Knjige koje za vas preporučuje Danilo Marunović

Gost redovne rubrike portala Antena M "Šta poznati čitaju?" ovog četvrtka je talentovani crnogorski reditelj Danilo Marunović.

Rođen je 1986. u Podgorici, a diplomirao je pozorišnu i TV režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. 

Marunović je u centru pažnje javnosti bio u posljednje vrijeme zbog dokumentarnog filma "Mirsada" koji je prikazan sredinom prošle godine. I njegov prethodni film "Preludijum za snajper" je postigao značajan uspjeh. 

Evo koje on knjige preporučuje iz svoje biblioteke.

***

Filosofija palanke, Radomir Konstantinović

Ovo sociološko literalno remek djelo, koje je usput, bez dileme, jedno od najboljih književnih štiva ikada napisanih na ovom jeziku, je "Mein Kampf" građanske ideje na ovim prostorima. Iza te, naizgled benigne i ušuškane ikonografije naših djetinjstava - miljea, stolnjaka, ikona i kandila, tepiha i ćilima, krije se superiorni, razarajući i totalitarni duh malog čovjeka iz provincije, duh čiji postulati i danas predstavljaju dominantan društveni, moralno vrjednosni kodeks, tu gdje živimo.

Mi, balkanski narodi, smo "par ekselans" prototipovi ovog fenomena, i kod nas je najočigledniji, zato što se duh modernog vremena sa svojim opštim mjestima poput ljudskih prava, liberalizma, globalizacije, itd., tako snažno i naglo , faktički juče titanski sudario sa malograđanski formatiranim mentalitetom u svim sferama, politici, kulturi, medijima...

Taj rat, koji bjesni, koji je u toku, i koji se mora voditi, za koji se vrijedi žrtvovati za obje strane je presudan. Svima nama koji smo makar jednom osjetili silinu palanačke prostote, bahatosti i perfidnosti, "Filosofija palanke" je udžbenik sa jasnim instrukcijama kako preživjeti u tom David-Golijat dvoboju.

Jer hrabrost, originalnost, talenat i ljepota, osobine su koje se ne praštaju u svijetu malograđana, i te vrline u mentalnoj i moralnoj skučenosti provincije, postaju teško breme pojedinca, dar ne.

Sidarta, Herman Hese

Citati Hesea u srednjoj školi su kliše, pa sam tako i ja progutao Heseov opus, i to na časovima nemotivisanih i dosadnih profesora u podgoričkoj gimnaziji, na travnjaku ispred škole, ili sa glavom u krilu tadašnjih djevojčica na Gorici ili na Skalinama.

Tada kada tek počinješ da živiš, i kad otkrivaš sve ono oko čega se zapravo svijet vrti, sasvim se uklapa Heseova teza da je Madona na svim prikazima u izrazu lica između plača i orgazma (Narcis i Zlatousti).

Ali Sidarta, kao djelo, kao karakter i kao simbol onoga što predstavlja, me toliko oblikovao u nadolazećoj fazi neke prve artikulacije ličnih filozofskih stavova, ideologije, da mi je dugo vremena predstavljao ultimativnu životnu mantru. Dobro, i dalje je tako svakako, samo „malo“ manje romantično, ostrašćeno...

Cvijeće zla, Šarl Bodler

Koliko cool moraš biti, sa toliko apsinta u sebi, sa pariskim ulicama i kafanama u džepu, sa svom tom tragedijom koja te čini privlačnim, sa tolikim talentom koji se razliva po toj dekadenciji, tog vremena.

Ovu zbirku pjesama sam sa drugovima i „drugaricama“ iščitavao pod svijećama uz vino ili apsint (naravno da je apsint, pitam se zašto), dok smo krišom upadali u stari kamion za scenografiju CNP-a, i od tog bizarnog kutka pravili usred centra grada naše „društvo mrtvih pjesnika“. Nisam loše ni govorio poeziju, ali baš tada negdje je i moje druženje sa njom počelo da nestaje, što nikad sebi neću oprostiti. Ovih dana ispravljam polako tu grešku, sa nekim novim piscima...

Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea, Moris Žoli

Super je zanimljivo kad čitate neku knjigu u različitim fazama „odrastanja“ pa uhvatite sebe kako se radikalno drugačije poistovjećujete sa ideološkim polovima priče, a u ovom filozofsko-političkom boks meču dva genija, dva suprotstavljena pogleda na svijet se bjesomučno bore za prevlast jedan nad drugim.

Na prvo čitanje sam razvio strašan otpor prema Makijavelizmu, danas su mi neke ideje te logike zanimljive, ne smijem pomisliti šta nose nova čitanja...

Pol i Karakter, Oto Vajninger

Konstanta nesporazuma između muškog i ženskog pola je najrabljenija tematska matrica u kompletnoj dramskoj književnoj, filmskoj, pozorišnoj produkciji u istoriji. Međutim, čini se da u paklenoj konkurenciji sjajnih tipova koji su se bavili ovom temom na najuspješnije načine, od svih antičkih tragičara, preko Šekspira, Lenona, Puškina do Vudi Alena, mladi genije sa tragičnom sudbinom Oto Vajninger je najdalje otišao.

Ova lucidno hrabra i originalna kulturološko-prihološko-antropološka studija o ženi, konstantno je pozicionirana na granici mizoginije, iz optike, reklo bi se, muškarca sa dramatičnim i traumatičnim iskustvom sa ženama, kao da odgovara na bazične razlike biološke i mentalne strukture muškarca i žene.

Često se vraćam, odlomcima ove knjige, a tako je i sa dosta mojih prijatelja, u trenucima slomljenog srca. Mladi Vajninger, superobrazovani mladić jezuitske provincijencije, se nedugo nakon objavljivanja rukopisa ubio, ali neka vas taj podatak ne obeshrabruje, svi vi sapatnici, koji nikad nećete razumjeti žene.