6 °

max 15 ° / min 6 °

Petak

19.04.

15° / 6°

Subota

20.04.

15° / 6°

Nedjelja

21.04.

9° / 5°

Ponedjeljak

22.04.

14° / 8°

Utorak

23.04.

10° / 9°

Srijeda

24.04.

13° / 8°

Četvrtak

25.04.

10° / 6°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (2)

Istorija

Tag Gallery
Comments 0

Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (2)

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Savo (Simeon) Popović, 1885. po svršetku Kijevske duhovne akademije, nije se odmah zamonašio i zapopio.

Prema savremeniku, Pavlu A. Rovinskom, „dobivši neveliko nasljedstvo od umrloga đeda, on se otisnu preko grance, živjeći neko vrijeme u Parizu, đe je izučavao francuski jezik — iz čega je moguće zaključiti da je imao u planu diplomatsku karijeru”.

„No, povrativši se i ne zadugo boraveći u Crnoj Gori, on po drugi put odlazi u Kijev, primajući tamo monaški čin; i vraća se u svoje otečestvo pristupivši u Ostroški manastir”, nastavlja Rovinski.

„Boravio je i u drugim manastirima Crne Gore, ali, nezadovoljan tamošnjim životom, riješio je da osnuje sopstveni manastir” („Черногорія в ея прошломъ и настоящемъ: Государственная жизнь 1851-1907”, III, Petograd, 1915, 243).

Tačnije, Popović nije samo zamonašen u Kijevu, nego je u Ruskoj pravoslavnoj crkvi još rukopoložen za jerođakona, zatim i prezvitera — jeromonaha.

Prema dokumentima, tamo su mu Rusi izabrali za crnogorsko pravoslavno monaštvo netipično ime — Simeon, inspirišući se mitom o Stevanu „mirotočivom” Nemanji.

„Церковный вѣстникъ”, službeno glasilo Sv. Sinoda Ruske crkve, početkom 1887. godine izvještava:

„U Kijevu 30. januara, u obližnjim pećinama, u crkvi prepodobnog Teodosija, od strane oca-namjesnika Kijevsko-pečerske lavre, Juvenalija, postrižen je u monaštvo CRNOGORAC SAVO VASILJEVIĆ POPOVIĆ, kandidat Kijevske duhovne akademije. On je 1. februara rukopoložen za jerođakona u manastiru bratije, a 2. februara za jeromonaha u sabornoj crkvi Lavre od strane rektora Akademije preosvećenoga Silvestra [Malevanskog, episkopa i vikara Kijevske mitropolije – prim]. Pri postriženju u monaha njemu je narečeno ime Simeon, u čast srpskoga svetitelja”.

„Otac Simeon će se vratiti u Crnu Goru”, navodi „Церковный вѣстникъ”, „tamo će sebe posvetiti služenju Pravoslavnoj crkvi. Familija Popovića pripada poznatom i uvaženom u Crnoj Gori drevnom rodu” (XXI, 8, Petrograd, 1887, 153).

Simeon je od Popovića-Jabučanina iz Donjega Kraja kod Cetinja, a jedan od istaknutijih iz tog bratstva je Mihailo-Mišo Popović-Jabučanin (1849-1929), ađutant i kako se često navodi „povjerljivo lice” knjaza i kralja Nikole I Petovića-Njegoša.

Jedno pismo Simeona Popovića, 1937. godine („pišem ga mojim novim đakom Vidakom Nikićem koji je plemenom Kuč”) namijenjeno je eparhijskom mitropolitu crnogorsko-primorskome Srpske crkve Gavrilu Dožiću — a koje nije bez nedorečenosti — objavila je 2007. „Svetigora” u knjizi Isaka Simića „Život i djelo prepodobnog oca našeg Simeona Dajbabskog”.

Iz tog pisma se doznaje, ili naslućuje:

- da je Simeon Popović, nakon rukopoloženja, putovao iz Kijeva u Petrograd da bi se susrio sa Konstantinom P. Pobedonoscevim, ober-prokurorom tamošenjega Sinoda;

- da je, po povratku u otečestvo, Simeon primljen u monaški klir Crnogorske pravoslavne crkve, no da mu je bilo tegobno na Vranjini, manastiru na Skadarskome jezeru u koji je određen za nastojatelja, a tada je, pod ktitorstvom knjaza Nikole, taj manastir obnavljan — na crkvištu je sagrađen novi hram i konak;

- zatim, da mu je rođak Mihailo-Mišo Popović-Jabučanin, knjažev ađutant, pomogao da dobije premještaj u Ostrog, kod tamošnjega igumana Petronija Raičevića.

Simeon Popović je, sa diplomom duhovne akademije (bogoslovskoga fakulteta), tada najkvalifikovaniji crnogorski sveštenik, školovaniji i od mitropolita Mitrofana Bana. U najboljem slučaju, ostali crnogorski klirici su imali samo svršene bogoslovije (srednje vjerske škole).

Liše toga, Simeon je u Crnogorsku crkvu pristigao s prezviterskim kanonskim otpustom iz klira Ruske crkve, što je, koliko mi je poznato, presedan, za koji je možda bio uvjeren da će mu omogućiti povlašćeni status u cnogorskoj jerarhiji i perspektivu da postane mitropolit, poglavar Crkve.

Međutim, iz pomenuta Simeonova pisma, kao da provijava nezadovoljstvo, ne samo što je prvotno stavljen na Vranjinu, nego što u Ostrogu mora slušati „oca Petroniju”, za koga, izgleda ne bez jeda, piše „kao da je svršio Duhovnu petrogradsku akademiju”.

Inače, Petronija Raičevića, tek stasalo i jedva pismeno momče iz Vražegrmaca (Bjelopavlići), zapopio je vladika Petar II Petrović-Njegoš.

Petronije je, najprije kao mirski sveštenik, upravljao Ostrogom 1878-1879, a kao sveštenomonah, arhimandrit je Ostroga od 1887. — bio je i član Svetoga Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve — do svoje končine 1907. godine.

Evo, dakle, što Simeon Popović — rekosmo ne bez nedorečenosti makar u verziji koja je sedam decenija docnije objavljena — piše 1937. o svojim priključenijima:

„Dolaskom iz Rusije, poslije kaluđerstva u Kijevsko-pečerskoj lavri 1887. godine, otišao sam u Petrograd; i kazao ober-prokuroru da zbog rata nema bogoslovije. I on me je pitao — kako nema kad iz Sinoda šalju pomoć? U to mene pošalju na Vranjinu, đe sam dobio tešku groznicu. Po dolasku moga rođaka Miša, intimusa knjaza Nikole, ja budem premješten u Manastiru Ostrog, s tim da slušam oca Petroniju, kao da je svršio Duhovnu petrogradsku akademiju. Za stan mi se dala mala kućica, koja i danas postoji”…

(Nastavlja se)

 

 

 

 

 

 

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR