Crnogorsko pitanje i ljudska prava(5)

Piše: Milorad Popović

Pošto će svakim novim danom postajati sve očiglednija antidemokratska i antizapadna profilacija vlasti u Podgorici, koju su instalirali Vučićeve i Putinove službe, treba naći  prikladan i efikasan način i  predočiti  institucijama  EU, koje evaluiraju stanje ljudskih prava, slobodu izražavanja, nezavisnost pravosuđa, što više uvjerljivih dokaza, egzaktno, bez vrijednosnih sudova, o prirodi sadašnje vlasti, ali i o građanskoj alternativi, koja se, od početka višestranačja, prvo protiv Đukanovića a onda sa njim, aktivno bori protiv svakog etničkog nacionalizma, klerikalizma, fašizma.

Ono što nacionalni  Crnogorci zahtijevaju za sebe – i za manjinske etničke i nacionalne zajednice –  nije nikakav nacionalistički ekskluzivizam. Priznavanje crnogorske nacije, jezika, književnosti, autokefalne crkve, ne  ugrožavaju prava nacionalnih Srba koji imaju svoju crkvu, pravo na kulturnu i jezičku posebnost –  velikosrpski ideolozi smatraju da su Srbi ravnopravni, samo ukoliko žive u jednonacionalnoj sredini ili kad oni određuju stepen prava i sloboda drugim etničkim i nacionalnim grupama – i njihovi zahtjevi su u skladu s Deklaracijom Ujedinjenih nacija o pravima nacionalnih ili etničkih, vjerskih i jezičkih manjina, gdje  u članu 2. piše:

„Osobe koje pripadaju nacionalnim, etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama imaju pravo, bez ikakavog miješanja sa strane i bez ikakve diskriminacije, privatno i javno uživati svoju kulturu, ispovijedati i praktikovati  svoju vjeru i služiti se svojim jezikom“. I Evropska unija, za čije članstvo se Crna Gora kandiduje, u Povelji o temeljnim ljudskim pravima, nabrajujući sve aspekte ljudskih prava,  u članu 22. navodi: „Pravo na kulturnu, vjersku i jezičku raznolikost“.

Dakle, politički i kulturni pokret koji se zalaže za nacionalna prava Crnogoraca, čiji je etnonim stvoren od Crne Gore, ne traže za sebe više nego što je u deklaracijama o ljudskim pravima predviđeno etničkim i nacionalnim manjinama, poput Retoromana, Lužičkih Srba, Laponaca, čiji broj u Švajcarskoj, Njemačkoj, Švedskoj, u ukupnom broju stanovnika ne prelazi jedan odsto!

Još jedan aspekt crnogorskog pitanja nije dovoljno prezentiran  članicama NATO i  EU. Podijeljena nacija nije u raskolu samo oko eminentnih duhovno-kulturnih i istorijskih vrijednosti nego i u vezi planova za budućnost. Crnogorski Srbi su dominantno su antizapadno opredijeljeni, bez obzira što se relativno značajan broj dio njih, zbog ekonomske perspektive, zalaže da Crna Gora postane  dio Evropske unije.

S druge strane, pripadnici ovog korpusa su gotovo stoprocentno protiv članstva u NATO, jer smatraju da bi nominalna vojna neutralnost, koju bi garantovala moćna Rusija, najbolje štitila nacionalne interese Crne Gore, kao dijela „srpskog sveta“. Zato nova vlast bez obzira što se retorički zalaže za evroatlanske integracije u stvarnosti sve čini da formira strukturu, posebno u sektoru bezbjednosti, kulturi i prosvjeti, i kompromitovaće svaku organizovanu inicijativu koja preferira „Zapadni svijet“ u odnosu na „srpski svet“.

Stoga, smišljenom i upornom kampanjom, bez obzira na manjak propagandnih resursa i skromno učešće u međunarodnoj kulturnoj i ekonomskoj razmjeni, neće biti teško predstaviti činjenice koje nesumnjivo svjedoče da je danas u Crnoj Gori na djelu očigledna i brutalna asimilacija  malobrojnog istorijskog naroda, koji je imao svoje dinastije, vladare,  povijesne bitke, velike pjesnike, međunarodno državno priznanje u 19. vijeku, čija su oslobodilačka pregnuća i poseban nacionalni karakter s najvećim poštovanjem spominjali, Volter, Puškin, Bajron, Skot Ficdžerald, Napoleon, Garibaldi, lord Gledston, Skot Ficdžerald...

U sadašnjim okolnostima glavni   zadatak, pored akcija za ljudska prava biće  očuvati kulturnu produkciju, kao i omogućiti crnogorskim stvaraocima, u uslovima duhovno-kulturne okupacije, da štampaju knjige, otvaraju izložbe slika, održavaju muzičke koncerte...

Jer,  dok god se ne napravi snažan vanjski pritisak na vladajuće kleronacionaliste, oni će nastaviti gaziti prava svih stvaralaca i insitucija koje nijesu u funkciji destrukcije i negiranja crnogorske kulture i nacije. Stoga, kulturni aktivisti, predstavnici civilnog društva i političkih stranaka, moraju preko PEN centra, Helsinškog komiteta, Demokratske alternative, ostalih međunarodnih organizacija i lobija za ljudska prava, tražiti za stvaraoce nesrpskog nacionalnog identiteta  ona prava koja imaju nacionalne i etničke manjine u Evropskoj uniji.

U tom kontekstu neophodno je sačuvati savezništvo sa manjinskim zajednicama Bošnjaka, Albanaca, Hrvata, zajedno s njima istupati u vezi očuvanja ljudskih i manjinskih prava, što se dragocjenim pokazalo i u doba Miloševićevog nacionalističkog režima. Jedino na taj način se Crna Gora može povratiti sebi: onim najboljim tradicijama koji su je činili vitalnom i samoodrživom.

Da zakljućim, istorijska evolucija imala je svoje zastoje, kolebanja, odstupanja, pa i ozbiljne prijetnje da uruši većinu vrijednosti što su prethodni vjekovi stvarali, posebno u domenu duhovnog i kulturnog stvaralaštva – sjetimo se hilerizma i staljinizma, kineske kulturne revolucije, itd. – ali stvaralački genij, ipak,  nadvadava taj  instinkt za razaranjem i samouništenjem.

U toj vavilonskoj zbrci malih i velikih jezika, hegemona i potlačenih, slobodoištuća Crna Gora i Crnogorci, kojima je često samo „nebo više sebe“ bilo saveznik, preživjeli su mnoga stoljeća. Zato  bi bio neviđeni istorijski cinizam da se nakon dvanaest vjekova od arhonta Petra, nakon što ispratiše i Nemanje, Murate i Bonaparte, koji „biše i preminuše“ –  a Crna Gora, kako veli Njegoš, „ ostade dovijeka i Strašnoga suda, u svojoj volji i slobodi“ –   Crnogorci nestanu prije nego se  Matija Bećković preseli   na srpski dio Neba.

Kraj