23 °

max 28 ° / min 19 °

Srijeda

12.06.

28° / 19°

Četvrtak

13.06.

27° / 18°

Petak

14.06.

25° / 15°

Subota

15.06.

26° / 16°

Nedjelja

16.06.

27° / 18°

Ponedjeljak

17.06.

30° / 20°

Utorak

18.06.

31° / 21°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Starom crnogorskom kapetanu sud iz Beograda oduzeo starateljstvo nad unukama i milionima pokojnog mu sina

Istorija

Tag Gallery
Comments 1

Starom crnogorskom kapetanu sud iz Beograda oduzeo starateljstvo nad unukama i milionima pokojnog mu sina

Autor: Antena M

  • Viber

Priredio: Vladimir Jovanović

Na slici gore je PETAR-PERO USKOKOVIĆ, plemenski kapetan iz Korneta u Lješanskoj nahiji, sa unukama OLGOM i VEROM, od sina mu STANA — svojevremeno najbogatijeg Crnogorca, iz njegovog prvog baraka sa SMILJANOM, rođenom Rađenović.

A kada je sin Petrov, Stano, 7. septembra 1929. umro od posljedica saboraćajnoga udesa, nastao je grabež oko njegove multimilionske zaostavštine…

Stana P. Uskokovića nalazim na popisu iz 1897. cetinjskih gimnazijalaca. Otprilike, nedugo potom — inteligentan, vješt i vrijedan — zaputiće se u SAD i tamo, ne bez muke, upoznati tajne biznisa; postajući i neka vrsta partnera srpsko-američkog naučnika Mihajla Pupuna, koji se silno obogatio na svojim patentima.

Prema našoj rekonstrukciji, Stano se u rodnu Crnu Goru vrće iz Amerike radi investicija u području Ulcinja. O tome doznajemo od Pupina, koji 5. aprila 1910. šalje pismo crnogorskome gospodaru Nikoli I Petroviću-Njegošu:

„Dopustite mi, molim Vas, da Vam blagodarim srdačno što što me Vaše Kraljevsko Visočanstvo i Crnogorci nisu smatrali za stranca kad sam se prijavio kao kupac onog malog dobra u Ulcinju. Ja ću se truditi da se uvek pokažem dostojan toga otmenog prijateljskog raspoloženja. Mislim da se neću ogrešiti o zakonima pristojnosti ako Vam, Knjaže, u nekoliko reči ovde obeležim nameru koja me je navela da se prijavim kao kupac dobra u Ulcinju”.

Pupin piše kako je „o ovom mestu čuo mnogo lepih reči od mojih amerikanskih prijatelja”, „i uveren sam da Ulcinj ima pred sobom lepu budućnost”. Dodaje, „potrebno je da se počne raditi u tom pravcu”, ali, svjestan je ograničenja i u sredstvima i u iskustvu.

„To me je pobudilo da uzmem na moja leđa jedan mali deo tereta koji postoji kod svakog početnog rada. Poslao sam STANU USKOKOVIĆA da pokuša rad u pravcu RAZVITKA ULCINJSKE EKSPORT TRGOVINE, a sad šiljem moga nećaka doktora Svetozara Grgića [Grgin mu je izvorno prezime, prim] da, ako crnogorski zakoni dopuštaju, počne rad na sanitetskom unapređenju Ulcinja. Obojica su mladi, vešti, pošteni i vredni ljudi. Vidili su sveta, i napatili su se; pa mislim da su zreli za rešenje date im zadaće. Ja ću im pružiti sredstva za dobar početak, pa ako im posao ne ispadne za rukom krivica će biti njihova”, veli Pupin.

I zaista, Stano Uskoković se, dakle, obreo u Ulcinju; kralj Nikola u maju 1910. blagoizvolio je odlikovati g. d-ra Svetozara Grgića iz Amerike IV. stepenom Danilovog ordena, te u julu iste godine ukazom ga postaviti za kontraktualnog fizikusa u Ulcinju s godišnjom platom od 3.600 perpera; a Pupina će Gospodar postaviti za počasnoga konzula crnogorske kraljevine u SAD, etc.

U narednim godinama, Uskoković se oglašava u svojstvu investitora velikih radova, na primjer: „400-500 radnika potrebujem dnevno na linji kolskog puta Bar – Ulcinj. Početak rada odmah. Plaćanje svake subote u veče. Davaću izvjesne djelove puta i na kontrakt, kao tučenje pijeska po kubnom metru, građenje tumbina, proširenje i t. d. STANO USKOKOVIĆ, Bar - Ulcinj”.

Pod datumom 11. jul 1912, pronalazim i ovaj podatak: „Vjerenje. G[ospodin] Stano Uskoković, iz Ulcinja, vjerio se sa g-đicom Smiljanom, šćerkom g. Andrije Rađenovića, v. d. člana Velikog suda iz Bara. — Čestitamo”.

Takođe, Uskoković brendira i razvija trgovinu s ULCINJSKIM VINOM I RAKIJOM, na malo i veliko.

U ratovima, 1912-1913. i 1914-1916, Stano je zadužen za intendaturu Primorskog odreda Crnogorske vojske, potom i Vrhovne komande Kraljevine Crne Gore. U tom svojstvu putuje i u Rusku carevinu; a tamo boravi, završivši Petrogradsku duhovnu akademiju, rođeni mu brat IVAN, alijas MARDARIJE, sveštenosinđel Mitropolije - Crnogorske pravoslavne crkve. Obojica, nakon Oktobarske revolucije, prelaze u Ameriku, Mardarije s ruskim diplomatskim pasošen.

Stano je na vezi s kraljem Nikolom, tada kod Pariza (Neji), preko crnogorskog predstavništva u SAD. Uoči i po izbijanju Božićnog ustanka, Stano je uključen u finansiranje političkog i komitskog otpora srpskoj okupaciji Crne Gore. Zbog čega je na meti plaćenika anticrnogorske propagande, na primjer autošovinističkog stihoklepca-emigranta Mićuna Pavićevića („Nejski vijenac”, Njujork, 1919):

- STANO USKOKOVIĆ:
Šilji nove pare, Gospodare, -
Na znanje ti – ne smijem ti kriti;
Šest mjeseca – ne ulovih zeca,
Kamo l’ vuka, il’ boljeg hajduka;
Naše pare prebroj u dolare:
Tri torbice – jedva po šačice!
Naši ljudi svi od straha ludi,
Pa ne smiju da se boja biju;
Protivnici jaki i opaki…

- STANO U NJUJORKU
Sve po mraku i usku sokaku
Luta Stano – „ono” rasplakano,
Traži „ljude” da za ljubav Jude –
Na čast pljunu I PODIGNU BUNU.
K sebi ruke! Traži memeluke
Među skote, među galijote
Tvoga soja i tvoga odgoja.
Nema čojka kol’ko je Njujorka,
Da vjeruje ćifti što trguje
S našim grobljem i prodanim robljem,
Ko to šapće i priča: „Poklaće!”….
Crna Gora umrijeti mora…

- To su laži Stana pelivana,
POSLANIKA SRPSKOGA KRVNIKA. –
Plaćenika knjaza izdajnika.
Slušaj, Stano, „ono” rasplakano:
Vrat’ se doma bez većega loma!
Svome gosi ovaj pozdrav nosi:
Da se skloni i da se pokloni
Pred vihorom što jednijem horom
Smrt donosi ko se sa njim nosi! …
Ako tako ne učiniš, Stano:
Vjeruj Boga – protivnika zloga,
Biće priče nove - već gotove,
Da otkrije tvoje lakrdije.
Sva vračanja i denuciranja,
Koja siješ – dok se sramno kriješ
Ispod drača – ispod opregljača,
Od „Morisa” do tajnog ofisa…
PA PRIČUVA’ TVOJA LEĐA SUVA.

Mora da je, otpilike godinu-dvije-tri kasnije, stihoikepac ostao šokiran kad je doznao za „poslanika srpskoga krvnika” Stana Uskokovića da je u velikom stilu usred Beograda trendseter lokalne buržoazije, vozeći se u bijesnim američkim limuzinma.

O misterioznom „prvom milionu” tj. početnom kapitalu Uskokovića pronalazim insert iz jedne rasprave 1926. u parlamentu Kraljevine SHS. Iz opozicionih klupa aludira se na korupciju ministra vlade u Beogradu iz 1919, kada je „otkupio ogroman štok robe koja je u jednoj prekookeanskoj lađi dovezena iz Amerike”.

„Sopstvenik je te firme bio STANO USKOKOVIĆ. Iznos robe penje se na STOTINE HILJADA DOLARA. Tu je bilo vagonima štofova za varošane, bilo stotine hiljada pari obuće za sve slojeve naroda, bilo rublja, platna, bilo pirinča, šećera i brašna”.

Pretpostavljamo: iskoristivši neku od amnestija Karađorđevića za crnogorske političke emigrante, Uskoković se iz Njujorka preselio u Beograd. Munjevito tu razvijajući biznis, znamo da je oko svoje trpeze i novčanika okupljao „terazijske Crnogorce”, bliske Karađorđevićima; ali i komuniste, obično siromašne studente, koje je rado pomagao kroz bespovratne stipendije.

Bio je širokogrud ili sklon da korupmpira, kako ko tumači, za keš pozajmice i-ili poklone u dragocjenostima prema svojim sunarodnicima „ujediniteljima”, ali tek pošto mu o primitku novca ili kakvog nakita napišu i s.r. potpišu izjavu; pa iako takvima dugove, da se zna, nikad nije potraživao, nije ni opraštao, nego im je priznanice arhivirao, kod sebe u sefu, za svaki slučaj.

Tako je to potrajalo sve do 7. septembra 1929, doslovno koji minut nakon što je tog dana u 19:15 sati podlegao, kao i njegova druga žena IVANKA, povredama zadobijenim u automobilskoj nesreći kod Kragujevca.

Gomila navodno bliskih prijatelja Stana Uskokovića, a po vijesti da je doživio udes, dojuriše iz Beograda u bolnicu Sv. Nikolaja, kod kragujevačkog sela Ravni Gaj, udaljenu oko 200 metara od mjesta nesreće.

Među njima: - GAVRILO DOŽIĆ, mitropolit na Cetinju Crkve Kraljevine Jugoslavije; - i dr RADOJE VUKČEVIĆ, rodom iz Lješanske nahije, sa advokatskom kancelarijom u Beogradu.

Gavrilo Dožić

.

Radoje Vukčević

Ončas kad multimilioner ispušti dušu — iako su u tom Ravnom Gaju, od familije Uskokovića bili rođena Stanova rođena braća, advokat ILIJA i NIKOLA — bez da su ih i pitali, Dožić odjuri do telegrafske stanice, a Vukčević se maši telefona, da pokrenu mehanizme koji će riješavati pitanje naslijeđa pokojnika!

Javnost će za tu, ispostavilo se, veliku aferu grabeža oko multimilionske zaostavštine Stana Uskokovića, doznati oko dva i po mjeseca po njegovoj smrti.

Dožić, naime, iste večeri šalje brzojav u Bar, na adresu SMILJANE, rođene Rađenović, dakle prvoj supruzi Stana Uskokovića. U dramatičnom tonu, Dožić poručuje Smiljani da mu je Stano, navodno, „na nekoliko dana prije automobilske nesreće govorio da u kasi jedne od svojih beogradskih kuća ima vrijednosti 12 MILIONA DINARA”.

A takođe iste večeri, tu iz Kragjevca, kao po dogovoru s Dožićem, advokat Vukčević telefonira u Beogradu raspopu dr Vojislavu Janiću, pripadniku režimskoga i serkla bliskog Patrijaršiji, bivšem ministru vjera i kako je srpska štampa tvrdila „takođe prijatelja pok. Uskokovića” — nezvanično, našao se Stanu „pri ruci” da se, uprkos nekim otporima u Patrijaršiji, Mardarije Uskoković rukopoloži 1926. za prvog srpskog vladiku amerikansko-kanadskog. Elem, hitnim noćnim tel. razgovorom iz Kragujevca, Vukčević je Janića „zamolio da obavijesti beogradsku policiju i da zatraži da se u stanu pok. Uskokovića ZAPEČATI NJEGOVA VELIKA KASA”.

O aferi koja se zakuvava, dakle, javnosti još ništa ne zna, ali se Janić potrudio da, i prije sahrane Stana Uskokovića, kroz štampu plasira svoju navodnu bliskost, čak i mističnu, sa pokojnim multimilionerom. Objaviše, biva, da ončas kad Uskoković doživlje udes, „jedan čudan slučaj desio se tada g. Voji Janiću, ministru na raspoloženju, intimnom prijatelju Uskokovića; g. Janić je ležao u krevetu, i iznenada je, bez ikakvog uzroka, na stočiću pored njega prsla čaša”!...

Stana i Ivanku pompezno sahraniše u Beogradu, kako smo i opisali, a što je s njihovim milionima, o tome sirotinja raja, ako se i interesovala, nije ništa znala; sve dok se krajem novembra 1929. u dijelu srpske štampe ne pojaviše napisi, nepotpisanih autora — iza kojih su stojali „Stanovi prijatelji”, navodno zabrinuti da pokojnikova đeca, dvije šćeri iz prvog braka, te Stanova šćer JELENA stara samo nekoliko mjeseci iz drugog braka s Ivankom, ne ostanu bez nasljedstva; a zbog, tvrdilo se, apetita stričeva im Ilije i Nikole, posredno i Ivana (episkopa Mardarija), te đeda im PETRA-PERA.

Spasoje Piletić

Samodeklarisani „ Stanovi prijatelji”, dakle, pomenuti su mitropolit Dožić i advokat Vukčević, te SPASOJE PILETIĆ, među ostalima. Ako se o Dožiću najglavnije zna, evo nekih biografskih činjenica o Vukčeviću i Piletiću:

- VUKČEVIĆ, rođen 1897, od oca Joka i majke Ivane, iz Draževine, Lješanska nahija, gimnaziju učio u Cetinju, Podgorici. U Prvom balkanskom ratu najmlađi crnogorski dobrovoljac: tokom opsade Skadra izgubio desno oko. Priključio se Crnogorskoj vojsci i 1914. godine. Maturirao 1919. u Osijeku, diplomirao 1923. na Pravnom fakulteu u Beogradu, a na Univerzitetu u Berlinu odbranio 1924. doktorsku tezu o sindikalnom pokretu u Sovjetskoj Rusiji. Specijalizovao se na univerzitetima u Parizu i Londonu. Otvorio advokatsku kancelariju u Beogradu.

Još kao student — a bio je stipendista Stana Uskokovića — Vukčević je član od sredine 1921. ilegalne komunističke organizacije, napisao veoma popularnu brošuru „Osnovi marksizma” (Beograd, 1927). Na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori 1927. nosilac nezvanične komunističke liste (Nezavisne radničke partije), kada je i hapšen jer je na narodnom zboru u Lješanskoj nahije „raspalio” po Karađorđeviću. No, od kako je početkom 1929. zavedena Šestojanuarska diktatura, udaljava se od komunističkih drugova, iako je nastavio da mnoge od njih, kao i uopšte Crnogorce u Beogradu, do ispred 1941. besplatno brani u sudskim procesima. Zastupao ili bio savjetnik većeg broja poznatih njemačkih firmi. E da bi početkom 1943. prisutupio četnicima, a u ljeto 1944. dočepao se Italije. Kao poslijeratni pripadnik četničke emigracije, autor pamfleta „Na strašnome sudu” (Čikago, 1968) u kojem pokušava da odbrani Dragoljuba-Dražu Mihailovića. Umro 1976. u San Francisku.

- PILETIĆ, rođen 1877, iz Zavale, Piperi, kao dijete neko vrijeme boravio kod rodbine u Srbiji, gimnaziju učio na Cetinju, kao crnogorski državni stipendista višu u Dubrovniku, a Pravni fakultet u Zagrebu. Bio gradonačelnik Cetinja, Podgorice; narodni poslanik.

No, uhvatio se u kolo sa srpskim agentima, te je u jesen 1907. uhapšen i optužen kao akter Bombaške zavjere. Na suđenju pred Velikim sudom Knjaževine Crne Gore, na zapisnik 20. maja 1908. izjavljivao da je „kao Crnogorac i vjerni podajnik Gospodarev gotov u svaka doba da žrtvujem sebe za Njega, Njegov dom i Domovinu“. I ta mu se izjava činjela nedovoljnom, pa je optuženi Piletić pričao: „Tetka me je dovela iz Srbije kao malo dijete. Primio me je Gospodar, ne iz obzira prema meni, nego prema starima mojima”. Pa je dodao: „Ja sam primljen za pitomca i školovan ravno 12 godina. Moje su štipendije bile nekad veće, nekad manje. Ja mislim, da ne bih mogao doći na ovakvu misao, da iz blagodarnosti prema Gospodaru, budem ono što sam danas – izdajnik”.

Osuđen u veleizdajničkoj grupi na 10 godina robije u lakome okovu. Pomilovan 1910. ukazom Gospodara povodom proglašenja Kraljevine Crne Gore. Kralj ga početkom 1914. postavio i za sekretara Ministarstva unutrašnjih djela.

No, Piletić ostaje veleizdajnik, kao jedan od glavnih aktera tzv. podgoričke skupštine i član „izvršnog narodnog odbora” koji je, kao dio srpskog okupacionog aparata, početkom 1919. doslovno žario i palio po Crnoj Gori. Avnzovao premještaj u Beograd, postaje ministar u vladi Ljube Davidovića i poslanik u ustavotvornoj skupštini… potom na unosnim apanažama u upravnim odborima monopolskih preduzeća. Umro 1955…

Sada, eto nas hronološki opet na kraj novembra 1929, kada se pojavljuju prvi napisi o aferi sa kešom, hartijama od vrijednosti, nakitu i dragocjenostima, kućama i pokućstvima Stana Uskokovića, koga čas predstavljaju kao industrijalca, čas kao rentijera, a dotle se njegova imovina neznano kud topila — sa prvotno procijenjenih 50 na 30 miliona.

Naime, izvještavalo se tada, kako je „u beogradskim otmjenim krugovima izazvalo veliku senzaciju ovih dana krupna milionska afera oko imovine pok. Stana Uskokovića, rentijera, koji je nedavno poginuo zajedno s ženom u automobilskoj nesreći”, e da bi „stvar uzeli u svoje ruke beogradska policija i isljedni sudija Prvostepenog suda za grad Beograd”.

„Imovina pokojnog Uskokovića”, tvrde, „predstavlja vrijednosti od 30 MILIONA DINARA i sastoji se od četiri velike kuće u Beogradu, hartijâ od vrijednosti i gotovog novca kod raznih beogradskih novčanih zavoda”.

„Stanovi prijatlji” nahuškali su srpsku štampu protiv u prvom redu Ilije Uskokovića, Stanovog brata, advokata s kancelarijom u Beogradu, i oca im, starog kapetana Petra-Pera Uskokovića iz Korneta u Lješanskoj nahiji.

Sljedeće tvrdnje, koje ću citirati, a plasirane su kroz srpsku štampu, treba iščitavati s rezervom, jer predstavljaju mješavinu tačnih, polutačnih i netačnih podataka, i isto takvih interpretacija. Evo što su pisali:

- Afera je tim zanimljivija što je protivu g. Ilije Uskokovića, beogradskog advokata, brata pok. Stana Uskokovića, i g. Voja Ostojića, činovnika mjesnog odjeljenja Beogradske opštine, podignuta i krivična tužba kod suda i policije.

- U trenutku kad se desila automobilska nesreća, nalazio se pored pok. Stana Uskokovića njegov prijatelj g. dr Radoje Vukčević, beogradski advokat. I kada je Uskoković izdahnuo, g. Vukčević je nekoliko minuta docnije pozvao telefonom g. Voju Janića, bivšeg ministra, takođe prijatelja pok. Uskokovića i zamolio ga da obavijesti beogradsku policiju i da zatraži da se u stanu pok. Uskokovića zapečati njegovi velika kasa.

- Međutim, dva dana docnije, došao je g. Vojo Ostojić, činovnik mjesnog odjeljenja beogradske opštine, da izvrši popis imovine. On je tom prilikom skinuo pečate i pozvao barvara Aleksandra Mujkića da otori kasu. Kako je kasa bila patentirana i otvarala se samo pomoću šifre, to se morala obiti.

- Otvaranju kase i popisivanju imovine prisustvovao su: - g. advokat Ilija Uskoković; - šef pravobranilaštva beogradske opštine g. Radovan Jeftić; - i procijenioci: g. direktor Srpsko-amerikanske banke g. Pavle Hadži-Pavlović i bivši sekretar Beogradskoga univerziteta g. Nikola Mijušković. Na protokolu je konstatovano da je u kasi nađeno u francima belgijskim, lirama svega 20.000 dinara. [Dakle, čak 600 puta manje od sume s kojom je intrigario mitropolit Dožić! - prim.]

- Za staratelja nad imovinom pok. Stana Uskokovića postavljen je njegov otac, Petar Uskoković, kapetan u penziji, za pomoćnog staraoca g. Spasoje Piletić, ministar u penziji, prijatelj pok. Uskokovića. Oba staratelja primili su se dužnosti.

- Izvijesno vrijeme poslije primanja dužnosti, staralac g. Petar Uskoković, zatražio je od suda da mu se objasni što je to „masa” [ostavinska masa, prim]. I kad je dobio obavještenje, izjavio je da se ne može od imovine njegovog nastradalog sina obrazovati masa, pošto imovina pripada zadruzi i zatražio je da se njemu kao starješini zadruge preda na raspolaganje imovina njegovog sina.

- Mešutim, Petar Uskoković je starateljskom sudiji podnio: - uvjerenje poglavara sreza Podgoričkog, u kojem se veli da je pokojni Stano Uskoković bio ČLAN KUĆNE ZAJEDNICE Petra Uskokovića u Kornetu; - jedno uvjerenje opštine Donjo-lješanske, da je pokojni Stano Uskoković građanin te opštine i član kućne zajednice Petra Uskokovića: - a liše toga, da IMOVINA pok. Uskokovića pripada KUĆNOJ ZAJEDINICI.

- Prijatelji pokojnog Stana Uskokovića, kada su saznali za zahtijev glavnog staraoca mase, podnijeli su jednu poredstavku starateljskom sudiji u kojoj su dokazivali sasvim obratno: - da odnos zajednice ne postoji; - da pok. Uskoković nije bio građanin opštine Donjo-lješanske, nego Beogradske, đe je i živio, da je i građanstvo opštine Beogradske primio, pošto se ispisao iz svoje ranije opštine; - da sva njegova imovina glasi samo na njegovo ime i da je on samostalno radio preko 30 godina i sam stekao cijelo imanje. Predstavku potpisali: - g. Voja Janić, bivši ministar; - g. Spasoje Piletić, bivši ministar; - Ćiro Kamenarović, bivši direktor Jadransko-podunavske banke; - g. Blažo Anđelić, velepośednik; - g. Dimitrije Vojvodić, direktor banke; - g. Vasa Lazarević, penzioner; - g. Gliša Jovović, šef ortopedskog zavoda.

- Starateljski sudija g. Veljković donio je rješenje kojim se: - g. Petar Uskoković UKLANJA S DUŽNOSTI GLAVNOG STARAOCA, pošto su njegovi interesi došli u sukob sa interesima mase, a za nasljednike imovine oglašavaju se njegove [Stana Uskokovića] šćeri Olga i Vera iz prvog braka sa g-đom Smiljanom Rađenović, i Jelena iz drugog braka sa Ivankom Tomljenović; - ZA STARAOCA MASE POSTAVLJA SE g. Spasoje Piletić, bivši ministar; - dotadašnji staralac mase g. Petar Uskoković ima da preda svu gotovinu sudu i da položi račune o svom radu.

- Stvar se međutim nije na tome zaustavila, iznenada je uzela sasvim drugi obrt… G-đa Smiljana Rađenović, razvedena supruga pok. Uskokovića, nije bila zadovoljna. Ona je preko svog advokata Voj. M. Vujanca podnijela tužbu Prvostepenom sudu za grad Beograd protivu g. Ilije Uskokovića, advokata, i protivu Voja Ostojića, činovnika mjesnog odjeljenja beogradske opštine.

- G-đa Rađenović se u tužbi POZIVA NA MITROPOLITA g. Gavrila Dožića, kome je pok. Stano Uskoković na nekoliko dana prije automobilske nesreće govorio da u kasi ima vrijednosti 12 miliona dinara.

- Zatim, ona tuži g. Iliju Uskokovića za nestanak dviju mjenica, u iznosu od 1.200.000 dinara. Na mjenici od 750.000 dinara bili su dužnici g.g. Ilija Uskoković, Petar Uskoković i Nikola Uskoković, a na drugoj od 450.000 dinara beogradski ljekar Grgin [nećak Mihajla Pupina, prim]. Obje mjenice nijesu unijete u popis imovine, i ona tuži g. Iliju Uskokovića da ih je on uzeo, i mjenicu na kojoj je on bio dužnik spalio. Pozvala se na svjedoke kojima je g. Uskoković pravdao svoj postupak time što pok. Stano Uskoković ne bi njima i inače tražio novac, nego je samo mjenicu uzeo da ih „drži u šahu”.

- Sem toga, ona je tužila g. Iliju Uskokovića zasebnom tužbom beogradskoj policiji radi: - odnošenja tepihâ, fotelja, persijskih vazni, dječijih stvar iz kuće pok. Stana Uskokovića, što predstavlja vrijednosti od 500.000 dinara. Stvari je g. Ilija Uskoković, prema tužbi tužbe g-đe Rađenović, odnio noću, na nekoliko automobila. Navela je šest svjedoka koji su prisustvovali toj noćnoj selidbi stvari.

- G-đa Rađenović traži da beogradska policija izvrši pretres stana advokata g. Ilije Uskokovića, đe će pronaći sve stvari; a da se g. Ilija Uskoković radi toga postupka stavi u pritvor i odgovara za svoje djelo…

Citiraću i jedan članak iz lista „Vreme”, za koji je anonimni sagovornik, pogađate „jedan prijatelj pok. Uskokovića”, a to je, ispostavilo se, advokat Radoje Vukčević:

„Kod većine velikih masa izbijaju sporovi o naslijeđu, čak i onda kad su svi odnosi jasni, a ishod spora nesumnjiv. Posljedice tih sporova su izgubljeno vrijeme u parničenju i ogromni rashodi, koji prave nasljednike teško i nezasluženo pogađaju, a sudovima zadaju samo suvišan posao. Takva sudbina nije mimoišla ni masu pokojnog Stana Uskokovića, poznatog beogradskog milionera, koji je sa svojom gospođom poginuo u teškoj automobilskoj nesreći na Vučkovici.

JEDAN PRIJATELJ pok. Uskokovića izjavio nam je o tome:

— Već od samog početka počele su se javljati teškoće, koje energičnom naredbom, da se popis zaostavštine najhitnije sprovede, preśekao sudija nespornih djela g Veljković. Tako je popis izvršen, a za glavnog staraoca određen otac pokojnikov Petar Uskoković. Za pomoćne staraoce određeni su Spasoje Piletić, bivši ministar po želji srodnika i prijatelja pokojnog Stana, i Smilja Rađenović kao mati dviju starijih pokojnikovnh šćeri.

Pošlo je sve pravim tokom, dok otac pokojnikov, glavni staralac, Petar Uskoković, nije već 7. oktobra zatražio da mu se objasni što je to masa. Ovo traženje on je dopunio svojom predstavkom br. 10692, navodeći da obrazovanoj masi nema mjesta jer ‘potpisato IMANJE NIJE BILO VLASNIŠTVO SAMOG POKOJNIKA, već ZAJEDNIČKA IMOVINA KUĆNE ZAJEDNICE Petra Uskokovića, koja od davnina postoji u selu Kornetu’.

Dalje u traženju se kaže ‘da SVE ŠTO JEDAN ČLAN KUĆNE ZAJEDNICE STEČE NE PRIPADA NJEMU VEĆ ZAJEDNICI’, te tako ‘dio umrlog u kućnoj zajednici nije postao svojina njegovih nasljednika, već svojina kućne zajednice’.

Tom istom predstavkom tražio je da mu se KAO STARJEŠINI KUĆNE ZAJEDNICE preda cjelokupna imovina pokojnog Stana Uskokovića, kao i novac sa svim hartijama od vrijednosti, koji se nalazi na čuvanje kod Suda.

Za dokaz svojih traženja, Petar Uskoković je PODNIO NEKOLIKO UVJERENJA od mjesnih vlasti u Crnoj Gori, a među njima i jedno rješenje policijskih vlasti, koje se u predstavci tituliše kao akt res indicata po pitanju naslijeđa.

Nespornih djela sudija g. Veljković, protivno ovom zaista rijetkom traženju, donio je svoja rešenja: - da se TRI MALJOLETNE ŠĆERI pokojnog Uskokovića OGLAŠAVAJU ZA NASLJEDNIKE poginulog im oca; - da se dosadanji glavni STARALAC SMIJENI sa dužnosti A ISTE RAZRIJEŠI kad položi računa o dosadanjem rukovanju masenom imovinom; - i da se UPRAVA MASOM POVJERAVA pomoćnom staraocu SPASOJU PILETIĆU, bivšem ministru, jednom od na bližih prijatelja pokojnog Uskokovića.

Brzina, kojom su donijeta ova rješenja, i njihova zakonitost, naišli su na najbolji prijem mnogobrojnih Uskokovićevih prijatelja iz najvećih beogradsknh krugova. Oni su, sa svoje strane, preduzeli korake da se pod prizmu zakonske strogosti stave izdavaoci uvjerenja i rješenja koji zvanično tvrde da je Uskokovićeva imovina vlasništvo kućne zajednice. Međutim sve tapije od imanja glase isključivo na ime Stana Uskokovića koji je 30 godina samostalno živio i privređivao, daleko od svojih srodinka i svog rodnog mjesta.

Prijatelj pok. Uskokovića, završujući svoje interesantno izlaganje ove borbe oko ogromne zaostavštine pok. Uskokovića, dodao je:

— Pokojnikovi srodnici koji reflektuju na nasljedstvo ‘kućne zajednice’ pośeduju u Beogradu svoja imanja, koja im je podigao veliki dobrotvor Stano Uskoković. Spor o naslijeđu koji se ovim pojavljuje predstavlja zaista jednu rijetkost koju nije želio dobri starac Petar Uskoković, već njegovi slabi savjetodavci, ’tvroci’ jedne dosad nepoznate doktrine o postojanju zadruge, bez da postoje njezini elementi: zajednica imanja, življenja i rada”.

Naravno, priča ima i svoju drugu stranu, nepoznatu i pravnoj tradiciji i javnosti Srbije: - KUĆNA ZAJEDNICA, ili jednostavnije samo KUĆA, kako u vascijeloj Crnoj Gori tako i kod USKOKOVIĆA u Kornetu, zaista postoji, ne samo kao jedan od mnogih naših nacionalnih sui generis običaja, nego i kao juridički entitet prema slavnom crnogorskom OPŠTEM IMOVINSKOM ZAKONIKU, koji je u odnosnim paragrafima i 1929. još uvijek na snazi na području Crne Gore, uprkos srpskoj okupaciji od 1918…

(Nastavlja se)

*Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR