Glumački bard Mihailo Janketić o glumi i tragediji koja mu je obilježila život

Intervju sa Janketićem iz 2018 prenosimo integralno.

Piše: Ranko Pivljanin

U razgovoru sa Mihailom - Mišom Janketićem, jednim od, nažalost, rijetkih preostalih bardova naše glume, najmanje sam pričao sa glumcem.

Slušao sam književnika i pjesnika, svjedoka vremena, čovjeka čiji je život počeo strašnom porodičnom tragedijom, čije užasne ožiljke je nosio sa čudesnom snagom, ne mrzeći i postajući veliki.

Slušao sam zemljodjelca i težaka koji je duže i ljepše pričao o zavičajnom imanju u Tomaševu (nekadašnjim Šahovićima), kosidbi i voćkama nego o svim svojim ulogama, a bilo ih je da ispune cijelu stranicu novina. Zauvijek me je kupio kada smo se prvi put sreli prije gotovo četvrt vijeka na nekoj književnoj večeri. Sa strašću posvećenika dva sata je govorio o novom motokultivatoru koji je nabavio, ne pominjući ni slovom velike nagrade kojima je tada ovjenčan, niti uloge, niti popularnost, ništa... Od njega niste mogli čutim niti ćete čuti ono glumačko: "Kad sam ja igrao Raskoljnikova", a igrao ga je. "Kad sam ja igrao Ljubu Vrapčeta", a on ga je igrao onih pet puta dok čuvena predstava "Kad su cvjetale tikve" nije zabranjena... "Kad sam ja igrao Staljina, Ivu Andrića, Živojina Mišića", a sve ih je igrao... Naigrao se i naživio igrajući, pa suštom istinom zvone Mišine riječi, pozajmljene od nekog njegovog seljaka iz Tomaševa, koga je jednom pitao kako je i koliko ima godina.

- Pitam ga: "Kako si?", a on kaže: "Eh, kako. Umorim se dok se obujem". "Nemoj tako, nijesi ti još star. Koliko imaš godina?", a on će: "Ja? Nijednu. Sve sam ih spiskao, do posljednje kapavice", odgovorio mi je taj moj školski drug. Tako i ja. Jadan je život koji nijesi do kraja potrošio. Ne treba tamo nositi ništa.

Ipak, krštenica mu broji osam decenija zbog kojih je morao da rasproda i onaj motokultivator i kose i vile i živo (stoku) i da u svoje selo, ukotvljeno u Vraneškoj dolini, kad mu zdravlje dozvoli, dođe na dan-dva. Koliko da pričesti dušu i olakša joj na obali Ljuboviđe.

- Bio sam ljetos. Malo. Bilo kišovito neko vrijeme, a ja tamo više ne mogu da budem sam. Ranije sam provodio po dva i po tri mjeseca, imao sam i voćnjake i livade i njive i ovce, svašta sam ja tamo radio. Napravio sam i školu glume i amfiteatar, dovodio svoje studente, igrale su se predstave. Učio sam tamo svoje studente da razlikuju biljke, drveće, da slušaju muziku iz prirode. Čovjek je prilično osakaćen ako barem neki period života ne proživi na zemlji i od zemlje. Da mogu fizički, i danas bih mogao da živim na zemlji jer znam sve radnje koje čovjeku omogućavaju taj život. I da orem i da kopam i da okopavam i da kosim i da vršem i da krunim i da vežem i da berem i da radim kasapske poslove...

Ipak ste otišli drugim putem. Kako je on počeo?

- Ja sam 1956. upisao književnost na beogradskom Filološkom fakultetu, gdje sam u čuvenoj "četrdeset petici", koja je bila naša zajednička učionica, sretao i Branka Miljkovića, Božidara Šujicu, Branu Petrovića i mnoge druge velikane pisane riječi. Družili smo se u "Poletu", koji je tada bio tu do Igumanove palate. Tu sam upoznao i crnogorske pjesnike i družio se sa njima, prije svega Lesa Ivanovića... Onda smo iz "Prešernove kleti" prelazili u podrum Doma sindikata gdje je pjevao Toma Zdravković u bijelom odijelu i crnoj svilenoj košulji. Bilo je to jedno jako bogato vrijeme, živjelo se intenzivno i punim plućima.

Jeste li znali Vitomira - Vita Nikolića?

- Kako nijesam. Pio s njim! Bili smo dobri prijatelji. "Nije ovo ljubav, to se ja spasavam, to ja bježim, ženo, tebi u hajduke. Romanijo moja, puna dobrih trava...". A Branka Miljkovića sam zapamtio kao blijedog mladića sa šiljatim nosem i crnim šeširom. Imao je južnjački akcenat, bio je beskrajno zanimljiv. Međutim, najviše sam se družio sa Božidarom Šujicom i Branom Petrovićem. Brana je bio i ostao moj omiljeni pjesnik. Zvao sam ga prgavi Irac. Riđ, užasan temperament. Divno je govorio svoju poeziju. Ima jedna predivna priča. Ja sam sa Zlatanom Dorićem vodio recitatorsku grupu u "Špancu" i bili su tu Vito Dardić, Rale Damjanović i ostali, a jedno veče smo radili poeziju Brane Petrovića. Pozovem ja sve te recitatore i jednog mog pobratima, koji jedini nije recitovao nego je studirao matematiku, na svoje momačko veče u "Manjež". Eto ti u nekom trenutku Brane i pita može li da sjedne. Kažem: "Možeš, ali nećeš podnijeti ovo što ćeš čuti". "Šta neću, kako neću...", galami on, a ja ga posadim do mene i onda oni jedan po jedan, a jedanaest ih je bilo, počnu da govore njegovu poeziju. On se ukočio. I kad je došlo do ovog mog pobratima, koji takođe sjedi do mene, Brana skoči i kleknu ispred njega: "Bogom te molim, nemoj i ti. Bar reci da ne znaš ništa". A ja mu diskretno došapnem jedan stih, ovaj ponovi, a Brana više nije znao šta bi sa sobom.

Dokle ste stigli sa studijama književnosti, otkud posle na glumi?

- Do treće godine. Onda sam otišao na radnu akciju, bio sam udarnik, dobio odsustvo i otišao u internacionalni kamp 21 dan. Tamo sam se zadržao sa jednom prelepom Austrijankom, i kada sam se vratio u Beograd izgubio sam uslov za sljedeću godinu. Da bih ponovo imao dom i stipendiju morao sam nešto da upišem i najjednostavnije mi je bilo da odem na Pozorišnu akademiju.

Najjednostavnije? Pa tu je bila, a i danas je, najveća konkurencija?

- Jeste, prijavilo se više od pet stotina, primali su deset. Ali ja sam za to bio spreman, družio se sa pjesnicima, govorio poeziju, znao milion stvari. I primili su me. Mislio sam da ću tu biti privremeno i da ću se vratiti da završim književnost. I vraćao sam se, davao ispite, na kraju mi je ostala samo pedagogija i diplomski. Možda me je u glumu odvelo i to što sam radio kao volonter Centra za kulturu Filozofskog fakulteta i u jednom kiosku prodavao karte za sva beogradska pozorišta. Tako da sam svako božje veče bio u pozorištu. Zato mi je gluma i prva pala na pamet kad sam trebao da riješim dom i stipendiju. Poslije sam ostao, nekako mi je bilo najlakše.

Nezaobilazna je priča o predstavi "Kad su cvjetale tikve", u kojoj ste dobili ulogu glavnog junaka. Mnogo ste duže trenirali boks za ulogu Ljube Vrapčeta nego što ste igrali u predstavi koja je brzo zabranjena.

- Trenirao sam boks mjesecima, i to po šest sati dnevno. Trenirao sam sa čuvenim trenerom Bogdanovićem, koji je jedanput izjavio da sam na kraju slobodno mogao da boksujem za reprezentaciju u polusrednjoj kategoriji.

Šta je istina o zabrani te predstave?

- U suštini to je bio jedan veliki nesporazum. Nije to Tito zabranio, nego drugi u njegovo ime.

Je li on uopšte znao o čemu se radi?

- Znao je, kako nije, jer je jedan od političara koji je gledao premijeru otišao direktno njemu i izvijestio ga da je to antipolitička predstava koja na pogrešan način tretira pitanje Golog otoka. Onda je Josip Broz u tom svom govoru u Zrenjaninu rekao tu rečenicu: "Neka oni sade tikvice, olupaće im se o glavu...", ili već šta je rekao. A šta je zapravo bilo, ispričao mi je jednom prilikom Veljko Milatović kada smo pravili priredbu upravo za Tita i Jovanku u Igalu. Poslije te priredbe se Broz raspitivao o meni i on mu je rekao da sam igrao u "Tikvama". Onda mu je on ispričao kako je u automobilu dok je putovao u Zrenjanin na onaj skup gdje će reći ono o tikvama, do njega sjedio Kardelj i nagovarao ga da ne pominje "Tikve", da se u to ne miješa, zamjeriće mu svijet, Evropa. I Tito je crvenom olovkom precrtao taj dio govora, inače odštampan krupnim slovima, kako ne bi morao da ima naočare. Međutim, Tito, kako je otišao u neku digresiju, sve hoće da se vrati napisanom govoru, ali kako je duvao neki vjetrić i kako god okrene papire ispadne mu onaj list sa crvenom škrabotinom. Na kraju se on iznervira i kaže "a i te tikvice, bogati...", i eto katastrofe. U stvari, sve je bilo bizarno. Naravno, krenula je hajka iz Centralnog komiteta da mi sami skinemo predstavu sa repertoara. Na kraju smo mi to uradili, i to je unazadilo naše pozorište za dugo vremena.

Nažalost, poklopilo se da vaša životna priča i sudbina književnog junaka Dragoslava Mihailovića budu gotovo identične. Ljuba Vrapče gubi oca, majku, brata i sestru u knjizi, vi ste ostali bez majke, koju su zaklali četnici, i brata, koji joj je na grudima umro?

- Jeste. Ljuba Vrapče gubi svoju familiju u tom okršaju. Eto, poslije četrdesetak godina ponovo igram Ljubu Vrapčeta u Beogradskom dramskom, samo što sad igram starog Ljubu, koji iz Švedske priča svoju priču, a ovi mlađi sad igraju to. Zaboravio sam ja tu tragediju. Mnogo duhovne snage treba da se čovjek oslobodi tih strašnih stvari. S tim se ne može živjeti, horor je to.

Vi ste se poslije prekida te predstave vratili u zavičaj vašeg oca, riješeni da se ne vraćate pozorištu i da živite od zemljoradnje?

- Ja sam to oduvijek i želio. Počeo sam da pravim kuću, obnavljam voćnjak, kupio neke mašine, htio sam da gajim ovce i pčele. Mislio sam da ću moći bez pozorišta, ali se ispostavilo da nijesam mogao. Shvatio sam to poslije devet mjeseci i vratio sam se.

Govorili ste da je ta pozorišna zavjesa bila zaklon od surove realnosti koja vam je obilježila djetinjstvo?

- Jeste. Kad čovjek počne život u tragediji, onda u mladosti stekne užasni strah. Teško se s tim živi i pozorište je bilo idealno mjesto da oporavim duhovnost, da se rasteretim i da se, hajde da malo budemo i patetični, na neki način sakrijem od surovosti života. Tako da sam ja u pozorištu pronašao životni put, ostvarujući svoje uloge i uporedo ostvarujuću svoju porodicu. Zapravo, sa svoje četvoro djece sam uspio da povratim moju mrtvu familiju. Čak sam im davao i ta imena, jer sam smatrao da su moja djeca bila dug prema nestaloj mojoj porodici. I povratio sam je, tako da su moja djeca sada i unuci.