Ljubav i smrt u doba korona virusa (3)

 Piše: Jovan Nikolaidis

                                               Davna poslovica Crnogorke,  moje majke: „Što ko čini – sebi čini.“

Znam da sam često anahron, drčan kad raspravljam (pišem) o lopovima, lažovima, neukim i kadšto nezasitnim cg globalistima, ne libim se da lanem, ne misleći na posljedice kad sam među takvima.

Pristojan sam i hriščanski skrušen samo među sirotima, nemoćnima: dobrota njihova me slomi. I, stoga, no što: plaćam grižojeđem takvu moju naglost – zluradosti da se kanem, tome se učim.

Sjećam se da sam, u svoje vrijeme i u svoje pero, a davno je to bilo, u susretanjima sa pametnima, ljudima od ugleda,  koji su me pozivali da kažem ponešto o našoj književnosti i pojavama u njoj, o kulturi crnogorskoj, svoj 'govor' znao da započnem rečenicom:

„Gospodo, sve što je u meni danas pred vama dobro sročio Grk, suzbiće mi neumjerenošću moj crnogorski gen. Za svoga vijeka nebrojeno puta sam pogriješio ne slijedeći kasnolatinska  maksimu: zlatna je neizgovorena riječ. Ipak, ja neću da tajim o onom što smatram nevaljalim.“ Gospoda iz regije i svijeta su me tada razumjeli, Crnogorci  nijesu. Jer su sami bolovali manu kojom sam i ja inficiran: tašt, gord i nagao...

Sve nas je vodilo korona virusu: naša nezasitost, brzina u sticanju, marifetluci politike, tajnovita ubistva, bezobrazluk četnički, gubljenje dostojanstva uime profita, nepoštovanje države i njenih simbola, titule bez zasluga, siromašenje i bogaćenje kao antipodi.

Da  li je ovaj talas strave pred kojim smo se stisli 'pristigao iz laboratorije' ili pobunom Prirode koju gušimo, nekog tajnovitog planetarnog upozorenja, ili je pošast iz nečeg trećeg, još neznanog ljudima, iznikla – sve to ne umanjuje nevolju koju trpimo, kojoj svjedočimo.

Ipak, vidno jeste: dan za danom, narasta ljudska solidarnost, milosrđe. Dobronamjernosti, volje i snage da se narodi spasu sve je više. Stoga se treba ponositi ljudima, i u Crnoj Gori i na strani, koji su humani i razumni, a ne osvrtati se na zlurade, o kojima smo, nadam se, naučili kakvi su i što nam žele. Loši predavači lošeg gradiva, oni su vam, ljudi moji, prefrigana raca.

Danas, kad traje borba sa planetarnom epidemijom od korona virusa, uz napore koje odlučni narodi moje zemlje, i mudra vlast crnogorska ulažu kako bi, svi zajedno, sjutra bili pobjednici, i sebe ja mijenjam, dva pomenuta pola svoje naravi korigujem, svodim svetonazor po mjeri kakvu teško vrijeme zahtijeva. Crnogorski pisac se podučava umjerenosti.

Nasljednu pizmu crmničku tanjam, grčki nauk jačam. Slijedim stvarnost, činim napore da se narasla kriza, koja će trajati, što bezbolnije prevaziđe. Jer sam, u novonastalim pojavama i namjerama svjesnih ljudi vidio nadu, elan i odlučnost.

Josip Broz Tito, da mu se može, rekao bi: „Građani Crne Gore, drugarice i drugovi, uspješno polažete ispite ljudskosti, nisam zaludu socijalističku, internacionalističku vjeru odgajao u vama!“ A mi ćemo se sjetiti njega: što je učinio, na čemu je insistirao, da se u vrijeme katastrofalnog zemljotresa u Crnoj Gori, ljudska dobrota vidi na svim frontovima obnove od ondašnje katastrofe. Druželjublje, bratstvo među narodima. Najviše kad je najteže.

Meni se doista čini ( a volio bih da mi se ne pričinjava, jer znam da „ovo grdilo od danas nije ona komocija života od juče“ ) da je duh socijalističke Jugoslavije nakratko vaskrsao.

Čak je i Srbija, neuralgična rana Balkana, odlučila da svoj inače urođeni, a sticajem okolnosti skriveni pacifizam, očituje. Krenuli drugovi političari iz Srbije da iznova pokažu kako su svim narodima u Crnoj Gori doista braća. Kad su eterom krenule mudre rečenice muslimanskih odličnika,  akcije albanskih rukovodilaca u nas, glasnuli se bokeljski Hrvati, očvrsla volja Crnogoraca da se u sveto domovinstvo ne smije taći, srpski političari odozgora su naredili:

„Respiratore šiljemo Albancima - građanima Tuzi, Bošnjacima sa Sjevera odmah uputiti svaku potrebnu pomoć, braći Hrvatima iz Boke čestitke za dosljednost gospodstvu i umjerenost u čovjekoljublju. A SPC u Crnoj Gori, jasnu poruku: „Zasad, čujete li vi što vam se kaže: pričesne kašike, pod hitno – u varikinu!“

Kad sam takve glase čuo da iz Srbije i Republike Srpske dolaze, kad sam to najzad doživio,  sebe sam oštro ukorio:

„Mijenjaj se Jovane, mani se kritika na političare i bogataše. Zašto vičeš na popove što lažu, jer većina puka zna da nije crkva dom Božji, nego da u Prirodi Majka Božja caruje? Otanji inat Jovane Nikolaidisu, nije naglosti vrijeme! Pozdravi dobrotu srbijanske politike koja se razvihorila prema Crnoj Gori, priključi se volji narodnoj da slijedi upute struke, vjeruj da ćemo sjutra pobijediti svaku napast ako smo jedinstveni građani jedinstvenog Montenegra. Počeće da pameti dolaze i oni koji su protiv nas.

Bijes i zluradost truju najbolje osobine čovjeka. Ako dosad, osamom vezan, nijesi gorčinu ugušio - u hrišćansku ljubav dobre namjere svoje ti posij, rabu božji!