S Titom, oči u oči: Imao sam pištolj u džepu i metak u cijevi

Priredio: Vladimir Jovanović

Roman „Югославская трагедия” bio je 1951. hit u SSSR-u. Autor romana, OREST M. MALJCEV, ljubimac STALJINA, ponio je iduće godine glavnu književnu nagradu (Сталинская премия второй степени). U romanu je opisan crvenoarmejac Nikolaj Zagorjanov, izmišjeni lik, koji se, bježeći iz njemačkoga zarobljeništva, pridružuje jugoslovenskim partizanima i upoznaje rukovodioce ovoga pokreta. No, pred dolazak Crvene armije u Srbiju u ljeto 1944, služba ALEKSANDRA RANKOVIĆA likvidira Nikolaja, biva, „previše je znao”.

Po Maljcevu, „mase” u Jugoslaviji gore od želje da se poduče u „staljinskoj nauci pobjeđivanja“, ali, avaj, TITO i klika su zapravo bivši agenti Gestapoa, potom agenti zapadnih službi. Među njima je častan izuzetak, komunista i vojskovođa — general-pukovnik ARSO JOVANOVIĆ, koji, po Maljcevu, između ostaloga veli: „Maštam da prođem u koloni srećnih ljudi Crvenim trgom i vidim druga Staljina”.

Antipod Maljceva, najveći ruski književnik 20. vijeka i disident ALEKSANDAR I. SOLŽENJICIN, napisao je, između 1955. i 1958, roman „В круге первом” — zbog cenzure u SSSR-u štampan je deceniju kasnije u inostranstvu. Solženjicin ismijava Staljina dok ovaj prebira po stranicama „Tito, maréchal des traîtres”, pamfletu o Titu kao „maršalu izdajnikâ” koji je 1950. objavio francuski književnik i pravnik, komunista, naravno sovjetski konfident Reno de Žuvenel. Citiram Solženjicinov opis Staljina:

- Prelistava knjižicu. Gle! Neće Tita krunisati za heroja: dva je puta iz kukavičluka htio da se preda Njemcima, ali načelnik štaba Arso Jovanović prisilio ga da ostane glavnokomandujući. Blagorodni Arso! Ubijen. A [BRANKO-KAĐA] PETRIČEVIĆ? „Ubijen samo zato što je volio Staljina”. Blagorodni Petričević! Vazda neko ubije najbolje ljude, a Staljin dokrajči najgore. Sve je ovđe, baš sve — i kako je Tito vjerovatno engleski špijun; i kako se hvalio svojim gaćama s kraljevskom krunom, i kako je fizički ružan, poput Geringa, a prsti mu prekriveni prstenjem s dijamantima, nakićen ordenima i medaljama (kakva bijedna arogancija u čovjeku koji nije obdaren vojnim genijem!). Objektivna, principijelna knjiga. Ima li Tito još seksualnu inferiornost? Morate pisati i o ovome…

Pogibiju generala Arsa Jovanovića, pri pokušaju bjekstva 11/12. avgusta 1948. u Rumuniju (saveznicu SSSR-a), te hapšenje njegovih saučesnika, general-majora Kađe Petričevića i pukovnika VLADIMIRA-VLADA DAPČEVIĆA (on je na naslovnoj fotografiji uz ovaj tekst) — Moskva nastoji da interpretira u korist svoje propagande. Na primjer, tvrdilo se da je gen. Jovanović ubijen u Beogradu, a pogibija na granici inscenacija.

Spekulaciju da je i gen. Kađa Petričević ubijen, jugoslavenske vlasti su efektno opovrgle organizujući 1-6. juna 1950. u vojnome sudu u Beogradu javni proces protiv njega i Dapčevića: ovo suđenje smo predočili, takođe i memoarske bilješke o tim sobitijima dvojice u nomenklaturi istaknutih Crnogoraca, SVETOZARA-TEMPA VUKMANOVIĆA i MILOVANA-ĐIDA ĐILASA…

„Došao sam da vidim zemlju i prijatelje. Nijesam ih viđeo od 1958, kad sam morao da bježim”, riječi su Vlada Dapčevića kada je u subotu 8. septembra 1990. doputovao na beogradski aerodrom iz Brisela (Belgija).

Ranije te godine, njegova ispovijest u nastavcima je objavljena u dnevnome listu „Borbi”, docnije sabrana u knjizi, a zabilježio je, u razgovorima vođenim u Biriselu, poznati srpski novinar SLAVKO ĆURUVIJA. Na pitanje o planovima po povratku u Jugoslaviju, Dapčević je kazao: „Politikom se bavim 57 godina, od svoje šesnaeste. U krvi mi je”.

Vlado Dapčević je rođen 1917. u Ljubotinju, od oca JOVANA, koji je 1918. đakon, učesnik tzv. podgoričke skupštine, docniji učitelj (umro u italijanskome zarobljeništvu u Drugom svjetskom ratu). Vlado kao gimnazijalac postaje član zabranjene Komunističke partije (KPJ). Učesnik nasilnih sukoba sa žandarmerijom, jedan od rukovodilaca ogranka podzemne omladinske komunističke organizacije (SKOJ), isključivan iz škola. Više puta hapšen, na primjer u pokušaju da se priključi republikancima u Španskom građanskom ratu. Od 1939. na studijama u Beogradu.

Ispalio prvi hitac Trinaestojulskog ustanka, tokom napada na grupu italijanskih karabinjera na Čevu. Prošao bezmalo sve važnije partizanske bitke, no zbog nediscipline isključen iz članstva KPJ, pa vraćen. Nakon rata, u činu potpukovnika, zatim pukovnika, na raznim funkcijama u Političkoj upravi Generalštaba. U to vrijeme, oficiri iz Sovjetskoga Saveza su savjetnici u Jugoslovenskoj armiji. „Ja sam tada smatrao da su sovjetska i naša armija i SSSR i Jugoslavija jedno te isto, da su državne granice samo formalnost”, priśećao se Vlado Dapčević.

Kada je u prvoj polovini 1948. izbio ideološki i propagandni sukob između Tita i Staljina, tj. Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, a objelodan kroz prepisku na vrhu o (ne)vjernosti komunističkoj ideologiji, Dapčević zaključuje da se „ovđe radi o krupnoj stvari, koja apsolutno vodi ne samo našem kidanju sa SSSR-om, već i sa ostalim socijalističkim zemljama i međunarodnim komunističkim pokretom”, tj. „mic po mic — od socijalizma u našoj zemlji neće biti ništa”.

- Rekoh Kađi: „Ajde da okupimo pedesetak pukovnika i generala i napravimo peticiju u kojoj ćemo zahtijevati da se nađe kompromis, priznaju izvjesne stvari koje su očevidne i da se isprave”. Kađa veli: „Ti si naivan, viđe li kako su prošli HEBRANG i ŽUJOVIĆ [federalni ministri i visoki partijski funkcioneri, uhapšeni u prvoj polovini 1948, prim]. Ti ćeš razgovarati sa jednim, trećim, petim, neko će te provaliti, i odmah će te uhapsiti. To nema realne šanse na uspjeh”. Glavno je pitanje: Ko su nam istomišljenici? Kađa reče: „Vjerovatno Rusi znaju. Pitajmo njih. Sigurno ti ljudi dolaze u kontakt sa sovjetskim predstavnicima”.

Prema Dapčeviću, „ja to nijesam smatrao ni izdajom ni špijunažom; to sam rekao i na sudu”. Računao je s tim da će to „okarakterisati kao špijunažu”, ali da će „oni koji izgube i inače biti okarakterisani najgore”.

- Kad sam postao član KPJ, od 1933, smatrao sam sebe istovremeno i članom sovjetske partije. Za mene tu nije bilo nikakve razlike. Vama je danas teško shvatiti to internacionalističko ośećanje koje smo mi nosili. Ona posljednja rečenica u Komunističkom manifestu: „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” — mene je zgrabila prvog dana. Da sam taj internacionalizam ośećao do kostiju govori i to da sam čak pet puta pokušao kao dobrovoljac da idem u Španiju. Kasnije, iz SSSR-a, bio sam se dogovorio da idem kao dobrovoljac na Kubu, a poslije toga i u Vijetnam. Kad sam postao komunista, ja sam dvije stvari usvojio kao aksiome, za svagda. Jedno, proleterski internacionalizam. Drugo, učenje marksizma-lenjinizma o klasnoj borbi: sve treba gledati samo sa klasnih pozicija. Ideologija je ili socijalistička ili buržoaska. Trećeg nema...

Vlado Dapčević, kao i na suđenju 1950, potvrdio je svoje kontakte s vojnim atašeom SSSR-a i njegovim pomoćnikom: to su bili general-major GEORGIJ S. SIDOROVIČ i major IVAN V. KOLOBANOV. Diskretni sastanci su održani u Beogradu, uoči, tokom i poslije Petog kongresa KPJ 21-28. jula 1948.

- Padne dogovor da ja stupim u kontakt s Rusima. Kod Doma JNA stanovao je pomoćnik vojnog atašea, gen. Sidoroviča. Zazvonim, uđem, predstavim se, ispričam mu zašto sam došao i tražim prijem kod Sidoroviča. Gledao me, reče: „Sačekajte me večeras kod Kalemegdana. Podići ću haubu kao da popravljam auto. Reći ću vam što je odgovorio gen. Sidorovič”.

- Nađem ga to veče — svjedočio je Dapčević u ispovijesti Slavku Ćuruviji — i dobijem odgovor da je Sidorovič saglasan. Śeo sam u njegov automobil i otišao u sovjetsku ambasadu. Kako me uvede, tako ovaj ode; i ostadosmo sami, Sidorovič i ja. Počeh: - „Došao sam u svoje i u ime Branka Petričevića, da razgovaram s vama, kao komunista s komunistom, o ovom vrlo teškom problemu koji se pojavio između rukovodstava naših partija. Prihvatamo vaša pisma, liše nekih sitnih pojedinosti, i smatramo da treba nešto učiniti. Situacija je teška, vlada potpuno nepovjerenje i strašno je opasno razgovarati s ljudima. Može da se izgori. Pretpostavljamo da i drugi ljudi dolaze u kontakt s vama. Bez organizacije se ništa ne može učiniti i zato mi treba da se povežemo između sebe...” On reče: - „Nama se niko nije obraćao i ja vam ništa o tome ne mogu reći. Najbolje bi bilo da vi dođete kroz neđelju dana”. Uz to, odbio je da se vidimo bilo đe osim u ambasadi. Smatrao sam da će se konsultovati sa Moskvom i da će, poslije toga, sa mnom da razgovara otvorenije…

Dapčević tvrdi da „kod nas tada ni pomisli nije bilo o nekom smjenjivanju Tita i ostalih; intencija je bila da se izvrši pritisak na Tita i uže rukovodstvo da izmijene stav i nađu kompromis sa Rusima, čak i po cijenu izvjesnih žrtava sa naše strane”. Veli da nije „Titu radio o glavi”, naime — „ja sam ga mogao ubiti usred Petog kongresa”, tokom pauze!

- Śeđeli smo sami na klupi, on se nešto žalio. Bijaše nevjerovatno deprimiran, bez obzira na onoliku galamu na kongresu. Valjda se plašio da će mu Rusi spremiti igru. Od onih najbližih. Liše Đilasa, većina je završavala škole u SSSR-u. Imao sam pištolj u džepu i metak u cijevi. Mogao sam hladno da ga ubijem i iziđem, a da me niko ne zaustavi.

Sovjetska anti-Tito karikatura iz ranih 1950-ih

Dapčević kaže da „prije kongresa, kod Rusa sam bio jednom ili dva puta, međutim, od toga nije bilo nikakve vajde — jednostavno, nijesu imali povjerenje u mene”.

- Pretpostavljam, mislili su da me poslao Ranković da ih provociram. Reče onaj Rus: „Istupite na kongresu ako smatrate da ste u pravu, povežite se sa ljudima, naročito sa onima koji su bili u SSSR-u". Pomenu, bogami, i GOŠNJAKA [IVAN, general, tada zadužen za personalna pitanja u Generalštabu, prim]. To je bila budalaština. Gošnjak i ti koji su bili tamo, najviše protiv njih. To je moje posljednje viđenje sa Sidorovičem.

- Sve je puklo odmah poslije kongresa — nastavlja Dapčević. — Provalila me žena, personalni referent kod mene u diviziji. Došao sam u Dom armije, našao nju i još jednu ženu, profesorku univerziteta. Pozvale me za sto, ja śeo i sa njima večerao i razgovarao. Pitale me, kako bi na kongresu? - „Ma, puštite me”, rekoh, „jeste li čitale novine, slušale radio?” Vele: - „Iz novina se ne vidi je li bilo onih koji su mislili drukčije”. Na to rekoh: - „Sigurno je bilo. Možda sam i ja takav. I ja se ne slažem”. Ova personalka otišla kod JEFTA ŠAŠIĆA [general, šef KOS-a, vojne službe bezbjednosti] i rekla mu. Tempo bio na odmoru, Ranković i ne znam ko još na Oplencu, a Tito otišao na Brione. Kad je Jefto došao u Političku upravu, našao Kađu i OTMARA KREAČIĆA [general, zamjenik Tempa Vukmanovića u Političkoj upravi Generalštaba], prenio im priču one žene i rekao: „Ja ne smijem da uhapsim Vlada bez Rankovićevog odobrenja”. Dogovorili se da ćute o tome dok ne stigne odobrenje. Istog dana mi je šofer izvukao sve metke iz šaržera. Naredili mu ovi iz KOS-a.

- Kađa me pozva kod svoje tašte, živjela u Makedonskoj ulici, i sve mi ispriča. Odmah predložim da bježimo. Već prije toga, razgovarao sam sa Arsom Jovanovićem i shvatio da je on skloniji da bježimo u SSSR, nego u zemlji da nešto petljamo. Arso je, isto, već bio provaljen. Nekoliko generala, medu njima i Arso, razgovorali u Miločeru i manje-više prihvatali Rezoluciju [Informbiroa] i ona pisma. S njima bio puk. DUŠAN DOZET iz Političke uprave, koji, čim se vrnuo, napisao prijavu k'o vrata. Prijavila ga i svastika: došla, iz Sarajeva, Arsu u goste; i sve što je čula od njega ispričala sarajevskoj UDB-i. Čak i Tempo mi reče: „Vlado, pripazi Arsa, izgleda da je na liniji Informbiroa".

- Arso i ja smo se već bili dogovorili da idemo, Kađa nije htio — svjedočio je 1990. godine Vlado Dapčević. — U posljednjem trenutku se predomislio, došao do Arsove kuće. I odatle smo, Arsovim autom, pošli prema Beloj Crkvi, neđe oko podne. Tamo je bila tenkovska škola i tenkovska brigada. Mi nijesmo znali, to sam saznao kad sam ih srio na Golom otoku, da su se skoro svi oficiri te tenkovske brigade izjasnili za Rezoluciju. U Vršcu, u suśednom mjestu, bila je konjička brigada: skoro svi njezini oficiri takođe stigli su na Goli otok. Komandant škole u Beloj Crkvi bio je pukovnik DUKLJAN VUKOTIĆ, iz Pipera, komšija Arsov. Kod mene u brigadi bio komandant bataljona. Mi smo bili sigurni, iako prethodno sa njim uopšte nijesmo razgovarali, da bi nam on, kad bismo mu objasnili situaciju, dao tenk da prijeđemo granicu, a možda bi on pošao s nama u Rumuniju [puk. Vukotić takođe završio na Golom otoku, prim].

- Mi u Belu Crkvu, Dukljana nema, otišao na svadbu nekom oficiru. Pođemo u Vršac, nađemo sekretara komiteta, nekog VUKMIROVIĆA [MILO, svjedok na suđenju 1950], ja ga u svoje vrijeme primio u SKOJ; i kažemo mu da idemo na državno dobro Sočica. On se nekud izgubi, vrnu se poslije pola sata, reče: „Dobro, idemo”. Petnaestak kilometara pred Sočicom poče neviđena provala oblaka i sva četiri točka zaglaviše se u blato do osovina. Ni makac. Već je pala noć. Ovaj pođe u selo, nađe sekretara partijske ćelije i dovedoše konje. Sve to traje satima. Izvrnuše se ona kola i ispadoše Kađa i Arso.

- U tu Sočicu — nastavlja Dapčević — došli smo neđe poslije pola noći i probudili domaćina imanja [SVETOLIK RABLJAC] i njegovu ženu. Poslužiše nas večerom, kiša pada, užas! Krenusmo prema granici oko dva i po sata poslije pola noći. Na nama bijele bluze i bijele šapke, sivomaslinaste pantalone. Kilometar i po pred granicom, pokazuje nam on [Rabljac] svjetlo na rumunskoj karauli i kaže, bez obzira na to što mu je Arso rekao da smo došli u obilazak naše granice: „Ja ću vas povesti đe prelaze konjokradice, to je najsigurnije mjesto za prelaz”. Vjerovatno se dośetio u čemu je stvar. Arso njega drži ispod ruke, a ja sam, s druge strane, držao Arsa. Kađa iza nas, zaostao tridesetak metara.

- Najedanput, prestade kiša i poče malo da se razvida. Put tu biješe izlokan, kao rov, vodič reče: „U onom pravcu nema ni četiristo metara do granice”. Mi iziđemo iz onoga rova, tamo trava i grmlje, napravismo svega nekoliko koraka, i ja ośetih, po onom mom starom ratnom refleksu, da je neko zapeo pušku ili mašinku. Viknem: „Lezi!” — povučem Arsa i bačim se na zemlju. Arso zakasni, možda stotinku sekunde: rafal ga uhvati preko glave; a ovoga mladića po prsima i stomaku. Kađa potrča u kukuruze, vodič žestoko ranjen, krklja: „Ne pucajte drugovi, nijesam ništa kriv”. Arso već mrtav. Nijesu više pucali. Držao sam pištolj, jasno sam vidio siluetu u grmlju, pogodio bih sigurno, ali — okrenuo sam se i potrčao. Stigoh Kađu…

U zoru, njih dvojica ne mogu da se orijentišu. Dapčević predlaže da sačekaju da izgrije sunce, pa kroz kukuruze da izbiju na Dunav i prateći tok pronađu Neru i preplivaju tu graničnu rijeku. „Ja neću. Nije to Crna Gora, uhvatiće me”, odgovora Petričević.

- Skljokao se, načisto — tvrdi Vlado Dapčević. — A ja mu pričao sve, čak i o ljudima koji su se bili povezali sa mnom, oficirima koji su bili u akademiji u SSSR-u. Jedan Crnogorac je većinu njih okupio oko sebe na onoj našoj liniji i držao vezu sa mnom. Bilo je dvadesetak visokih oficira. Znao sam da će, onako skljokan, sve to odmah ispričati. O, što da radim, majko moja? Opet ja njemu: - „Molim te Kađa, nemoj, obrukaćeš se! 'Ajdemo, pa ili da poginemo kao ljudi ili da prođemo”. - „Ja neću, idem da se predam”. Pomislih: ubiću ga. On me gleda, drhti. Kroz glavu mi prođe: Arso poginuo, ako ga ubijem, svjedoka nemam, svi će reći da sam ih ja tamo naveo i pobio…

„Ja sam pošao prema Dunavu”, nastavlja Dapčević o tome što se dešavalo nakon što se razdvojio od Petričevića. U blizini sela primijećuje kamione i zaključuje da je „granica sigurno blokirana”. Odustaje od namjere da se prebači u Rumuniju i odlučuje da se vrati „u Beograd, znao sam da me tamo neće tražiti, da se kod nekog sklonim dok ne smislim nešto”. Koporan, šapku i pištolj zakopava. „Zavrnuo sam rukave košulje i nogavice — tako nijesam bio upadljiv jer su mnogi poslije rata nosili vojničke pantalone”.

Na lokalnoj stanici ukrcao se u voz, iz kojeg izlazi na beogradskoj periferiji. Otišao na stan ljekara, prof. dr MILOŠA MISIRLIĆA, „jer sam znao da su on i žena otišli na Bled”, no tu je bila njihova šćerka SUZANA, studentkinja medicine, koju je poznavao. Riješava, opet „da stupim u kontakt sa Rusima”. Suzana, po njegovim uputstvima, otiđe kod pomoćnika sovjetskog vojnog atašea, „ali Rus se prepao, mislio da je provokacija, nije htio ni da razgovara”.

- Najveće povjerenje u životu imao sam u moju sestru DANICU — kazivao je Dapčević. — Suzana pozva Danu: pala je u nesvijest kad me je onakvog viđela. I ja je zamolih da ona ode Rusu, pokaže mu svoju ličnu kartu, da kaže da je moja sestra i da traži pomoć. Ni to nije pomoglo. Kod Suzane više nijesam mogao ostati, roditelji su joj stizali s Bleda, pa sam Danu poslao kod nekih MIJUŠKOVIĆA. Troje ih je bilo: MARKO i dvije njegove sestre [BRANKA i ZAGORKA]. Bilo smo dobri prijatelji, a i mislili su isto što i ja. I Dana ih je znala. Jedna od njih joj je drugarica sa Cetinja. Odmah su pristali da me prime. Imali su sobu u zgradi pored Skupštine Srbije.

Kod Mijuškovića ostaje „pet-šest dana”, a „pošto su se Rusi bojali — odem tamo”. Njegov sagovornik opet je major Kolobanov.

- Rus me primi, ja mu objasnio situaciju i tražim da me njihovim brodom ili na drugi način prebače u SSSR. On odbi, veli: - „Kontrole su takve da to uopšte ne dolazi u obzir. Izbio bi veliki skandal”. Rekoh: - „U redu, ići ću sam. Ovoga puta u Mađarsku. Granicu ću prijeći neđe između Subotice i Bajmoka. Molim vas da me tamo čekaju i prihvate Rusi, a ne Mađari”. Bojao sam se da me Mađari ne predaju našima…

Noću, između 1. i 2. septembra 1948, Vlado Dapčević napušta Beograd. S njim je Zagorka Mijušković. Hvataju voz u Zemunu. Mijuškovići u Subotici imaju rođaka, VOJINA RADEVIĆA, radio na željeznici, „računali smo da će mi on pomoći”.

- Ujutro smo našli tog rođaka, ali mi nije pomogao. Reče: „Velike su kontrole”. Tada su u Bajmoku živjele dvije porodice iz mog sela. Zamolim da me sestra tog željezničara isprati do tamo; i ona to i učini. Nađoh samo staricu i njenu šćerku, bijaše došla da pośeti majku, muž joj je radio kod mene u artiljeriji: MARKO PRLJA se zvao, otac ALEKSANDRA PRLJE [nekada direktor beogradskog lista „Politika”, šef srpske diplomatije i ambasador, prim]. Od moje kuće u Ljubotinju do Markove možeš se kamenom dobačiti. Dobri smo bili. Marko je sa mojim bratom MILUTINOM oficirsku akademiju završio. Kad sam ispričao u čemu je stvar, ona starica pozva nekog VUKMIROVIĆA i zamoli ga da me odvede do granice. On pristade. Reče da ima zemlju uz sâmu granicu, tamo će me odvesti, a poslije idem sam.

- Krenusmo, po teškoj pomrčini. Doveo me do sâmog graničnog pojasa i vrnuo se. Ja sam, puzeći, prešao granicu i sa mađarske strane shvatio da mi busola više ne radi. Valjda je neki trun bio upao u nju. Prešao sam granicu mnogo južnije od mjesta koje sam označio Rusu na karti. Hodao sam, sa mađarske strane, prema onome mjestu na kome bi trebalo da me Rusi čekaju ukoliko su prihvatili moju molbu. Čak sam i cigaru zapalio i uzeo jednu batinu da se branim od pasa lutalica. Da uđem u kukuruze i sačekam jutro? Nijesam bio siguran da li se dobro orijentišem. Ipak, odlučih da krenem još dva kilometra naprijed. Ali, kroz onu noć, prolomi se: „Stoj!" Pomislih: Rusi! Digoh ruke i gledam. Pet-šest ljudi ustade nedaleko ispred mene i priđe mi sa svih strana. Uperiše mašinke u mene...

Vladu Dapčeviću i Branku-Kađa Petričeviću suđeno je 22 mjeseca kasnije, dobili po 20 godina robije. U kaznionicama, najviše na Golom otoku, izloženi torturama. Skupa s većom grupom drugih osuđenika 6. decembra 1956. amnestirani. Obojica se nastanjuju u Beogadu.

Prema novinaru JOVANU PETRIČEVIĆU, njegov otac Branko dobio je posao u izdavačkom preduzeću „Rad” i „nije primao mizernu platu; najprije bio redaktor, zatim urednik, a na posao dolazio tek oko deset sati i kolektiv ga je lijepo primio”. Penzionisao se 1960, nije se više bavio politikom, umro 1982.

Vlado Dapčević se zapošljava kao komercijalista u umjetničkoj zadruzi „Krug”. Svjedoči da je tada u Beogradu srijetao brata, generala PEKA DAPČEVIĆA. Na primjer: „Jednom smo se mimoišli na Terazijama. On me samo pogledao i produžio. Da mi se javio, ja bih razgovarao sa njim. Pa, brat mi je. Poslije toga više nikad ga nijesam vidio”.

Vlado je pod stalnim policijskim nazdorom, funkcioner UDB-e pozvao ga da mu prenose službenu poruku s vrha: „Drug Ranković je rekao — ako primijetimo da stvaraš nekakvu organizaciju, makar i najmanju, na ulici ćemo te śekirama saśeći!” S grupom istomišljenika 3. juna 1958. prebjegao u Albaniju. Dvije godine kasnije odlazi u SSSR.

U Moskvi je u toku „destaljinizacija”, a k tome i zbog dobrih odnosa s Titom, Sovjeti Vlada Dapčevića povremenim hapšenjima i ostavljajući ga na ulici, bez egzistencije, suzbijaju u njegovoj namjeri da ujedini i aktivira tamošnju „informbirovsku” emigraciju, podijeljenu oko dvojice ljuto zavađenih Crnogoraca, prebjega još iz 1948. — nekadašnjeg crnogorskoga ministra, potom ambasadora Jugoslavije u Rumuniji RADONJE GOLUBOVIĆA (1906-1984) i gen. avijacije PERA POPIVODE (1916-1979). To nas vraća na roman „Югославская трагедия” Oresta Maljceva s početka ovoga teksta.

- Njih dvojica su bili smrtni neprijatelji — priśećao se Dapčević u razgovoru sa Slavkom Ćuruvijom. — I da u onom sovjetskom politbirou nijesu śedili pametni ljudi, Pero bi sigurno sahranio Radonju. Taj sukob je doživio vrhunac kad je Maljcev objavio knjigu „Jugoslovenska tragedija”. U njoj je na ogavan, najgori mogući način, prikazao Narodnooslobodilačku borbu u Jugoslaviji. Koču Popovića i mnoge druge proglasio špijunima, agentima neprijatelja... Koautor te knjiga je Pero Popivoda. Pošto je Radonja Golubović bio urednik lista „Za socijalističku Jugoslaviju", tražili su od njega da u nastavcima objavljuje dijelove te knjige. Kad je Radonja pročitao tu knjigu i vidio da je sve to ordinarna laž, napisao Centralnom komitetu Komunističke partije SSSR-a — dok je on urednik, ta knjiga neće se pojaviti u novinama…

U novom ideološkom sporu, potom raskolu, sada između Sovjeta s jedne i Kineza i Albanaca s druge strane, Dapčević podržava Peking i Tiranu. On će, duboko razočaran „revizionizmom” Kremlja, SSSR trajno napuštiti 1966. i preko Rumunije otići u Belgiju. U toj zemlji 1968. dobija politički azil. Dvije godine kasnije u Briselu se oženio i postao belgijski državljanin.

Ali, kada je u Bukureštu 1975. držao sastanke s nekolicinom „ibeovskih” emigranata, tu ga kidnapuje UDB-a, nanoseći mu pritom teške fizičke povrede. Otmica je tajno dogovorena između Jugoslavije i Rumunije na najvišem policijskom nivou. Na suđenju u Beogradu izrečena mu smrtna kazna, na apelaciji zamijenjena sa 20 godina zatvora. Iz kaznionice u Požarevcu pušten juna 1988. i proćeran iz Jugoslavije.

Uoči urušavanja Jugoslavije, počinje da dolazi na ove prostore iz Belgije. Pokušava da oživi marksističko-lenjinističku ideju osnivajući vanparlamentarnu Partiju rada.

U pogledu statusa Crne Gore — za obnovu nezavisnosti.

Vladimir-Vlado Dapčević je umro 2001. u Briselu, sahranjen u rodnom Ljubotinju.