U bježaniji pljačka i širi najveću demoralizaciju – četnička vrhovna komanda o Đurišiću

Priredio: Vladimir Jovanović

Zloj končini Pavla Đurišića i dijelu njegovih sljedbenika iz Crne Gore, Dragoljub Čiča-Draža Mihailović doprinio utoliko što nije dozvolio da obližnje četničke snage priskoče u pomoć tokom sukoba sa postrojbama Hrvatskih oružanih snaga (HOS) na Lijevča Polju, početkom aprila 1945.

Do tih dana, Đurišićev sporazum sa dr Sekulom Drljevićem od 22. marta 1945. realizovao se bez ikakvih problema: prve ture njegovih ranjenika, bolesnika - uglavnom od tifusa pjegavca, iznemoglih i vojnika i civila, koje je vukao od Crne Gore po bespućima još od početka decembra 1944, sukcesivno su zbrinuti od vlasti NDH u Bosanskome Brodu, krajnji śever BiH; pa upućivani preko r. Save, teritorija Hrvatske: iz Slavonskoga Broda najprije u Staru Gradišku - cjelokupna tamošnja bolnica im je stavljena na raspolaganje — a ostali, zapadno od ceste S. Gradiška - Okučani, ulogoreni na livadama zvanim Urije i dalje prema r. Strug, sa doturima od hrvatskih vlasti (i iz tamošnjih srpskih sela) u hrani, odjeći i obući.

I Đurišić se sa Vuč-i-jaka (brdo u izvorima imenovano u obje varijante) sa svojom glavninom pokretnih snaga i još izvjesnim brojem civila, kao i ostacima nekih jedinica van Crne Gore (na primjer iz BiH popa Perišića i Baćovića, te Kalaitovića iz Sandžaka, a svi oni su takođe dezertirali iz redova Draže Mihailovića) — kreće ka Savi.

Po sporazumu sa dr Drljevićem, nakon prihvata i višednevnoga odmora, a po prelasku Save, trebalo je da se svečano ustroji i postroji Crnogorska narodna vojska - o tome opširnije na donjem linku.

Ni Predrag-Mišo Lj. Cemović, bivši Đurišićev lični pratilac, nije se priśetio najmanjeg problema, od strane vlasti NDH, oko realizacije sporazuma sa dr Drljevićem. U izvještaju koji je 1961. objavio u emigrantskome „Glasniku srpskoga istorijsko-kulturnog društva Njegoš” (VII, Čikago, 44-88), taj Cemović opisuje putanju Đurišića ka śeveru: - 26. marta u miru su prošli kroz hrvatsko selo Žeravac; - 27. marta prešli most preko r. Ukrine; - i „posle lakog marša izbili na Savu”.

Ali, odatle, umjesto śeveroistočno, ka B. Brodu - na most preko Save, svjedoči Cemović: „kretali smo se ka ušću r. Vrbas u Savu”; dakle, dalje uz desnu obalu Save suprotno od B. Borda; 30. marta su u varošici Srbac, „ovde je ušće Vrbasa u Savu”; śutradan, 31. marta, „počele su da saobraćaju dve skele”, preko Vrbasa, a to je potrajalo do „2. aprila predveče”.

„Od Save do Banja Luke, od Vrbasa do ogranaka planine Kozare i Prosare, prostire se ravno Lijevče Polje presečeno skoro na pola drumom Banja Luka - Bosanska Gradiška” - objašnjava Cemović. - „U deo istočno od pruge i druma, po unapred napravljenom rasporedu razmestile su se naše jedinice”.

Đurišić, dakle, namjerava da izigra sporazum sa dr Drljevićem; ratosiljavši se se svojih teško pokretnih saputnika, okreće se generalnim pravcem ka Bihaću; e da se, bježeči najkraćom osom, priključi u Sloveniji tamo mjesecima ranije uz pomoć Njemaca i uz dozvolu ustaša evakuisanim iz Srbije snagama: D. Ljotića i iz Knina (Hrvatska) vojvode Đujića; kod kojih su u međuvremenu Njemci doturili i patrijarha im Dožića i episkopa Nikolaja Velimirovića.

Ali, da bi nastavio na zapad, iz Lijevča Polja da se najprije dohvati Potkozarja, Đurišić bi morao ravnicom kroz linije bunkera, mitraljeskih i topničkih gnijezda, koje HOS - to je službeni naziv sa armiju NDH od 21. novembra 1944. - podiže mnogo ranije da od Titovih partizana štiti Banja Luku.

Tih dana sa Đurišićem je „čiča Branko” - u četničkim depešama šifrovani sunarodnik mu Zaharije Ostojić, Crmničanin iz Gluhoga Dola, predratni vazduhoplovni oficir. Ostojića je onomade Draža Mihailović imenovao za „Komandanta Istaknutog dela štaba Vrhovne Komande”, sa ovlašćenjima nad četničkim lokalcima u BiH. Ali, po priklanjanju Đurišiću, Ostojiću je Mihailović opozvao ovu funkciju.

Rečeni P-M. Lj. Cemović, Đurišićev lični pratilac, priśećao se što se zbivalo u Lijevča Polju „u kući u kojoj se smestio naš štab”.

„3. aprila stigli su kuriri od Vraneševića i Tešanovića. Ovi dvojica su javili čika Branku da prikupljaju rasturene odrede i da će za dan-dva krenuti za Lijevče Polje. Ostojić je zahtevao od Pavla da se ovi odredi PRIČEKAJU NEKOLIKO DANA, A TO ČEKANJE ISPAŠĆE FATALNO. Ujutru — naredba svim jedinicama: dva dana odmora”.

Vran-j-ešević Slavoljub, pukovnik, četnički je šef Komande Zapadne Bosne, a Tešanović Lazar zapovjednik korpusa u toj oblasti. Vranješević će se sredinom 1946. u Beogradu sa Mihailovićem naći na istoj optuženičkoj klupi - osuđen na 20 godina robije. Tešanović još 23. maja 1942. u Banja Luci poptisao sporazum s ustaškim vlastima: o priznavanju suvereniteta NDH i zajedničkoj borbi protiv partizana; zauzvrat, da će NDH njegove četnike snabdjevati vojnom opremom, plaćati ih, zbrinjavati im ranjenike, brinuti za porodice poginulih četnika…

 Kako ćemo u nastavku doznati iz sadržaja arhive vrhovne komande Draže Mihailovića, Vranješević još 31. marta dobio od Ostojića naređenje da svoje snage 3. aprila dovede na Lijevča Polje. Ali, pročitali smo kod Cemovića, Vranješević zajedno s Tešanovićem, a po uputstvu Mihailovića - „ispašće fatalno” - obmanuo Ostojića i Đurišića da u Lijevča Polju „pričekaju nekoliko dana”…

Što su preživjeli sljedbenici Đurišića o tome, ko je vjerolomno prekršio sporazum, dr Sekula Drljević ili vojvoda, saopštavali? Pomenuti Cemović: da je, po Đurišićevom prispjeću na Lijevča Polje „Sekule Drljević video da Pavle izvodi svoj plan”. Na stranicama emigrantskoga „Glasnika SIKD Njegoš” (XVI, 1965, 17) bivši režimski poslanik, a u jesen 1944. opunomoćenik Đurišića za sporazumjevanje sa albanskim balistima iz Skadra - Novica Popović, zapisao: „Sporazum sa Sekulom Pavle je izigrao”; isto i Vasilije Zečević („Glasnik SIKD Njegoš”, VIII, 1971, 17), etc.

I Marinko Polić, koji je pred kraj rata zapovjednik Vojnoga oružaništva 2. zbora HOS, ostavio 1966. svoje emigrantske bilješke o ovoj temi („Hrvatski glas”, br. 30-48, Vinipeg - Kanada). Interesantno, on navodi da je dr Dljević Đurišiću i lično saopštio uslove sporazuma na sastanku u Derventi (takođe na śeveru BiH). Evo u bitnom svjedočenja Polića, počevši od februara (veljače) 1945:

- „Četnici Draže Mihailovića, potisnuti iz Srbije, bili su u to vrijeme zaposjeli dijelove Bosne oko Trebave s gradom Modričom… štab u selu Koprivni nedaleko od Modriča. Jačina Dražinih jedinica bila je u to vrijeme oko 40.000 vojnika. Streljivo su tada dobivali od Nijemaca u Doboju. U to vrijeme izbili su na područje Trebave i Vučjaka crnogorski četnici na čelu s Pavlom Đurišićem. Bilo ih je oko deset tisuća. S njima su se povlačile i njihove obitelji, koje su brojčano bile iste, ako ne i veće od broja vojnika. Moram napomenuti da je tifus harao kako među srpskim, tako i među crnogorskim četnicima i nemilosrdno ih kosio. Crnogorci su koncem veljače krenuli prema zapadu s namjerom da se prebace u Sloveniju; od Draže se jedino tada odvojiše Dragiša Vasić ‘mozak Ravne gore’ i pukovnik Mirko Lalatović od viših časnika”.

- „Drljević je priopćio te uvjete Đurišiću, kao i to da će od S. Broda biti prebačeni vlakovima u Njemačku. Međutim Đurišić, ne saopćivši ništa od spomenutog svojim Crnogorcima, krenuo je na svoju ruku prema zapadu u smjeru rijeke Vrbas, 1. travnja 1945”.

- „Kad je izbio na Vrbas, kod sela Razboja, Trešelja, Karajzovaca i Kukulja, Đurišićevo kretanje zaustavile su hrvatske postrojbe, saopćivši mu, da će svako daljnje njegovo kretanje preko Lijevča Polja, prije nego se izvrši dezinfekcija i cijepljenje cjelokupnog njegova ljudstva, biti zaustavljeno oružjem. Međutim Đurišić, videći da pred sobom ima samo nekoliko stotina hrvatskih vojnika napao ih je, nastojeći se dočepati Kozare”.

- „O nastaloj situaciji javljeno je odmah u Zagreb i zatražena pomoć. U Lijevča Polju, vodile su se borbe svom žestinom. Đurišić, koji je osobno vodio svoju omladinsku pukovniju, potisnut je natrag preko Vrbasa. Crnogorci, naučeni većinom na planinsko ratovanje, u ravnici su bili potučeni od brojčano manjih, hrvatskih postrojbi”.

- „Borbe su uglavnom prestale tek onda kada su hrvatski zrakoplovi bacili među Crnogorce letke na kojima je bio tiskan proglas Sekule Drljevića. U tom je proglasu, Drljević objasnio Crnogorcima zahtjeve Hrvata, odnosno ono što je s Đurišićem bio u Derventi uglavio, a što je isti prešutio pred svojim ljudstvom”.

- „Videći da se krv nepotrebno prolijeva, Crnogorci su prisilili svoje zapovjednike da obustave borbu. Mnogi su od njihovih zapovjednika poginuli u borbi, a druge, uključivši i Đurišića, radi nepotrebno pretrpljenih gubitaka, ubili su sâmi u međusobnom obračunavanju. Nakon obustave neprijateljstva, četničke jedinice - crnogorske i ine - koje su se nalazile s njima, kao i s njima povlačeći se narod, prebačeni su preko rijeke Save” — priśećao se Polić.

Ove epizode: - bačanje letaka iz aviona; - prilazak dr Drljeviću majora Ivana M. Janičića, rodom iz Broćanca (Nikšić) sa kompletnim sastavom i štabom 1. puka Komande Crne Gore, Boke i Staroga Rasa (docnije, Janičić komandant 1. brigade „Vuk Mićunović” Crnogorske narodne vojske); - razračunavanje između četnika na Lijevča Polju… potvrđuje i četnik Cemović, makar s drukčijom interpretacijom. Citiram:

- „Doleteo je jedan ustaški avion i prosuo more letaka. Sekule Drljević je pretio fizičkim uništenjem onima, koji ne pređu na njegovu stranu. Pozivao je vojsku i narod da otkažu poslušnost četničkim starešinama, nazivajući ih engleskim plaćenicima. U samom letku je odštampana i popularna crnogorska pesma: - Oj, junačka svjetla zoro, majko naša Crna Goro”.

- „Oko 10 časova uveče Pavlu je stigla poražavajuća vest. Na jedan sat pre ovako važne bitke saopšteno mu je da je ceo 1. puk, zajedno sa komandantom, prešao ustašama i Drljeviću. Ovaj puk je trebao da večeras odigra vrlo važnu ulogu. Ovo izdajstvo je poljuljalo ceo plan, kao i nadu u uspeh”.

- „Mnogim komandantima su stizali ‘kuriri’, koji su ih obaveštavali da je Pavle napravio primirje; da vodi pregovore sa Sekulinim delegatima i da nema više krvoprolića. Na nekim sektorima došli su sekulovci čak i sa ustašama, koji nisu nosili oružje. I jedni i drugi su tvrdili da je iz Zagreba došla naredba da nam se dozvoljava slobodan prolaz preko Hrvatske; da su Sekule i Vojvoda već sva pitanja uredili, itd. itd. Nastalo je pravo rasulo. U ovakvoj situaciji, o nekom ponovnom pokušaju prodora nije se moglo ni misliti”.

- „Pavle je odredio majora Ivana Ružića [1], Bećira Tomovića [2] i kapetana Mašana Adžića [3] da prikupe potreban broj boraca, sa što boljim naoružanjem i sa što više municije. U svojim nastojanjima da prikupe ljudstvo i naoružanje, ovi komandanti su doživljavali iznenađenja puna razočarenja. Mnogi su bežali od njih. Znali su da povratak sa Pavlom znači nove i još teže napore. Čak se našao i po neki viši komandant da se privoli ‘carstvu zemaljskome’. Prilikom oduzimanja automatskog oružja i municije, dolazilo je i do nemilih scena. Nekima je oružje i silom oteto” — priśećao se Cemović.

Izvjesni „Domagoj” — po prilici Vjekoslav aka Maks Luburić, ustaša, ratni zločinac —1955. u emigrantskoj „Drini” (I-III, 75-92), objavljuje svoju verziju:

- „Četnička vojska pod zapovjedničtvom ‘vojvode’ Pavla Đurišića i ‘vojvode’ Petra Baćevića, poznatih krvnika Rame i Foče, sastojala se iz četničkih snaga Sandžaka, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Boke Kotorske i djela Srbije… Koncentracija je određena na prostoru između r. Bosne i Vrbasa, zaštićena sa sjevera r. Savom, pl. Motajicom i njemačkom misijom u Bos. i Slav. Kobašu, s istoka lancem ‘lojalnih četnika’, koji su odavna bili u službi njemačkih jedinica za osiguranje komunikacija (planina Ozren, Vučjak i Trebovac) na pruzi Sarajevo - Brod”.

- „Prema Banja Luci: to je područje čuvano otvorenom suradnjom četnika ‘korpusa’ Vraneševića, Tešanovića i Radića [4], kako s Nijemcima, kojima su slali sve svoje mladiće ispod 25 god. starosti za trupe SS (SD), tako s partizanima, posebno domaćim terenskim ljudima sve od reda domaći pravoslavni živalj - pa čak su priznali i vlasti NDH”.

- „‘Vojvoda’ Đurišić pošao je 5. Xll. 1944, g. iz Crne Gore, kada i Nijemci, i stigao je na r. Vrbas 30. lll. 1945. g… Već 30. lll. 1945. manje četničke snage prešle su Vrbas kod sela Razboj i isto zauzele. S toga mostobrana počeli su sa Sandžačkim korpusom nadirati prema Dolinama, bogatom hrvatskom selu na desnoj obali Save. Prvi odpor pružila je ust. pripremna bojna Doline (milicija) ali je pod pritiskom jakih snaga morala uzmicati ili je izginula”.

- „Narod je u paničnom strahu pred klanjem bježao i sve ostavljao. Manja naselja uz Savu bila su poklana, a blago, hrana, kola, odjeveni predmeti i nešto stanovništva otjerano preko Vrbasa. Te noći i naredna dva dana Bos. Gradiška i okolna brojna mjesta bila su poplavljena narodom, koji je bježao, da se spasi od četničkog noža. Tada je bilo poklano oko 500 žitelja sela Doline”.

- „Dana 2. lV. 1945. g. oko pola dana junački hrvatski general Metikoš [4], dao je prvi odpor krvnicima nedaleko Doline. Zarobio je satnika Mijuškovića [5], koji je dao vrijedne podatke o namjerama četnika, jer je bio crnogorski nacionalista, pristalica Sekule Drljevića i vojnik gen. Đukanovića [6] tj. pristalica Crnogorske državnosti”.

- „Satnik Mijušković dao je u zapisnik izjave, da ih je prije polaska blagoslovio pop Perišić i rekao im da je sveta srbska dužnost pobiti sve ‘rimljane’ i ‘turke’. Kada je kasnije uhvaćen pop Perišić, tada je priznao te svoje riječi pred više i sada živućih svjedoka, dapače bio na svoje djelo jako ponosan. Na pitanje generala Metikoša, da mu objasni, zašto Srbi u ovim okolnostima - iako su njemački saveznici, iako se nalaze na teritoriju NDH, iako su načelno i u većini protiv partizana, bolesni, slabo opremljeni, još gore opskrbljeni streljivom, iako su već izgubili rat kao i Hrvati - još uvijek kolju hrvatski narod i izazivlju protiv sebe hrvatsku vojsku, koja ne može shvatiti takovo srbsko držanje i takovu strategiju, pop Perišić je doslovno rekao: - To Vi ne razumete, to je kosovska strategija; strategija carstva nebeskoga”.

- „General Metikoš i pukovnik Primorac [8] skupili su na brzu ruku dio posade Bos. Gradiške i okolnih pripremnih bojnâ, zatim dvije bojne ust. obranbenog sdruga, te dvije bitnice topničkog sklopa ust. obrane; te 2. lV. 1945. oko pola dana napali na koncentraciju četničkih snaga za napad na Bos. Gradišku, odnosno na desno krilo četničkog napredovanja. Posebno, naše je topništvo izvršilo svoj zadatak, jer je bilo motorizirano i brzim i smionim napredovanjem približilo se četničkoj koncentraciji i obasulo ih 'karteč' streljivom, tj. za borbu iz bliza. Preko tisuću mrtvih i mnogo ranjenih imali su četnici, posebno je pak imao mnogo žrtava Sandžački korpus pod vodstvom satnika Kalajitovića. Dovedeno je oko 400 zarobljenika. Iz pisanih zapovjedi je ustanovljeno, da su te iste noći trebali napasti Bos. Gradišku”.

- „U noći od 2. na 3. lV. 1945. prešle su nam jače grupe Crnogoraca, pristalica Sekula Drljevića i ponudile se za borbu protiv srbijanskih i drugih četnika. Satnik Mijušković pokazao se odličnim obavještajcem i pouzdanim prijateljem Hrvata. Provjereni su njegovi podatci, posebno što se tiče veza Đurišića i onih u Sloveniji, koje su se veze odvijale preko njemačke radio mreže Transport Komande u Zagrebu i Brodu, a o čemu je naša obavještajna služba imala dosta podataka”.

- „Teški gubitci pri spremanju napada na Gradišku pojačali su nezadovoljstvo Crnogoraca, jer se nisu osjećali neprijateljima hrvatskog naroda, niti države i vojske, nego su htjeli kao naši saveznici ostati sa nama u NDH i boriti se, ili s nama povlačiti se na zapad. Njima je vodstvo Đurišićevih četnika bilo nametnuto silom prilika, radi: lakše obrane od komunizma, radi povlačenja, vezâ Đurišića sa Nijemcima, beogradskim vladinim krugovima i radi navodnih veza Đurišića na zapadu sa saveznicima”.

- „Neki su tražili da dođe general Mihailović, koji je tada boravio u planini Motajici, u Kabašu, pa neka im kaže, gdje su tih sto tisuća četnika iz Srbije i gdje su mu saveznici i što misli s njima početi. Četnici su poubijali neke pristalice Sekule Drljevića, kao i bratića pukovnika Agrama, zapovjednika crnogorske vojske”. [9]

- „Sve gornje je natjeralo ‘vojvodu’ Djurišića da mijenja plan. Tako je dana 3. lV. 1945. odlučeno, da se neće osvajati ni Gradiška, ni Banja Luka, nego da se ima prijeći na lijevu obalu Vrbasa i zauzeti cijelo Lijevče Polje, te zauzeti bogata sela Topole, obskrbiti se u tim bogatim selima sa kolima i konjima, hranom i blagom, te krenuti obroncima Kozare i Prosare prema Kordunu, kamo su im u susret krenuli četnici popa Đujića”.

- „Iz izvješća našeg zrakoplovstva, izjavâ Crnogoraca, naših ophodnja i izjavâ zarobljenika, bilo je očito i jasno, da će pokušaj prodora uslijediti tokom noći, a na odsjeku Sibića Hana, kamo je vodio glavnu put od sela Razboja, sjedišta četničke vojske, prema Kozari. Pojačan je sistem naših obranbenih bunkera na cesti Bos. Gradiška - Banja Luka. Tu ćemo ih dočekati!” — priśećao se „Domagoj”…

Ustaško-četničko razračunavanje koje je narednih dana uslijedilo na Lijevča Polju, od 1. marta 1945. ustrojene Jugoslovenske armije (JA) maršala Tita na periferiji je interesovanja, relativno udaljeno od nastupajućih glavnih snaga: - 5-6. aprila 2. armija JA iz pravca Tuzle izbija u rejon Doboja (taj grad oslobođen 17. aprila); - 6. aprila 2, 3. i 5. korpus JA oslobađaju Sarajevo; - 12. aprila 1. i 3. armija JA, nakon višemjesečne operacije, probijaju Sremski front.

Bliže Lijevča Polja, na čukama Kozare i Prosare, za vrijeme ustaško-četničkog sukoba, bile su samo manje lokalne vojno-teritorijalne parizanske jedinice; no u nastupajućim danima, na desnu obalu Vrbasa izbijaju prethodnice 2. armije.

A sada, na temelju prikupljenih četničkih i NDH dokumenata, koje je Vojnoistorijski institut iz Beograda objavio 1985. u serijalu „Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije” — jop ponešto o zbivanjima uoči odlučujućeg sukoba na Lijevča Polju…

* * * * * * * * *

(OPŠTA DIREKTIVA VRHOVNE KOMANDE D. MIHAILOVIĆA OD KRAJA MARTA 1945. ZA RAD ČETNIČKIH JEDINICA) —

Pregled opšte situacije i direktive za dalji rad…

Pukovnik Vranješević ne treba da se povede za delovima snaga Komande Crne Gore koja je prepuna izbeglica niti sa delovima pukovnika Baćovića koje su bez borbene vrednosti…

* * * * * * * * *

IZVOD IZ KNJIGE POSLATIH DEPEŠA ŠTABA VRHOVNE KOMANDE D. MIHAILOVIĆA  —

29. mart 1945. — Br. 918. — Saša. — Istina je da Đurišić ima velike pretenzije sa Crnogorskom Nacionalnom Armijom. Ali ova armija se može još bolje zvati bežaniska armija, jer je apsolutno nesposobna za borbu...

 * * * * * * * * *

KOMANDA ZAPADNE BOSNE. - Pov. Br. 166, 31. marta 1945. god. – Položaj. - NAČELNIKU ŠTABA VRHOVNE KOMANDE I GOSPODINU MINISTRU VOJSKE, MORNARICE I VAZDUHOPLOVSTVA. —

Naređenjem Vrhovne Komande Pov. O. Br. 305 od 20. marta 1945. godine dostavljena su u glavnom uputstva za naš rad u sadanjoj situaciji. — U ovom uputstvu u glavnom se predviđa organizacija što jače gerile na celoj teritoriji Bosne, kao i formiranje pokretnih jedinica. U istome se pored prednjeg kaže: da se Zapadna Bosna ne povede za Komandom Crne Gore i Komandom Hercegovine u svome radu, nego da se Šumadijske i Bosanske snage sjedine i zajednički bore do konačne pobede.

Iz ovoga smo zaključili, da odnosi između komanda pojedinih pokrajina i Vrhovne Komande nisu potpuno sređeni i da tu ima trzavica i razmimoilaženja - što smo morali sa žaljenjem da konstatujemo…

Međutim danas sam primio naređenje od Komandanta Istaknutog dela štaba Vrhovne Komande đeneralštabnog pukovnika gasp. Ostojića, u kome mi naređuje opštu mobilizaciju i koncentraciju snaga kod Bosansko-krajiškog i Srednje-bosanskog korpusa u okolini Banja Luke na levoj i desnoj obali r. Vrbasa, koja da se završi do 3. aprila 1945. godine. — U ovome naređenju naročito naglašava, da sva veza sa Vrhovnom Komandom ima da ide isključivo preko njega t.j. posrednim putem.

Kao što se vidi, ova naređenja iako su izdata u kratkom vremenskom razmahu od svega 5 dana nisu u saglasnosti, a pukovnik g. Ostojić se kao predpostavljeni Komandant pojavljuje posle punih 8 meseci, za koje vreme od istog do danas nisam primio nikakvog naređenja ili uputstva za rad: a osim toga kreće se sa Crnogorskim jedinicama, koje ne uživaju kako izgleda poverenje Vrhovne Komande. — Ovakvim radom dovedeni smo u jednu vrlo nejasnu i nezgodnu situaciju. — Kakav stav da zauzmemo prema Komandi Istaknutog dela Vrhovne Komande, a u toliko pre, što sam ja u svome ranijem izveštaju naglasio, da priznajem samo i jedino Vrhovnu Komandu…

Ovo hitno objašnjenje molimo zato, što imamo utisak, da je između Srbijanaca sa jedne strane, Crnogoraca i Hercegovaca sa druge strane došlo do jačih nesuglasica i razmimoilaženja…

S verom u Boga za Kralja i Otadžbinu! Draža nas vodi ka Veličini i Slobodi!

Komandant pukovnik: VRANJEŠEVIĆ

 * * * * * * * * *

IZVOD IZ KNJIGE POSLATIH DEPEŠA ŠTABA VRHOVNE KOMANDE D. MIHAILOVIĆA

1. april 1945. - Br. 950. — 850. — Potvrđujem prijem Vaših depeša od br. 103 do 106. Izveštavajte nas o svima akcijama koje se budu tamo vodile. Uradite sve kao što ste počeli na organizovanju našeg življa. Najveće štete ćete imati ako Vam Pavle dođe tamo. Borbenu vrednost ne predstavlja nikakvu. Njegovo ljudstvo krajnje destruktivno…

4. april 1945. - Br. 967. — 560. — ... Primljen izveštaj za patrijarha. Od Pavlovih trupa nećete imati nikakve koristi. One su neborbene, pljačkaju i šire najveću demoralizaciju. Ne dozvolite da se nastane blizu Vas, ako dođu, inače ćete biti od njih odmah poplavljeni sa strahovitom defetističkom propagandom. [10]   

* * * * * * * * *

N a p o m e n e  „A n t e n e  M”

[1]    IVAN RUŽIĆ, prema posljednjoj od formacijskih pretumbavanja Đurišića, obavljenoj 5. januara 1945. u Zaborku kod Rudog (BiH), taj je u činu majora komandant 1. divizije Komande Crne Gore, Boke i Staroga Rasa.

[2]    BEĆIR TOMOVIĆ, iz Polja kod Mojkovca, predratni gimnazijski profesor, član ilegalne KPJ, a u ratnim godinama Đurišićev oficir. Učesnik pregovora sa dr Drljevićem. Posljednje formacijsko mjesta: rukovodilac Kulurno-propagandne grupe Đurišićeve komande.

[3]    MAŠAN ADŽIĆ, ađutant Đurišića.

[4]    RADE RADIĆ, iz okoline Banja Luke, četnički vojvoda, 1946. osuđen na smrt u procesu protiv D. Mihailovića i ostalih.

[5]    VLADIMIR MEKITOŠ, rođen 1899, general HOS, predratni jugoslovenski oficir, od 1941. u oružanim snagama NDH, presudom Vrhovnga suda Jugoslavije 19. septembra 1945. osuđen na smrt.

[6]    Po prilici, riječ je o kapetanu SIMU B. MIJUŠKOVIĆU, iz Nikšića.

[7]    BLAŽO ĐUKANOVIĆ, rođen 1883. u Lukovu kod Nikšića, još u mladosti srpski agent, kasnije jugoslovenski general, po okupaciji jedan od istaknutijih četničkih saradnika Italijana - strijeljan 21. oktobra 1943. od strane crnogorskih partizana.

[8]    Prema dostupnim izvorima u NDH najmanje dvojica pukovnika su sa prezimenom PRIMORAC - MATE i FRANJO.

[9]    BOŠKO AGRAM, iz Straševine kod Nikšića.

[10]   Ova četnička depeša je upućena D. Ljotiću, M. Đujiću, patrijarhu Dožiću… koji su tada u Sloveniji.