Crnogorci bi i 1918. izglasli posebnu Crnu Goru… ispovijest Nikole-Starog Kovačevića

Priredio: Vladimir Jovanović

„Srpska vojska je bila stigla u Podgoricu. Dalje nije išla zbog Velike narodne Skupštine. Glad i nemaština, razočarenje, žrtve, stradanja zbog okupacije. To robovanje za vrijeme Austro-Ugarske ostavilo je snažan pečat na Crnogorce, koji nijesu nikada ranije bili pod okupacijom”.

„Predstavnici vlade, beogradske vlade, bojali su se da se većina neće izjasniti za ujedinjenje sa Srbijom. Poslali su svoje posrednike u Podgoricu, da organizuju izbore”.

Ovako jesen 1918. i srpsku okupaciju — koja je dovela do prvog bratoubilačkog rata među Crnogorcima — opisuje NIKOLA-STARI KOVAČEVIĆ (1890-1964).

S nekolicinom proto-marksista, bio je poslanik izdajničke TZV. PODGORIČKE SKUPŠTINE („Velika narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori”).

On se 1918, kao mladi učitelj s Grahova (Nudo) i simpatizer ruske Oktobarske revolucije — uz ljutu protivnost svoga oca Blagoja — stavio u službu srpskoga okupatora. Na šta, docnije, nije bio ponosan.

Ni Kovačević ne pamti da su nas Srbi tada oružano „oslobađali”, jednostavno su pod zastavom saveznika Antante umarširali u Crnu Goru dok se trupe Austro-Ugarske u manje-više urednim kolonama povlače na zapad. No, kao akteru, urezali su mu se u pamćenje mnogi stvarni događaji.

„Po seoskim mjestima iskupilo se po nekoliko desetina ljudi za koje se znalo da su pristaše ujedinjenja sa Srbijom, i ti ljudi su birali narodne predstavnike”, kazivao je. „Bilo je slučajeva da je izabran za poslanika Velike narodne skupštine čovjek kojeg niko nije poznavao”. Dok je ležao bolestan od tzv. španjolke, „odbor je u Grahovu izabrao mene i Miljka Bulajića za poslanika”.

Srbi su, mimo postojećega saziva Crnogorske narodne skupštine, oko 160 osoba skupili u Podgorici i stavili pod stražu, dali im dnevnice, i da jedu i piju, kako bi izglasali akt o nestanku Crne Gore i Crnogoraca i detronizaciji Petrović-Njegoša napisan i donijet iz srpske vlade. No ni taj skup, priśećao se Kovačević — unutar kojeg su glavnu riječ vodili klasični agenti i plaćenici Srbije — nije bio homogen.

„Prilikom sastanka Velike narodne skupštine BILO JE NEKOLIKO STRUJA”, svjedoči Kovačević.

„Među poslanicima bila je velika većina za ujedinjenje. Međutim, bilo je i ljudi koji su možda u duši bili za ZASEBNU Crnu Goru, ili FEDERALNU Crnu Goru, ili KONFEDERACIJU. Bilo je socijalističkih i komunističkih neorganizovanih grupa. Bilo je pitanje: - Da li monarhija ili republika? Sva su ta strujanja u skupštini došla do izražaja”.

„Kad je postavljeno pitanje da li da se u rezoluciji donese ujedinjenje [u rezoluciji piše: prisajedinjenje, prim] sa Srbijom pod dinastijom Karađorđevića, ili da se to na ustavotvornoj skupštini riješi, diskusija je uzela tako ozbiljne mjere da se morala automatski prekinuti i nadglasno je za dinastiju Karađorđevića”.

„Śećam se da sam se izjasnio za takvu rezoluciju, a to u zapisnik nije ušlo! Za rezoluciju smo glasali, ali u pojedinostima PROTIV. Glasali smo za ujedinjenje, ali ne za određivanje unaprijed koje vladavine. Ništa od toga nije ušlo u zapisnik”.

U zapisnik je, međutim, ušla rečenica ključna za razumijevanje što se zbivalo. Potpredśednik tog izdajničkog skupa Savo Fatić, kada je došlo do burne debate koju pominje Kovačević, rekao je:

„Ja vas molim, gospodo, da ostavimo na stranu istoriju Crne Gore. Što se, pak, tiče njene političke istorije, ja je dijelim na dva dijela: na do juče i od juče. MI VIŠE NIJESMO CRNOGORCI, NEGO SRBI” (Jovan P. Bojović, „Podgorička skupština 1918. – dokumenta“, Gornji Milanovac, 1989, 87)…

Nekoliko decenija kasnije, Nikola Kovačević je i sa crnogorskim književnikom, akademikom Dušanom Kostićem vodio interesantne razgovore o svome životopisu, koji su stenografisani i 1981. objavljeni u ediciji „Nikšićke sveske”, izdanje o „Kazivanju Nikole Kovačevića Starog”.

Kovačević, iz poznatoga bratstva s prizivom — Mizare, jedan je od utemeljivača komunizma u Crnoj Gori, a karijera profesionalnog revolucionara odvešće ga na stranstvovanje dugo dvije decenije: u Austriju, SSSR, Japan i Kinu, te u SAD i Kanadu. Bio je prvi Titov ambasador u Bugarskoj. Između ostaloga, 1948. jedan od osnivača Komunističke partije Crne Gore. Od 1950. do 1953. predśednik Prezidijuma Skupštine Narodne Republike Crne Gore. Njegovo odrastanje i školovanje predočeli smo u prethodnome nastavku, na linku dolje…

Sagledavajući uzroke sloma Crne Gore 1918, Kovačević tvrdi da oni počinju u ratnoj 1912, na Skadru.

Iako su taj grad, na udaljenoj zapadnoj periferiji Otomanske carevine koja se urušavala, nakon višemjesečne opsade u aprilu sljedeće godine Crnogorci vojnički oslobodili, ubrzo je, pod pritiskom Velikih sila, uključujući Rusiju — pridružila im se i Srbija — morao biti evakuisan.

U to vrijeme, Kovačević je pisar pri štabu 33. bataliona (Grahovački) Vučedolske brigade Crnogorske kraljevske vojske.

„Pošto smo došli pod Skadar i kad se nije moglo naprijed, tu su Crnogorci počeli da razmišljaju. Nemaš artiljerije, avijacije, nemaš opreme, ni dobre ishrane; i onda čitave kolone žena i đevojaka idu i nose hranu, opanke, košulje i dr. Tu je Crnogorac počeo da razmišlja o tome kako je narodna vojska snabdjevana”.

Na skadarski front je, kao ispomoć, stigla jedna jedinica Srba. Nakon neuspješnog napada na tursku poziciju Brdica, Srbi su se trajno povukli s fronta i odstupili, dok su Crnogorci jednovremeno osvojili Veliki Bardanjolt, ključnu poziciju. No oprema i bogata iskhrana jedinice iz sastava Primorskog kora Srpske vojske — ostavila je utisak na Crnogorce.

„Kad je došla Srpska vojska u pomoć”, svjedočio je Kovačević, „onda su Crnogorci još pravili poređenja između nje i svoje vojske, koja nije imala ništa liše hrabrosti u prsima. Śećam se da je jedan vojnik pošao da vidi Srpsku vojsku. Vratio se doveče. Kada smo ga upitali da li je vidio Srpsku vojsku i kakva je, on odgovori da su kod njih i volovi potkovani, a kod nas oficiri bosi skaču”.

Ipak, Crnogorci su se u nemogućim uslovima borili i izborili za vojnički trijumf na Skadru. „Ljudi su išli s elanom da se biju. Vrlo malo je slučajeva bilo da neko dezertira i pobjegne kući. Možda je bilo svega par takvih slučajeva. Nije takav mogaoostati u selu od žena, morao se vratiti natrag, od bruke”.

„Borba je trajala dugo i ništa se nije moglo, a morali su kapitulirati pred hrabrošću Crnogoraca”, śećao se Kovačević. „Crna Gora je izgubila mnogo boraca. „Slati su ljudi da jurišaju na utvrđenja iskopana u kamenju i ograđena žicom. I Crnogorci su išli, sa puškom u ruci, da ta osvajaju”.

Tek što je u maju 1913, po evakuisanju Skadra, objavljena demobilizacija, Crnogorci su opet pozvani pod crveni orlaš-barjak. Srbi i Grci, onda i Rumuni i Turci, posvađali su oko raspodjele teritorija s Bugarima. Kralj Nikola je Crnogorce besmisleno i tragično poslao za ispomoć Srbima protiv Bugara u Makedoniju.

„Moj batalion je išao pješke od Grahova do Kosovske Mitrovice, a onda vozom do Skaplja. Kad smo bili u Skoplju, bio je napad Bugara noću, i mi smo hitno — Crnogorska divizija — otišli do Kumanova, u pravcu Bregalnice”.

Kovačević u nimalo epskim nijansama opisuje sudar s Bugarima: „Janko Vukotić je bio komandant divizije i imao plan navale. Kada smo išli za Sofiju, NAGRABUSILI SMO kod Bregalnice”.

„Naćerali su nas Bugari, i BJEŽALI SMO KAO ZEČEVI. Bilo je mnogo davljenja, u vodi”.

„Protiv nas je bila IV burarska armija, kojom je komandovao bugarski general Kovačev, starinom iz Grahova. Sâm je kazao ranjenicima da je iz Grahova”.

„Za vrijeme rata protiv Bugara pojavila se kolera, koja je strahovito kosila na frontu”, nastavlja Kovačević. „Više je PANIKE unijela kod vojske, nego gubici na frontu. Jedan komandant brigade saslušavao je čitav vod iz jednog bataliona, koji se ŽALIO DA SU GLADNI došli na front”.

„Kad smo se vrnuli iz Bugarske u Kosovsku Mitrovicu, vladao je karantin. Trajao je više od 15 dana, onda opet pješke preko Rožaja u Kolašin”.

„Tu nas je Kralj dočekao. Razgovarao je, pohvalio nas i otpuštio da idemo kućama” (vidi dvije fotografije uz ovaj tekst).

Kovačević tvrdi i da je u to vrijeme serdara Vukotića u Beogradu provocirao Milutin Tomić, porijeklom iz Drobnjaka, poznati srpski agent.

„Te jeseni potpisan je mir sa Bugarima u Bukureštu, Janko Vukotić ga je potpisao u ime Crne Gore”, a tokom „manifestacije pred dvorom u Beogradu”, kazuje Kovačević, „serdar Janko Vukotić izašao u generalskoj uniformi”.

„Ovacije velike mase, a u tim masama bili su i protivnici kralja Nikole. Serdar Janko je bio oženjen od Tatara. To nije bila neka glavarska kuća. I kad su vikali: Živela Crna Gora!’, Živeo Janko Vukotić!, Milutin Tomić zaviče: Živio Miloš Tatar!, sva masa zaviče: Ž i v e o! Tada će Janko: — Ko je to, da mu oca je..."

Početak godine 1914. dao je varljiv nagovještaj konsolidacije i oporavka teritorijalno uvećane Kraljevine Crne Gore. „U januaru 1914. održani su izbori u kojima je Kralj opet pobijedio, iako su, tobož, bile neke nijanse u izboru narodnih poslanika: jedni za Mitra Martinovića, a drugi za Janka Vukotića. Vođa beogradske opozicije [Marko Daković] propao je na izborima”.

Daleko od nesnosne patetike ondašnjih svečanih izava, naknadnih citatologija i prigodnih kvazitumačenja, Kovačević često opisuje životne, realne prilike po izbijanju Prvog svjetskog rata:

„Ponovo je bila mobilizacija. To je bilo poslije atentata u Sarajevu 1914. Tada je bila teška situacija. Ljudi su bili zamoreni ratovanjem. Odazivali su se svakoj mobilizaciji, ali, mislim, TEŠKA SRCA i JAKO ZABRINUTI”.

„Ja sam sa batalionom bio na položaju u Grahovu, prema Trebinju i Boki. Grahovo je tada trpjelo i od bombardovanja. Izvršen je jedan juriš na austrijsku trvđavu, koja je bila neosvojiva. Grahovo je stradalo i od Crnogorske vojske, OD PLJAČKE. Pljačkali su krtolu, kukuruz, u kućama koje su bile evakuisane. Dođe žena ili sestra, natovari sve što nađe unutra i oćera kući kao svoje”.

„Sada se među vojskom razvila jaka agitacija: da se radi neiskreno, da knjaz Petar [Petrović-Njegoš] na frontu održava vezu s austrijskim oficirima, da se vrše orgije, da smo mi neiskreni saveznici. Ruski carizam je izgubio povjerenje prema Crnoj Gori, naginjao je srpskomr dvoru, a takva propaganda je vršena po svim jedinicama skoro otvoreno”.

„Načelnik štaba Vrhovne crnogorske komande bio je Petar Pešić, general, i on je PRIPREMAO AGITACIJU i diskriminaciju rukovodstva”, ukazuje Kovačević na podmuklu ulogu srpskoga oficira. „Između ostalog, dokumenti ukazuju da je srpskoj komandi govorio da treba izvršiti prevrat”.

„Ja mislim, iako sam bio protiv kralja Nikole, da se on u osnovi nije ogriješio o savezničke dužnosti”, veli Kovačević. „Crnogorac, kao vojnik, borio se dobro i u Prvom svjetskom ratu. Ali što je mogla sirotinja! Nemoguć je bio uspjeh”.

Tokom ratne 1915. Ministarstvo prosvjete, po molbi za učiteljsku službu, prebačuje ga na krajnji istok Kraljevine Crne Gore, „u Bijelo Polje, to je selo maleno, kod Peći, jer sva su druga mjesta bila popunjena”.

„Tako sam ja, rat još traje, napuštio vojsku i — sa drugaricom [suprugom, prim], braćom i sestrom i jednim malim đetetom krenuo za Peć. U Peći sam ostao do novembra 1915. godine, kada sam se vrnuo s porodicom u Grahovo”.

Dobija novi ratni raspored — u Podgorici. Tu se susrijeće par marksista, velikosrpskih agitatora koji rovare u Crnogorskoj kraljevskoj vojsci, uključujući Miloša Jovanovića, koji će, kao i Kovačević, biti poslanik tzv. podgoričke skupštine.

„U Podgorici, do sredine ljeta 1915. bio je formiran batalion samo intelektualaca počinjući od đaka V razreda gimnazije i studenata. U tom bataljonu pojavilo se nekoliko socijalista. Tu sam srio Miloša Jovanovića. Više je bio u zatvoru nego u četi. Još je bilo dva-tri pristalice socijalizma. Uveče, had se dijelila večera na kazanu, morao si da čitaš molitvu, određeni vojnik čita Očenaš. Poslije toga dežurni oficir viče: Živio Gospodar! — a vojnici viču tri puta: Živio! Ovoga puta jedan zaviče: Staraćemo se".

„Zatim je uslijedila pobuna zbog hrane. Hrana je bila crvljiva, govorilo se. I nećemo primiti hranu. Ja otkazao prvi primanje hrane, i uzeli su me na saslušanje. Nijesam bio na vojnome sudu”.

Naređenje, početkom 1916, da se položi oružje pred nadolazećom austrougarsko-njemačkom armadom dočekao je u Nikšiću.

„Padala je kiša. Januar mjesec. Došao je vojvoda Đuro Petrović i govorio svojim vojnicima o kapitulaciji. Vojvoda uzeo svoju sablju, drži je u ruci i kaže: — Došâ sam da vi saopštim da se izvući ne možemo, da smo opkoljeni, i da ostanemo ovđe i predamo oružje. Ja izađem i kažem: — Vojvodo, vi nas izdaste neprijatelju. A on kaže: — Učitelju, nijesam ja. Života mi i svetog Petra! Ako sam ja išta rekâ, dao Bog svoga sina jedinca pečena jeo. — Dobro, dobro, vojvodo, dockan je više! I on uze svoju sablju i prvi je položi; a isto tako i vojnici”.

U jesen 1916. odbio je da stupi u okupacionu upravu kao učitelj, te je zatvoren u prostorijama Nikšićke pivare, docnije u „kuću Barovića”. Njega i ostale vodili su u Rijeku Crnojevića i Spič (Sutomore) da popravljaju ceste, potom su ga prebačili u radnu jedinicu između Vilusa i Bileće.

Pamti opštu glad, „u mojem selu je za vrijeme prve okupacije trećina stanovništva pomrla od gladi”. Uslijedila je epidemija pjegavog tifusa i novo masovno umiranje. Da pokušaju spriječiti smrtonosnu zarazu, Austrijanci naređuju da se „sve žene moraju ošišati”.

„Došle one kod mene da nešto učinim za njih. Pošao sam kod komandanta. Sav je bio izrešetan na frontovima. Rekao sam mu što je, kazao da je to ubistvo za njih — da sijeku kosu. I on ih je oslobodio”.

Rat se bližio kraju. „Nas četiri-pet sazvali smo sastanak. Jedna velika masa svijeta odredila je mene da govorim. Pitaju me neki: — Šta ćeš ti, Nikola, govoriti? — Govoriću protiv Kralja. — Kako, Nikola? On će se vrnut. — Ako mi sami ne zauzemo stav protiv njega. A ako nema druge, ja ću u šumu”.

„Donijeli smo rezoluciju, u obliku zakletve, da ćemo se boriti za ujedinjenje sa Srbijom i boriti se protiv kralja Nikole. Meni se kasnije obratio komandir Sava Kovačević i pitao me da li mi je srce na mjestu i neka sada čekamo — dok dođe Kralj”.

Nikola Kovačević se, i na taj način, preporučio Srbima za tzv. podgoričku skupštinu, čak ga postaviše za predśednika opštine Grahovske.

Ali, pamti, „prilike su se u Crnoj Gori komplikovale”.

„Ljudi su počeli pomalo da se PRIPREMAJU ZA BORBU PROTIV UJEDINJENJA. Od 13. novembra [1918. godine] do kraja decembra situacija se već toliko zaoštrila da je na Badnje veče, ili na Božić, došlo do oružanoga sukoba”.

A među ustanicima protiv srpske okupacije je i njegov otac — Blagoje Kovačević, „kao stari pristaša Kralja”.

Zbog pristajanje da služi Srbima, Blagoje sina Nikolu s ženom mu LjUBICOM, rođenom ŠPADIJER (1894-1976) i njihovom malom đecom, ne samo da će oćerati iz prađedovske kuće. Njih dvojica, sin i otac, tokom Božićnoga ustanka i doslovno će se sučeliti u međusobnoj pucnjavi — o tome detaljnije u sljedećem nastavku.

Zasad, citiraću i sljedeća saznanja i mjerodavne ocjene Nikole-Starog Kovačevića — preporučujem ih za pažljivo čitanje:

„Porast interesovanja za Oktobarsku revoluciju i propast Austrougarske monarhije, dobrim dijelom, uslovili su shvatanje da Crna Gora ne može opstati kao posebna država.

Pored svega toga, ja smatram:

- da je bilo potpuno slobodno glasanje 1918. godine, Crnogorci bi IZGLASLI PRIJE POSEBNU Crnu Goru nego ujedinjenje sa Srbijom.

Ali ujedinjenje je stvoreno blagodareći ne slobodnim izborima i PRITISKU SRPSKIH TRUPA koje su objektivno igrale ulogu OKUPACIONE SILE, već radi toga što je u opoziciji kralju Nikoli bilo daleko više spretnije inteligencije nego što ju je bilo hod Kraljevih pristaša”…

(Nastavlja se)