacionalnošću, modifikovana đe je to potrebno na osnovu geografskih razloga, ali nikada naklonošću prema jednom ili drugom narodu u dijelu uloge koju su mogli imati, a možda i nijesu odigrali u ratu. Šerman Majls

-----

DRŽAVNI SEKRETAR PREDŚEDNIKU VILSONU. - Pariz, 30. maja 1919.

Dragi moj g. Predśedniče: U svojoj bilješci od 30. aprila, odgovarajući na Vaš upit o Crnoj Gori, osvrnuo sam se na anglo-američku istražnu misiju, u kojoj nas je zastupao pukovnik Majls, i predložio da se sačeka njegov izvještaj prije no što se preduzme definitivna akcija.

Majls se sada vratio, prijavio se Komisiji [Američkoj komisiji za mirovne pregovore, prim] i dostavio svoj rezime situacije u Crnoj Gori, čiji primjerak prilažem.

Njegovi zaključci potvrđuju izvještaje iz mnogih drugih izvora da rješenje crnogorskoga pitanja, koje bi najviše odgovaralo željama zainteresovanih, jeste inkorporacija ove zemlje u Jugo-Slaviju pod garancijama autonomije i zaštite lokalnih prava... Robert Lansing

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR