Grad je postao neudoban

Za Antenu M piše: Dragana Tripković

Površina zemlje na lovištu pokrivena je snijegom. Smjenjuju se čista, bijela brda, gusta šuma i između njih tragovi malih, zimskih potoka.

Zna snijeg da pa'ne ođe i u maju, kažu Moračani, a kamo li sad.  O ramenu mi visi očev karabin, dok on za mnom sporo hoda sa rukama na leđima, bez oružja. Pošli smo u lov otac i ja, mada znamo da neće biti ništa. Brda pod bjelinom snijega izgledaju pitomo.

Pred nama je strimina do sljedeće ravnine koju otac ne želi da prođe, jer mu je „muka da mlati do tamo“ kad sigurno nema ničega. Zato šalje mene da obiđem potok što ih presjeca. Možda se ipak zadesio neki trag divljači što je došla da pije vodu.

Divlje svinje sad čekaju mlade, a na planini odavno nema ničega za jelo. Počeće brzo da se spuštaju ka selima da traže hranu. Ođe je najbolja čekalica, kaže otac. Nema godine da nije ubio tu nešto, ali sad je kasno... Nema tragova oko potoka samo naznake nove trave ispod neočekivanog, martovskog mekanog snijega. Krećemo dalje ka visoravni iznad koje se nazire relej.

Čuje se jejina i njeno teško šuštanje krilima. Uznemirili smo i po neku ovčaricu. Jednom sam viđela orla kako prelijeće izviše sela i vreba preživjelu živinu. To je to, za sad, što se tiče ptica na planini.

-        Pa oćemo li čekat? – pitam oca.

-        Đe?

-        Ođe, na tu tvoju čekalicu?

-        Jesi li ti luda? Vidiš li da nema ni 'tice u gori. Bjež'mo kući, pometosmo se. – zaključi otac nervozno i umorno.

Šetnja po moračkim brdima u rano jutro je bila da prekratimo vrijeme kojeg sad imamo na pretek. Otac često priča moju prvu lovačku propast od prije desetak godina, kad nijesam pucala na zeca što se stvorio predamnom.

Bilo mi je drago što je zečji skok bio širi od puta na kojem nam se našao u dubokoj šumi. Ipak, uzbudljivo je sve to vezano za lov - lavež pasa, prijatna tenzija što stvara kretanje kroz šumu, vrebanje dviljači, priče o đedovima partizanima i četnicima, isto nekim đedovima, ali daljnim...

Ove godine nemamo ni lovačke pse jer ih je ubila neka pseća bolest, od koje su oboljeli brzo pošto su prebačeni u grad sa sela da prezime. Tako smo i mi došli na selo u nevakat, prije oranja, i prije pripreme za proljećnju sjetvu, bježeći kao divljač, od boleštine što je počela da spopada i ubija ljude u gradovima.

Novi virus na zemlji ubija najčešće stare i bolesne i lako se prenosi, kažu mediji. Kao fašizam. Iz grada smo otišli prije najavljenog karantina koji je država brzo proglasila i policijskog časa koji podśeća na rat, vođeni intuicijom, a najviše strahom od te dvije jezive riječi: „stari i bolesni“.

Grad je odjednom postao neudoban. Tišina policijskog časa izazivala je različite psihičke reakcije kod pojedinih građana. Neki su tukli supruge i đecu, a neki tihovali u sopstvenim samoćama i bijedi ljudske nemoći pred nepoznatim.

Neki, sa iskustvima prethodnih ratova ili zatvorenštva, nalazili su spas u treniranju i čitanju knjiga. Većina je bila žrtvom medija i stravičnih scena iz svjetskih bolnica u kojima su, opet, umirali stari i bolesni...

Starost i bolest je sve što mi mlađi imamo kao zaštitu od novog virusa. Ako si star, vjerovatno si i bolestan, a ako nijesi bolestan, a star si, bićeš bolestan, i svakako mrtav. Pitanje je samo kad i u kakvim mukama će ispadati duše sadašnjih ljudi.

Da li će biti dovoljno starih da oni prvi umru? Da mi, mlađi još malo ostanemo. Jer takav je red. U ovoj novoj boleštini, što ipak liči na one stare, koje su dolazile između velikih ratova, postali smo svi stari i bolesni - od straha.

Vratismo se kući iz lova praznih ruku. Snijeg je do podna već nestao kao da ga nikad nije bilo. Martovsko sunce je peklo u prve listove šume i dizala se gusta magla prema nebu, kao iza požara.  Bez obzira na učinak, doma nas je čekalo meso i svježe povrće iz kolašinskog marketa, kao i komšija s kojim svakodnevno pijemo kafu i rakiju.

Zabrane koje važe u gradovima, ne važe za nas. Mi smo sigurni u našoj maloj zajednici iz koje neki mještani u grad prvi put odu da izvade lična dokumenta. Tad vide semafor i neonske reklame. Meso mog komšije je iz njegovog stada, a povrće mog komšije iz njegove bašte.

Njega je strah boleštine, da mu je ko ne donese iz grada. Ne i gladi o kojoj pričamo mi, izbjeglice iz grada. Kažem mu da sam u đedovom koferu sa tavana pored knjiga i pisama i jedne zaboravljene drvene lule, našla kesicu starog śemena paradajza iz '73. godine. To je đedu izgleda, poslao jedan od raseljenih sinova jer natpis na kesi bješe na slovenačkom.

-        Oće li nić to staro śeme? – pitam dobrog suśeda.

-        Trebalo bi. Probaj. Śeme ne može da ostari. -  odgovor mudraca, pomislih.

Preporuke države su da ove godine, ko što ima zemlje, usadi i napravi zalihe. Povrće sa sela je do sad bilo egzotika i redovna tema među nama iz grada kojom se unižava kupovna hrana, a prednost daje organskoj proizvodnji. Moji su prijatelji na okupu, na društvenim mrežama.

Jedni drugima liječimo strahove. Znamo kad ko „puca“ po onome što pišemo na viber grupama i po člancima sa portala koje međusobno razmjenjujemo. Solidarni smo u motivacionim razgovorima. Brinemo za svjet i za ekonomiju. Uz svakodnevni Weltschmerz, čekamo popuštanje mjera.

Nastavljam čitanje karantinske lektire. Kamijeva „Kuga“ je pri kraju, Hamsunova „Glad“ je skoro zvršena, a u pauzama čitam poeziju. Najčešće se vraćam Eliotu. Klasici čovjeka čine sigurnijim u ovakvom vremenu. Za pisanje nemam koncentraciju. Kažu mi da je to potpuno OK. Ipak me praktično više zanima orezivanje voća i obrađivanje zemlje, plodne od godinama nakupljene truleži i gnojiva.

Nakon dva mjeseca vraćam se u grad. Počelo je ljeto i skoro smo zaboravili na boleštinu koja nas je na kratko ujedinila kao nekad bratstvo i jedinstvo.

Ali samo do prvih turista i žuđenog povratka dijaspore u svoje krajve. „Antena M“ javlja da smo za mjesec dana premašli broj inficiranih koji smo imali u prvom talasu pandemije. Jedna osoba je danas preminula.

Iz Morače mi javljaju da je ono staro śeme niklo. A bili smo ga već zaboravili. Zasadiće ga u baštu čim malo biljka ojača. Biće, kažu, rodna godina.

Tekst je podržalo Ministarstvo kulture, u okviru projekta "Pisci u osami".