PISMO

Jovan Nikolaidis, DNEVNIK O NIŠTAVILU (odlomak iz romana)

Izdavač: Društvo hrvatskih književnika, Istarski ogranak, Pula

Bijaše prošao mjesec kako je sahranio prijatelja. Svaki dan bi sišao do humke iz koje je već nicala trava i pomaljali se sitni listovi kupine. Lupao bi nogama po zemlji koja je bila sve tvrđa, sve suvlja. Za pola godine tu, pored kupina, nići će grmovi smilja. Koji hoće da rastu nad leševima. A kolibu će za godinu izgristi vjetar i vlaga. Stabla narova nadviće se nad gomilom dasaka, azbestnih ploča i hrpe stakla. Biće još ptica u stablima, kljucaće plodove nara, dok se sve ne surva niza stranu, od nepažnje, od starosti. Dom njegovog Albanca samljeće vrijeme.

Na medaljon je zaboravio; bijaše ga sklonio na gredu ponad skromne biblioteke. Tamo bi i ostao, ko zna do kada, da nije bilo Stendalovog romana u kome je krio novac. Kad posegnu za knjigom, ugleda parče kanapa kako se od lakog vjetra njiše iz prikrajka. Povuče ga i medaljon sa kraja kanapa pade na njegov dlan. Skide kopču sa strane, otvori ga. U medaljonu nađe brižljivo savijen karirani list papira. Šireći ga po prelomima, on ne vidje kad iz papira na kameni pod pade sitna fotografija. Pokojni Albanac je, na lošem crnogorskom jeziku, gustim rukopisom, bio napisao pismo. Nalivperom sa zelenim mastilom, brkajući padeže, mučeći se sintagmom. Pravda se moj Albanac u pismu, traži oprost, ne od boga, niti opterećen grižnjom savjesti, već spram onog duga časti na koju je njegov sadrug u samoći imao pravo: posljednji put ga je uvjeravao da je prema njemu gajio iskrenu naklonost. Iskreni jedno prema drugom. Morao je, pisalo je, da se lati šporkog posla sa šporkim ljudima. Vrijeme laži je bilo došlo i on se u njega uselio interesom. Za koga? Za svoju kćer koju je imao, a koju nije pominjao. Koja je živjela u seocetu kraj Valone. Ostavio je bio onda embrion u ženinom stomaku, bježeći od enverovske tajne službe, a omamljen pričom o Titovom raju.

Kasnije je saznao da ima dijete, a žena u međuvremenu umrla. Dijete mu je odgajala sestra. Potom je i sestra umrla, a granicu nije smio prelaziti, i jednoj i drugoj špijunaži debelo dužan. Kad je Bojanom počeo ilegalni prenos nafte i cigareta, uspio je od poznanika da dozna da mu je kći odselila na periferiju grada Sarande, radi tamo kao čistačica u drumskom motelu. On svog prijatelja Montenegrina moli, sa sitnim zelenim slovima preklinje, da pokuša, kao njegov jedini pouzdan drug, brat njegov po jadima života, da mu nađe dijete... Piše dalje da je novac koji je štedio za nju slao s vremena na vrijeme tim putem, bojanskim tokom ka pučini gdje zakona nema. Dijete nije vidio nijednom, a nadao se da će to dočekati. Kad su izbjeglice sa Kosova počele iz uvala kraj grada da ilegalno prelaze u Italiju, i on je debelo bio upleten u ta noćna putovanja. Tajnom vezom, poručio bijaše svom djetetu da dođe do granice, do švercerskog punkta. Da je njegovi pajtaši njemu dovedu. Da vidi, da zagrli svoje dijete. Da je potom prebaci sa ostalim emigrantima do Brindizija. I dadne joj novaca da se može snaći u svijetu. On je novac za nju čuvao. To što još ima, daće njoj. Ali ona nije tada htjela da ide iz Albanije. Svijet je beskrajan a život složen, ona je tako ocu poručila. Njoj je u Sarandi dobro, ostaće u svojoj zemlji. Njemu se zahvaljuje i šalje mu za uspomenu medaljon, i u njemu fotografiju obvijenu pramenom materine kose.

Digao je pogled žmireći u prozor i u oblake iza stakla. Koji su bili niski, kao da su za granje zakačeni. Dan bez vjetra, siv, vlažan i sa glasom kreje koja odnekud ispod kuće uporno histeriše. Opet je sagnuo glavu i nastavio da čita. Poručila je ona ocu, pisalo je zelenim slovima na kariranom papiru, da će jednom možda doći da ga vidi. Čuje da se granice lome, da će se moći prelaziti, da Crna Gora i Albanija napokon postaju prijateljske zemlje. To stalno ponavljaju na televiziji: Crnogorci su bratski dočekali Kosovare, čuvali ih od Srba, nikom dlaka s glave nije falila, to se i u Sarandi često pominje: ‘naša pravoslavna braća’. Doći će ona. Samo ne skoro. Još je sama, ali slaže prćiju, neko će se već naći da je odvede. Ima takvih momaka. Voljela bi da se u Valonu vrati, u selo svoje majke. Tada neće biti daleko ni od oca: kažu joj da se sa visa gdje je njeno selo noću naziru svjetla grada gdje je možda on. Naći će ona njega. Ali, neće da ode iz svoje Albanije.

Na dnu papira, zelenim mastilom i većim slovima, Albanac je završio pismo, i dodao, u jednoj rečenici, zavjet prijatelju: “Nađi mi dijete, fotografiju imaš!”

A fotografija, u pismu spomenuta, ležala je sada nedaleko od nogu čitača. On je jedva spazi u mrklini sutona koji je okupirao sobu. Dođe do nje, saže se i diže je do prozora. Lik djevojke zabi se u njegov pogled kao da je oštrica finskog noža. Ispusti sličicu i unezvereno ode da traži kandilo. Nekoliko šibica je utrošio dok je drhtavim prstima užegao fitilj. Spusti svjetlo na sto i vrati se po fotos. Uze ga, sjede kraj svjetla i još jednom pogleda djevojačko lice. »Gospode«! Naglas, gotovo urlikom, možda prvi put u životu, pomenu on novu riječ: »gospode!« Zgrči prste u pest i usporeno, to zasigurno radeći prvi put u životu, stade da se krsti, šetajući pesnicom od čela ka trbuhu, sa desnog ramena na lijevo, nebrojeno puta. Sa fotografije koju je dobio od prijatelja smiješilo se lice njegove sarajevske ljubavi - Selma je gledala u njega. Na dlanu njegove lijeve ruke mirovao je otvoren medaljon od mesinga. Kraj njega uvojka kose nije bilo.

Smrt dragog Albanca. Njegov odlazak je moj novi poraz, koga doživljavam u dobu kad je maltene sve poraz. Ali sa njim, mrtvim prijateljem, uvjeren sam da sam doista sve bitke izgubio. I pobijediću jedino tako što ću biti poražen do kraja, konačno. Sad, kad njega više nema u mojoj blizini, nemam što kretati u boj. Sred ništavila se moje tjelesno prisustvo i ne računa. Možda još vjerujem da sam se u gubicima usavršio do te mjere da i svoje postojanje ne vidim drugdje do u prošlosti? Odlaskom prijatelja, koji je svojim ćutljivom vjernošću bar potvrđivao moju nadu u krilu osame, ona, samoća, počeće da biva, ne doživljaj, već stanje.

Kako sam lijepo bio udesio da izgon bude trijumf, a samokontrolu slivao u nadahnuće! Kako je sve, u me i oko mene, teklo izvan toka! Kojih argumenata da se sad dohvatim kad očaju nisam vičan, a depresiju prezirem, iako sam usred nje. Reći će mi otresiti ljudi: ti si pritajeni optimista, filantrop, nema tebe među samoubicama, sve ćeš uraditi da se ne ogriješiš o ljudske zakone, mada odbijaš komunikaciju, tebe družbovanja tek očekuju. A Bog ti zabranjuje da se ubiješ.

Prijatelji se šale, ili samoobmanjuju kad o meni tako misle, i kad mi kojiput, kad se rijetko nađem kraj njih, to neko od njih i kaže. Oni ne znaju da moje namjere nisu od ovoga svijeta. Mene nema iako sam tu, to je prava istina. Sad, kad je umro moj Albanac, a ja se ne kanim seliti sa ovog brda, biće da ću preći u svoj rukopis daleko brže nego sam mislio. Postaću junak svog dnevnika, literarna persona, plod inspiracije, čedo umjetničke kreacije. Biću - lik! Sebi samom naracija.