Heklani recepti predśednika CANU

Za Antenu M piše: Stefan Todorović

Istoričari filozofije zapisuju da je tokom XIX vijeka gotovo svaka kuća u kojoj je postojala kultura čitanja na noćnome stočiću imala Šopenhauerove „Paraneze i maksime“. Novi, čitljiviji stil u filozofa koji će nešto kasnije do izražaja doći u Ničeovoj filozofiji, dovešće do popularizacije mudrosti kao nikad do tada.

Crna Gora se kao i mnoge mediteranske zemlje nije proslavila nekom zasebnom filozofskom školom. No, u novije vrijeme, tačnije od dolaska Dragana K. Vukčevića na čelo Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, crnogorski naučni i medijski prostor vrvi od filozofema i filozofsko-političkih sistema proizišlih iz njegova kružoka. Jedna od najpoznatijih bajalica koju je odaslala ova grupa bila je „razrjeđivač ideologija“ ustavnog patriotizma alijas „pravoslavnog pomirenja“ u Crnoj Gori. CANU je povodom nove misli organizovala naučni skup, a upravo se tih dana u crnogorskim medijima glaskao i dr Vladimir Pavićević, čovjek koji je istovremeno bio predśednik Crnogorske i portparol mr Alekse Bečića, promovišući istu ideju kao svoj originalni uradak. Uviđevši reakcije brojnih crnogorskih intelektualaca koji su demaskirali jalovost nove crnogorske mantre, akademik Dragan K. Vukčević se nonšalantno prebacio u novi mod.

CANU je proglasio jedinom sposobnom da preuzme najvažnije poslove i projekte iz oblasti nauke, umjetnosti, kulture i identiteta. U pauzama između posmrtnih govora i komemorativnih śednica na kojima je imao glavnu riječ, predśednik CANU i njegova brojanica bili su redovno prisutni u mnogim ministarstvima Vlade Crne Gore, đe su pred izvršnom vlašću „najopštija“ mjesta predstavljali kao najsavremenija dostignuća evropske misli. Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i izbijanje litij(um)ske revolucije nije poljuljalo nabijeđenost Akademije da realizuje svoje zamisli. Dok je Crna Gora uzavirala i strijepila od srednjovjekovne koalicije crnih mantija, crvenih kravata i dugih brada te prisustvovala ponavljanju recepta za stvaranje Velike Srbije iz vremena raspada Jugoslavije, akademici i predśednik CANU ponašali su se kao kakvo udruženje nuklearnih fizičara iz Los Alamosa koji ne poznaju život van formula i nacrta.

Baš tih dana kad je atmosfera u Crnoj Gori podśećala na kotao koji svakoga časa može eksplodirati, stigao je od crnogorskoga premijera poziv svim značajnijim društvenim faktorima da podijele mišljenja i viđenja s Vladom i daju doprinos evropskome putu Crne Gore. Odgovor predśednika CANU na taj poziv ravan je, s ove distance gledano, onome famoznome Titovu pismu Staljinu, zbog čega će zasigurno ući u anale crnogorske političke filozofije kao jedan od onih po kojima se omeđava politička epoha.

Umjesto kratkog odgovora u kome bi se navelo da su akademici raspoložni doći na razgovor i pomoći (kao dosad što su) crnogorsku emancipaciju, predśednik CANU je otpisao na više od stranice. Njegovo otpisivanje okačeno je na sajtu CANU i naslovljeno značajno kao „Odgovor CANU na dopis predsjednika Vlade“. Redovi koje ćemo ovom prilikom priložiti ogledalo su Crnogorske akademije. Dokument vrvi od potpuno ispraznih misli i nepotrebnih i rogobatnih konstrukcija u kojima nijesmo pronašli nikakav smisao, izuzev želju D. K. Vukčevića da svojom baroknom kitnjastošću impresionira sektor za odnose s javnošću Vlade Crne Gore. Kao i svaki manifest novoga doba i ovaj ima pretencioznu ambiciju, te veli: „Iskustvo nas uči da sadašnjost najbolje koristimo kada planiramo budućnost“.

Recept za uspješnu budućnost nalazi se u sljedećoj rečenici, koja neodoljivo podśeća na heklane iskaze naučene na marksističkom aktivu: „Naš stav je da treba podržati dijalog kao način, kompromis kao sredstvo i dogovor kao cilj u rješavanju aktuelnih problema u Crnoj Gori.“ Što je predśednik time želio reći ne znamo ni da li je sam sa sobom načisto? Ali nam zato još jedna misao otkriva pravu prirodu i težnje CANU. Istakavši da CANU, odnosno „mi, kao institucija nemamo politčke moći, niti pravnih sredstava da utičemo na značajne državne odluke“ Vukčević je dalje zapisao da su zato „spremni da u neposrednom dijalogu, kroz naučne skupove i tribine, kroz projekte i knjige, kroz leksikone i enciklopedije“ dati doprinos „jačanju identiteta, afirmaciji institucija i ukupnom napretku države Crne Gore“.

Pitamo ga – kojega identiteta? Polnoga? Rodnoga? Sportskoga? Kulturnoga? Jer znamo da na crnogorski identitet nije mislio, budući da je tu odrednicu vrlo vješto izbjegavao kako u svojim malobrojnim radovima, tako i u svojim brojnim televizijskim nastupima s brojanicom. Kad je Crna Gora u pitanju, rađe je koristio u genitivu. Tačno je da CANU nema političke moći, ali zasigurno bi, da je Akademija postavljena na zdravim osnovama, ona predstavljala stjecište crnogorske građanske misli. Ovako su njene slabo pośećene tribine i akademske beśede na kojima se izmišlja topla voda, odraz jednog zaostalog i rigidnog vremena koje ne može parirati novim izazovima koliko gođ se Vukčević upirao da retorički, u duhu vještoga seoskog trgovca, što bolje predstavi svoga konja.

Iza tih visokoparnih riječi koje krase D. K. Vukčevića krije se ništa drugo do nedostatak inventivnosti i inovativnosti, te apsolutna želja za što većom kontrolom nad krucijalnim izdavačkim i naučnim projektima za koje se Akademija dosad pokazala više nego nekompetentnom. Priśetimo se samo famoznog Rječnika i one dvije nikšićke profesorice, zbog čije je stručnosti Rječnik povučen, a D. K. Vukčević se nikada više nije vratio na tu Akademijinu sramotu.

Zarđalost Vukčevićeve misli i jeftinost njegovih sofističkih konstrukcija odlično oslikava rečenica koja se u ovom odgovoru odnosi na crnogorsku prošlost. Vukčević kaže: „Istorija nas uči da smo kroz vrijeme uspijevali da sebe hrabro sačuvamo od drugih. Ona svjedoči da smo, ponekad, znali i druge da ljudski sačuvamo od sebe. Ali, ta ista istorija nas opominje da često nijesmo uspjeli da sačuvamo sebe od sebe samih. I danas smo u jednom od takvih iskušenja.“ Ko smo sad tu „mi sami“, kad znamo da smo tokom litija bili sve, samo ne sami i da se u Crnoj Gori jasno napravila demarkaciona linija između onih koji žele da je brane i onih koji žele da je bestragaju?

Ali jasno je zašto je on to rekao, baš zato da bi se prikazao kao neko ko je iznad podjela. Slično kao što rade Demokrate. I još veli da „partikularni interesi“ ne mogu biti iznad mira u Crnoj Gori, te da nas svijest o tome „obavezuje na uzdržanost od krupnih riječi i ishitrenih postupaka“. E zaisto, ako je iko bio uzdržan prema četništvu Amfilohija Radovića, krađi crnogorske istorije, prisvajanju crnogorske kulturne, jezičke i književne baštine, ruiniranju crnogorskoga identiteta i šovinističkim ispadima na račun Crnogoraca, bila je to CANU. I prije i tokom mandata Dragana K. Vukčevića i njegove klike. Doslovno se naš predśednik „suzdržavao od ishitrenih postupaka“, jer je sva njegova akdemija bila pasivni posmatrač uništenja građanske Crne Gore.

Vladi Crne Gore i svim njenim resorima treba da bude jasno da je CANU i dalje jedan od najvećih budžetskih potrošača i da sredstva koja dobijaju akademija i akademici nemaju nikakvu povratnu korisnost, a da se tamo i dalje uhljebljuju najveći neprijatelji građanske i nezavisne Crne Gore. CANU Dragana K. Vukčevića ne razlikuje se mnogo od one CANU koje je 1993. godine organizovala famozni skup na Cetinju o „srpskome Njegošu“ koji su prekinuli cetinjski liberali, samo što je ova prepredenija i opasnija.

Tekst ćemo završiti šopenhauerovskom lapidarnom mudrošću Dragana K. Vukčevića iznijetom u vremenu kad gotovo sve crnogorske gradove farbaju trobojakama, kad srpski popove drže anticrnogorske govore, kad u pojedinim gradovima pjevaju četničke pjesme i uništavaju simbole Crne Gore, kad se u Pljevljima i još ponegđe na śeveru Crne Gore pojavljuju grafiti koji prijete muslimanima... a koja glasi: „Nadamo se da je savremena Crna Gora sposobna i spremna za taj iskorak i za ulazak u evropsku zajednicu država koje afirmišu civilizacijske vrijednosti zasnovane na poštovanju znanja, etičnosti i kulture. Vjerujemo da nam je u toj zajednici mjesto.“