Kriza može da bude novi početak za independiste

Piše: Blažo Sredanović

Sadašnja zbivanja izbacila su na površinu individue ljutih ambicija, a skromnih mogućnosti. No, kad im fale ideje ili rješenja za probleme tu zgodno dođe, kao predah, napad na Mila Đukanovića, koji se ponavlja gotovo kao refren na svaku priču. Ima ih koji su ozbiljno zabrinuti za stanje u društvu i spremni su da konstruktivno priđu problemima, a ima ih - podosta - kojima ne bih povjerio oganizaciju neke pogrebne povorke.

Ubrzo će se pokazati da su samo uspješno rasprčkali ono što je s mukom stvoreno. Nadgornjavaju se i čerupaju oko mjesta u budućoj vladi i u kakvo ruho da odjenu novostvorenu nam državu. No, da nije bilo Đukanovića i njegove nevjerovatne upornosti i hrabrosti, koju mu je priznao i Momir Bulatović, njegov nekadašnji partner, danas ne bi imali oko čega da se koškaju, jer bi Crna Gora bila samo geografski pojam pod punom kontrolom srpskih klero-nacionalista.

KLERIKALNO-NACIONALNI PRITISAK

Sve čega smo danas očevici dešava se u sjenci domaćih odreda svetosavskih vojnika i iz susjedne nam ,,bratske” države. I u Srbiji i u Crnoj Gori dominira po jedna ,,deep church” kako Amerikanci nazivaju državu u državi. MCP je vanbračno dijete SPC i kao takvo ne razlikuje se od majke, samo je pitanje đe je napravljeno. Ako se ne ukrote i dovedu k poznaniju prava, ove političko-klerikalno-komercijalne tvorevine, koje korozivno razjedaju društveno tkivo, svi pokušaji da se zemlje konsoliduju i krenu naprijed biće uzaludni.

MCP je od prvih dana kao ,,slijepi putnik" na crnogorskom državničkom brodu. Stvorena je s namjerom da zamuti i posvađa narod, koristeći kao mehanizam opresije svetosavsku ikonografiju, što je srpski specijalitet baš kao i gibanica, koje nema u drugim zemljama pravoslavlja. Koliko je meni poznato, nikada nijesu u Crnoj Gori pravoslavni vjernici bili podijeljeni i zavađeni međusobno kao danas.

Po Amfilohiju, svjetski poredak i ustrojstvo ne podliježu ovozemaljskim uzusima, već nekim drugim, samo njemu znanim, metafizičkim sferama, jer, kako kaže, on je već stupio u carstvo nebesko, pa mu je i čitava vasiona suviše mala. Međutim, kad su pare u pitanju, ovaj se farisejski licemjer i srebroljubac, kojemu su pare milije od mirisa tamjana, brzo obrete na zemlju s obadvije noge, specifičnom težinom svog deformisanog karaktera.

Istovremeno, Zdravko Krivokapić, koji se krije iza, rekao bih, pasivnog lukavstva, pažljivo osluskuje Ristove ovozemaljske korake da bi što prije potrčao u zagrljaj, kad već eto ne može svojeg oca poljubiti u znak tijumfa pobjedničke im hipokrizije. Ne smeta mu što je Risto bacio pod noge sve ono sto je najsvetije i najsvjetlije u pravoslavlju kao duhovna vrlina svakog istinskog vjernika.

Od kad je car Konstantin prihvatio hrišćanstvo desilo se dosta kontroverznog i nedorečenog u toj religiji. Što se sve samo danas servira od strane MCP zbunjenom i zaplašenom vjerniku, samo da bi se udaljio od provjerenih i opšte prihvaćenih učenja i tumačenja hrišćanskih dogmi i kanona…

PREPOZNATI VLASTITE KORIJENE

Zato smatram da se mi crnogorski vjernici trebamo striktno držati i osloniti samo na ono sto je u Crnoj Gori duboko ukorijenjeno u njenoj istoriji, tradiciji i vjeri. To je da smo do 1918. godine imali svoju Crkvu, koja se zvala crnogorska, nikad srpska, koja je bila autokefalna i nezavisna, koja je imala svoje vjekovne svetinje i kojoj je narod na zborovima birao poglavare.

Tu Crkvu želimo da obnovimo, kao što smo obnovili državu!

U tome nema ustupanja, što treba da bude jasno srpskim klerofašistima, koji su nam ne baš tako davno rušili ognjišta i palili kuće kao porodici Zvicer sa čeljadima u kući i hiljadama drugih. Malobrojni smo, ali nam to nikad nije bio problem u istoriji, jer smo bili dobro raspoređeni.

U međuvremenu, GP Ura pušta da situacija po inerciji teče kako teče, jer misle da je njihov koncept i princip za sva vremena utemeljen i da ga niko ne može okrnjiti. Takva indiferentnost ne ostaje nekažnjiva naročito u politici.
Čak i na najavu građenja kapele Ura ostaje - nijema. A, rečeno je da tiha voda brijegove valja, kako to koristi Krivokapić da sve više cementira svoju političko-klerikalnu matricu.

Svaku riječ izgovorenu od političara narod upija i mjeri. Pitam se: može li se na sve ovo gledati nonšalantno sa nekih bravadorskih pozicija, kako to radi Abazović. Njemu pada mrak na oči i kad se spomene Đukanović. Bojim se da će sve to dobiti epilog kao u onoj priči o Sosi koja je dozvolila Lali da je dira tamo đe je sunce ne grije, samo, eto, da bi doznala kakve su mu stvarne namjere. Pa i kad je Lala završio rabotu njoj i dalje nije bilo jasno i pitala se što je on to stvarno htio.

INDEPENDISTIČKI IZAZOV

Đukanoviću se mogu pripisati svi grijesi pod kapom nebeskom, ali je on - i pored protivljenja Evrope - udario solidne temelje ovoj obnovljenoj državi koja ima svoje ime već hiljadama godina, a još je u fazi dizajna. Referendum je bio uspješan i pored ,,veličanstvene" interpretacije demokratije sa 55/45 odsto izražavanja narodne volje Havijera Solane.

Da i ovom prilikom citiram našeg istaknutog pisca Mihaila Lalića vrsnog poznavaoca crnogorskog mentaliteta: ,,Može on biti hrabar i odan koliko hoćeš, može valjati za trojicu ili desetoricu, ipak će oni najbliži oko njega pokušati i postići da prisvoje njegove zasluge i da mu zakinu priznanja, a ako bude uporan u traženju toga priznanja - još će mu se i narugati".

Ako nijesmo spremni da dostojanstveno i bez rezerve odamo puno priznanje za jedan takav istorijski poduhvat bez presedana, koji je Crnoj Gori otvorio toliko prostora na na svjetskoj javnoj sceni i uveo je među civilizovane zemlje, ako nijesmo spremni da prepoznamo ta opšteljudski vrijedna dostignuća pojedinaca među nama, onda nas niko neće poštovati ni kao narod u cjelini, već će nas izložiti ruglu, baš kao što to rade mnogi sa Đukanovićem.

Spremni smo da ponosno slavimo prošlost, ali moramo biti spremni da se iščupamo iz mrakova i posrnuća, kojih je bilo na pretek, kako bi mogli uhvatiti korak sa vremenom u kojem se srijećemo sa ne baš lako prepoznatljivim smjerovima današnjeg vrtoglavog i haotično promjenljivog svijeta. Još smo na putu što se muči da put nađe, kako to reče pjesnik Branko Banjević.

Moramo priznati da smo svi griješili i suviše se sukobljavali, često nepotrebno, ali je sad vrijeme da se zakopaju ratne sjekire. Vjerujem da nam se sada pruža velika prilika da obnovimo i dovršimo ono što smo započeli prije trideset godina. Sada u mnogo povoljnijoj situaciji. Imamo suverenu državu, koja se afirmisala u svijetu uz značajan ekonomski i demokratski iskorak u odnosu na okruženje. Članovi smo najjače svjetske odbrambene alijanse u svijetu, a stasala je i jedna nova generacija koja je stigla do akademskih titula, a da se nije dohvatila puške.