27 °

max 31 ° / min 20 °

Četvrtak

25.07.

31° / 20°

Petak

26.07.

33° / 19°

Subota

27.07.

36° / 21°

Nedjelja

28.07.

38° / 24°

Ponedjeljak

29.07.

37° / 25°

Utorak

30.07.

37° / 22°

Srijeda

31.07.

37° / 23°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Sahrana Marka Miljanova: Znameniti Crnogorac, vlastelin u kulama bivših sultanovih vlasnika u Kučima

Istorija

Comments 3

Sahrana Marka Miljanova: Znameniti Crnogorac, vlastelin u kulama bivših sultanovih vlasnika u Kučima

Izvor: Antena M

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

 Smatram za osobitu dužnost izjaviti moju najdublju zahvalnost Njihovim Kr. Visočanstvima Knjazu i Knjaginji, koji su pri prolasku pored dvorca na Rijeci [Crnojevića] izašli s Knjazom Petrom da odadu posljednju poštu pokojniku; i naredili dvorskoj straži s komandirom da njegovo mrtvo tijelo do Šinđona isprati; a tako i Nj. V. Knjazu Mirku, koji je mrtvo tijelo pokojnikovo ispratio do Crne Grede — objavljuje početkom 1901. u štampi STEFANIJA-STEFE, đevojačkim prezimenom Danilović, druga supruga MARKA MILJANOVA POPOVIĆA.

 Crnogorski vojvoda i senator u penziji umire u Herceg-Novome, tada u Austro-Ugarskoj. Interesantno, iako je u tom gradu, naravno, postojalo pravoslavno sveštenstvo — tada u jurisdikciji autokefalne Bukovinsko-dalmatinske mitropolije, sa Eparhijom bokokotorsko-dubrovačko-spičanskom — Marko Miljanov iz samrtničke postelje brzojavom traži da ga pričeste iz Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve; te su iz Kuča poitali u Herceg-Novi i taj obred obavili naši sveštenici Pero Ivanović i L. Popović.

 Ceremonije sahrane vojvode, svakako naređene od Knjaza i Gospodara, jedne su od onomad većih u Crnoj Gori — kroz povorke koje su se danima kretale od Njeguša, Ćeklića i Bajica, Cetinja, zatim Dobrskoga Sela, Ceklina, Ljubotinja, Rijeke Crnojevića, Lješanske nahije i Lješkopolja, do Podgorice i konačno Meduna u Kučima; a sa učešćem najviših državnih zvaničnika, vojske i Crkve, uključujući predstavnike naše muslimanske i katoličke zajednice; a prethodi im ispraćaj znamenitog Crnogorca od sunarodnika mu u Herceg-Novome i Kotoru, na austrougarskoj teritoriji.

 Vojvoda je ukupan na Medunu, ispred crkve Svetoga prvomučenika arhiđakona Stefana čiji je ktitor knjaz Nikola I Petrović-Njegoš.

 „Velika hvala”, pisala je još ožalošćena Stefe u povodu posmrtnih ceremonija, „njihovim Visokopreosveštenstvima g. g. Mitropolitu Mitrofanu, koji je mrtvo tijelo pokojnikovo opojao, i arcibiskupu barskom g. Milanoviću na njegovom iskrenom saučešću, a tako i svoj gospodi ministrima i velikodostojnicima sa gospođama, koji su pokojnika pri ulasku u varoš Cetinje dočekali i ispratili”.

 „Vječita i iskrena zahvalnost g. vojv. Šaku Petroviću s gospođom, koji je neprežaljenog pokojnika na Njeguše srio i do Cetinja ispratio i u opšte brigu vodio, da sprovod što sjajnije ispane. Ośećam se naročito pobuđena najiskrenije zablagodariti g-ci Sofiji Petrovnoj Mertvago, upraviteljici Instituta, na izjavljenom saučešću i položenom vijencu”.

 „Ne manju zahvalnost dugujem:

- stanovništvu Herceg-Novog i okoline, koje je pokojniku i za života i poslje smrti odavalo sve počasti i iskazalo iskreno saučešće, isprativši njegovo mrtvo tijelo;

- omladini herceg-novskoj, koja je na pokojnikov kovčeg i vijenac položila;

- g. d-ru Rajoviću na savjesnom i svojskom zauzimanju za vrijeme bolovanja;

- bratiji manastira Savine sa sveštenstvom;

- i braći Mojdežanima, a na ime: g. g. Todoru Porobiću, Krstu Porobiću, Dragu Porobiću, Milanu Brajoviću, Špiru Kraljeviću, Nikoli Vujoviću, Tomu Parijezu, Nikoli Andriću, Špiru Unkoviću, Jovanu Gojkoviću, Tomu Režiću i Lazaru Unkoviću, koji mrtvo tijelo pokojnikovo do Kotora dopratiše, kao i ostaloj gospodi i gospođama iz Herceg-Novog;

- sveštenstvu i građanstvu kotorskom, koji su pri sprovodu u velikom broju učestvovali;

- alaj-barjaktaru Zeku Mašanovu, podkom[andiru] Stanku Gajovu, kap[etanu] Saviću Radonjiću, uč[itelju] B. Sredanoviću i ostalim Njegušima, koji su pokojnika sa sveštenstvom i đacima na Krstac dočekali, dostojno opojali i ožalili;

- Ćeklićima, koji su pokojnika zvonima oglasili i ožalili;

- vojvodi Marku Martinovću, komandiru Mitru Boškovu, kapetanu Nikici Turovu s narodom obojega pola, na odatim počastima, a tako i g. uč. Boljeviću koji je i đake bio izveo radi odavanja počasti, i prikladni govor tu držao;

- profesorima i učiteljima s đacima i ostalom činovništvu i građanstvu varoši Cetinja obojega pola, koje je pokojnika u onolikom broju dočekalo i ispratilo, a naročito g. Milošu Šauliću, koji se onako dirljivim govorom u ime građanstva s pokojnikom oprostio;

- Džudžu Nikovu bat[alionskom] barjaktaru s Dobrljanima, koji pokojnika dočekaše i ispratiše, i Andriji Vukiću na držanom govoru;

- kap. Iliji Lopičiću s Ceklinjanima, sveštenstvom i učiteljstvom, koji pokojnika na Mašanovića han dočekaše, oplakaše i do ispod Košćela ispratiše; oficiru Mašanoviću, koji je svu tužnu pratnju ponudio pićem;

- g. g. serdarima Škrnju Kusovcu s Ljubotinjanima i Joku Jovićeviću s Riječanima, sveštenicima i učiteljima, koji mrtvo tijelo u Oćeviće dočekaše, opojaše i do Rijeke dopratiše, a učitelju A. Jovićeviću na lijepom govoru, kojim se s pokojnikom tu oprostio, bratstvu Drecuna na položonom vijencu;

- kom. Simonu Ivanovu s Lješnjanima, koji ga je s vojničkim počastima srio i ispratio;

- podkom. Đoku Markušu s Lješkopoljcima:

- serdaru J. Radoviću i kap. Luki Neneziću s Podgoričanima, koji su i vijenac na mrtvački odar položili;

- komandirima g. g. Gigoju Lukiću i Janku Vukotiću s oficirima;

- učiteljima i sveštenicima podgoričknm, koji ga dostojno opojaše i isaratiše; a naročito popu Krstu Popoviću na držanom govoru kojim se u ime Podgoričana sa pokojnikom oprostio;

- kap. Medu Lukačeviću, oficiru Mustafi Đurđeviću, Ahmetu Derviševiću i bar[jaktaru] Selju Bratovu s ostalim Muhamedancima, koji pokojnika do vječne kuće ispratiše”.

Ožalošćena Stefe piše i sljedeće: „Osobita blagodarnost g. g. komandirima: Nikici Pejoviću i Niku Kusovcu, Stevu Vujanoviću s bratom, ofic. P. Đuraškoviću, Sokol Bacu i perjaniku Nikoli Kneževiću, koji su pokojnika do Meduna dopratili i pri sahrani učestvovali”.

„Srdačna hvala popu Peru Ivanoviću i popu L. Popoviću, koji su čak u Herceg-Novi još za života pokojnikova došli i po smrti ga ispratili do vječne mu kuće. Tako isto kom[andiru] V[eliši] Lazoviću, kap. I. Lukinu, ofic. Stojanu Popoviću i perj[aniku] Đoku Markovu, koji pokojnika na Duboviku sretoše i u ime naroda kučanskog vijenac položiše.

„Naposljetku ovijem izjavljujem veliku i osobitu zahvaliost g. vojvodi Vasu Ivanoviću s glavarima koji na Sitnici dočekavši pokojnika vijenac u ime vojske položiše; narodu Kučanskom, koji dragog mi pokojnika onako sjajno i bracki oplakaše i sahraniše; popu Vuku Popoviću, koji se u ime plemena s pokojnikom oprostio. - Svima još jednom velika i vječita hvala. - Na Medunu, 12. februara 1901. - Ožalošćena supruga S T E F E”.

Marko Miljanov, penzionisan je 1883. u svojoj 50-oj; otprilike još u to vrijeme neki ga smatraju idealnom emanacijom i čojstva i junaštva — i CRNOGORSTVA.

Ruku na ruku pa obje na srce, uz to što je uživao odličnu penziju za prethodne zasluge svojoj državi Crnoj Gori, sebi je „uknjižio” i uselio se u rezidencijalne nekretnine, kulu nekadašnjeg sultanovog komandanta tvrđave na Medunu; koju je, Socijalistička Republika Crna Gora, 1971. pretvorila u spomenik kulture i u osnovi uzoran muzej u kome se, istina, može pronaći i poneka slaboumna krivotvortina; poput kape sa „četiri puta S”, kakvih nije bivalo prije 1918, ali ima ih glanz-novih za pazar odmah tu u kiosku iza ugla da se na konto pokojnome vojvodi podvali u izložbenoj postavci, etc.

I tu, dakle penzionerski stolujući u bivšoj kuli turskoga glavara na Medunu, Marko Miljanov pravo zboreći obogatio se, nekad bi rekli postao „vlastelin” a danas „tajkun”; i to od kad mu je knjaževska crnogorska vlada odobrila da monopolski pregna stoku iz dijela granice s Otomanskom carevinom i preprodaje je na domaćem tržištu; još više će zarađivati od trgovine na veliko alkoholom, a ipak najviše ubirajući od kamata, naime „davao je novac na zajam” (J. Čađenović, „Književno stvaralaštvo Marka Miljanova”, Beograd, 1981, 19). 

Vojvoda se, dakle, ženio dva puta. S prvom ženom, Milosavom Piletić, iz Pipera, koja je mlada umrla, imao je tri šćeri — Anđeliju udatu Petrović-Njegoš, Milicu udatu Lazović, najmlađa Joke je udata u Gvozdenovića — a sin im je umro nekoliko dana po rođenju. U drugome braku, sa Stefanijom, dobio je sina, Sava, koji umire u drugoj godini.

Pretpostavljam da će čitaocima „Antene M” biti interesantan i nekrolog koji u povodu smrti Marka Miljanova objavljuje službeni „Glas Crnogorca”. Tu se veli da je, nakon Veljega rat (1876-1878) „živio je u miru na Medunu u KULAMA BIVŠIH CAREVIH VLASNIKA u Kučima, kao PRAVI VLASTELIN, đe je vazda dočekivao sa pravim SRPSKIM GOSTOPRIMSTVOM”. Odaju mu se ratna priznanja za junačke zasluge otadžbini mu crnogorskoj i, na dva mjesta, budućim pokoljenjima zapisuju:

- da je Marko Miljanov „zaslužni CRNOGORAC”.

U cjelosti prenosim taj nekrolog, a potom i literarni opis Marka Miljanova i slikarski portret iz Veljega rata; autor ovih uradaka je Arsa Pajević, Srbin iz Austro-Ugarske (Novi Sad) koji svoju hroniku svjedoka o veljoj oslobodilačkoj vojni crnogorske knjaževine štampa 1891. u izdanju naslovljenom „Iz Crne Gore i Hercegovine”…

† VOJV. MARKO MILJANOV

podlegao je svojoj staroj bolesti na samo Sretenije u Novome, povraćajući se u otadžbinu s puta, na kom je od ljetos sebi lijeka tražio. Predośećajući blisku smrt, pozvao je kod sebe dva sveštenika iz Kuča, koji su prispjeli da ga snabdiju svetim tajnama.

Pri posljednjim časovima uz njega je bila njegova vjerna supruga, koja ga je i na putu pratila, i bliži mu rođaci, koji su poitali uz samrtničku mu postelju.

U Novome jo mrtvo tijelo sa velikim učešćem bilo ispraćeno na parabrod, koji ga je u Kotor dovezo u neđelju; odakle je, opet po mrtvačkim kolima, bilo kotorskim građanstvom ispraćeno isti dan put Njeguša, đe su ga Njeguši, na Krstac, dočekali sa sveštenstvom i učenicima osnovne škole.

Tu ga je dočekao i g. vojvoda Šako Petrović. Mrtvo tijelo je prenoćilo u crkvi sv. Đorđa, nad kojim su sveštenici svu noć čitali, u prisustvu mnogo naroda; a śutridan je tužna pratnja stigla na Cetinje ispred podna. Na Bajicama je bila dočekana sveštenstvom i đacima osnovne škole, đe je učitelj bajički Boljević izgovorio shodnu beśedu.

Izvan varoši bilo je izašlo sveštenstvo sa đacima osnovne i srednjih škola, svi naši velikodostojnici sa činovništvom i mnoštvo građanstva. Pokojnikove šćeri sa gospođama bile su pošle naprijed put Bajica u susret mrtvom roditelju.

Kad je tužna pratnja stigla g. proto Matanović izvršio je kratki pomen, pa se krenuo veličanstven sprovod glavnom Katunskom ulicom, uz tužno pojanje naših đaka ,,Svjati Bože”, do Vlaške crkve, u kojoj je mrtvačka skrinja položena bila; kojoj je narod, pošto je sveštenstvo još jedan pomen izvršilo, pristupao, da se oprosti sa ovim znamenitim junakom i zaslužnim CRNOGORCEM.

Na uru poslije podna na isti način je bilo ispraćeno mrtvo tijelo njegovo sa Cetinja.

Na čelu pratnje, za mrtvačkim kolima, stupao je Nj. V. Knjaz Mirko. Kad je sprovod došao kod Crne Grede, tu se g. M. Šaulić oprostio s pokojnikom toplim govorom; i mrtvačka kola pošla su dalje u pratnji bližnje svojte pokojnikove.

Njegovom prvom junakovanju za slobodu svoje otadžbine najljepši je spomenik podigao blaženopočivši Veliki Vojvoda Mirko u svom „Junačkom spomeniku”, u pjesmi „Boj na Medunu u Kučima g. 1862”…

U to nastupa onaj veliki rat, i on sa Piperima i Bratonožićima razvija zastavu slobode u Kučima — devet kula na juriš uzeše, od Meduna do kraj Podgorice — ali se tvrdi Medun junački drži, dok ga Abdi-paša s pretežinjom silom oslobađa, poslije junačke i krvave bitke, to još jednom Kuči podlegoše, ali ne podleže vojvoda Marko, nego poslije rata na Cetinju dobiva časti i odlikovanja, a neprijateljima još veći strah ulijeva.

Već je opće poznat onaj njegov junački polet na bijesnom hatu kroz Podgoricu pred kulom Jusa Mučina, koji mu je prijetio i kojega je tad na megdan izazvao. U našem velikom ratu, koji je slijedio, iza onog ustanka, vojvoda Marko bio je među prvim učesnicima one ratne slave, koju je CRNOGORSKO ORUŽJE zadobilo na jugoistočnom našem bojištu.

Još iz prve njegove mladosti blaženopočivši Knjaz Danilo primio ga je za svoga kapadahiju, pa je pod vladom Nj. Kralj. Visočanstva srećnovladajućog našeg Gospodara dostigao najviše časti vojne i građanske, bivši i članom Senata.

Poslije posljednjeg rata živio je u miru na Medunu u kulama bivših carevih vlasnika u Kučima, kao pravi vlastelin, đe je vazda dočekivao sa pravim srpskim gostoprimstvom i svoje prijatelje i osobito strance putnike. Prije koje godine putovao je sa svojom gospođom po Vojvodini i po Srbiji, svuda čašćen i dočekivan sa iskrenim oduševljenjem, kao na glasu lični junak i ZASLUŽNI CRNOGORSKI VOJVODA.

Ali se odavna žalio na bolest, koja mu je prije vremena dane prekinula. Primjeri njegovog junaštva i patriotizma poticaće i buduće naraštaje, a njegove zasluge ZA CRNU GORU sačuvaće NJEGOVO LIJEPO IME MEĐU ZASLUŽNIM CRNOGORCIMA.

Laka mu rodna zemlja i vječni pokoj njegovoj junačkoj duši!

(A. Pajević, „Iz Crne Gore i Hercegovine”, 1891, 353-356)

…Oko 10 sahata pre podne stigao sam u vojsku vojvode Marka, koga iz daleka videh kako korača prema Podgorici na krajnje krševe Kuča, odakle obično gleda na dogled važnije pokrete turske vojske. Za njim je išlo više glavara, među kojima kao bela golubica među jastrebovi iđaše i jedna devojka sa razapetim crnim suncobranom u ruci. To je bila Anđelija, najstarija ćerka vojvode Marka, koja se nigda nije odvajala od svoga oca, od kako je vojna počela, pa ni u najžešćim bitkama.

VOJVODA MARKO je čovek višeg uzrasta, suvonjav kao svaki CRNOGORAC, crnomanjaste boje i lepih pravilnih crta, koje su tako pune živog i junačkog izraza, da je sama njegova pojava pravi ugled muške lepote. Tek ako je prešao koju preko četrdeset godina. Rođen je u plemenu Kuča Drekalovića.

Vojvoda Marko u svakom pogledu jedna je od najzanimljivijih ličnosti u Crnoj Gori. Skoro svaki Crnogorac imao bi vam što novije o njemu reći.

Ako je gdegod govor o junaštvu, njega će ti Crnogorac istaći kao uzor, nabrajajući mnogo golema viteška dela njegova. Ako se priča o događaju, gde valja um da caruje, tu se ređaju kao biser u nizu mudre njegove reči, po kojima vidiš vanredan prirodan dar, silnu oštrinu misli i ogromnu duševnu snagu, koju vazda kao alem kamen prosijava i krasi uzvišeni pojam o dostojanstvu, pravu i pravici čoveka. Nije bilo do jako ljudske snage, koja bi kadra bila potrti u njemu ove plemenite osobine, i ako je sa ovih vrlina kad i kad u svome životu dolazio u taki tesnac i opreku, gde bi se mogao saviti ili slomiti, on je sa svojim tvrdim uverenjem stajao vazda kao stena. Prava demokratska žica isplela je svoje tanke nite kroz ceo život njegov.

TAKI JUNAK MOGAO JE PONIĆI SAMO U ČISTOM GNJEZDU CRNOGORSKIH SOKOLOVA, koji su u svojim nepristupnim krševima uz „slobodu zlatnu” sačuvali sve one ljudske vrline , koje je žali bože kod mnogog obrazovanijeg naroda nadri-civilizacija sa svim izopačila i utamanila…

 

 

Komentari (3)

POŠALJI KOMENTAR

jovan

"Svaki Crnogorac ima kilo mozga, a Kuč oku". K. Nikola. Nikola je volio i cijenio Kuče. Ali svojeglavost i podjele u okviru Kuča smetale su državi. M.M. je grandiozna ličnost, bez primjera kod Južnih Slovena. Gospodine Jovanoviću, ponovo pun pogodak, hvala, neizmjerno.

Tara

Ovo su bili pravi Crnogorci..sad su dosli cetnici..pa nas hapse--kao da smo kriminalci..

Feniks

Koliko puta treba ponoviti da su Kuči primili pravoslavlje u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Nosili su titule i ordenje s Crnogorskog dvora, crnogorsku narodnu nošnju, crnogorsku kapu i oružje, kao i ostali Crnogorci za izdaju bili kažnjavani, a za junaštvo i poštenje bili uvaženi i počastvovani.