Ko to kaže, ko to... da je 30. avgustovski klerofašizam isto što i 13. julski antifašizam

Piše: Darko Šuković

Aktuelna vlast zaista ima bezgranično povjerenje u blaženo neznanje svojih birača. Ima i, jednako važno, čvrsto uvjerenje da će ta plandujuća lakoća življenja ignoranata trajati duže od njihovih mandata, pa ih nije briga za momenat kad će se, a hoće, blaženo neznanje pretvoriti u užasavajuće saznanje. A, ako trenutak katarze puka porani, već imaju spreman slogan za preži(vlja)vanje: i potop nakon nas, napredak je u odnosu na sprženu zemlju koju smo zatekli nakon njih.

No, ako bi u tom trenutku istine Bog bio previsoko, a Džudi Rajzing Ranke predaleko, da li bi prevareni pa progledali mili narod progutao autore ili slogan?

Trenutno, i poslaničke klupe plaču dok poslanici Demokratskog fronta i srodnih klubova govore o sebi kao o autentičnim baštinicima vrijednosti Trinaestojulskog ustanka. Duše ustanika prizivaju Dž.R.R. Tolkina i Pitera Džeksona da im smisle način za posthumnu odbranu vlastitoga lika i djela od uzurpatora iz crnogorskoga parlamenta. Zar je za ovo tolika krv prolivena po šumama i gorama? Biće da se i oni najtvrdokorniji komunisti među njima pitaju: šta smo Bogu zgriješili da nas u Skupštini države za čiju smo slobodu živote dali neki zadrigli poslanici izjednačavaju sa Hitlerovim fašistima?! A crvena kravata u stolici prezidenta ćuti kao Krsto Popivoda i Cana Babović.

Izabrati Bećira Vukovića za predsjednika Žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, to vam dođe kao vatrogasnom društvu dati naziv Neron. Kao doći na okrugli sto o multikulruralnosti u majici sa likom i motom generala Šeridana: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac“, držeći Dražine „Instrukcije“ i Moljevićevu „Homogenu Srbiju“ pod miškom.

Ali, čik neka neko kaže kako ne može da zamisli poslanika DF&comp u majici sa likom Ratka Mladića, na panelu o pomirenju, u organizaciji neke lokalne NVO, na kojoj govori i komesar Varhelji! I kako s visine pita: čemu sad ta priča o Srebrenici? I kako svi učesnici, puni lažnoga obzira ili pravoga razumijevanja, izbjegavaju jedini tačan odgovor: Pa zbog tebe i takvih, koji slaveći Radovana Karadžića i Ratka Mladića poručuju da bi ponovili njihovo djelo, samo da vas zapadne!

Jer, zaboga, ko slavi išta što sam ne bi učinio?

Ima, međutim, jedno zrnce istine u tezi da je nova parlamentarna većina baštinik 13. Jula kao opštenarodnog ustanka. U njoj su potomci partizana i četnika, rodbina mračnih egzekutora sa Lazina i Zidanog Mosta, unuci slavnih komita i beogradskih koritara, stari predsjednici crkvenih opština CPC i novopečeni svetosavski fanatici... Ipak, je li to pomirenje u praksi! Ili udruženi poduhvat protiv svih vrijednosti što ih simbolizuje 13. jul?

Tačan odgovor je pod B. Vrijednosti koje danas promoviše, gotovo bez izuzetka, parlamentarna većina baštinila je ona strana koja je zabasala odmah nakon 13. jula i koja je tokom naredne četiri godine doživjela ne samo poraz, nego i kolektivan, četiri decenije dug prezir. A onda su poraženi počeli da pišu istoriju... Dakako da svijet od 1941-45 nije bio crno-bijeli, ali da su njegovi akteri odgovarali opisu koji slušamo od 30. avgustovskih pobjednika, uopšte ne bi mogao postojati.

Recimo, Pavle Đurišić još nije dočekao spomenik, iako DF odavno zapinje da mu ga podigne, ali se broj inovjeraca u novoj Vladi i vlasti gotovo izjednačio sa brojem muslimana na teritorijama koje su pregazili mlad majorovi četnici. Nema ih. Na koncept „bratstva i jedinstva“, koji nije bio samo pusta fraza, nego decenijama autentičan način života, odgovor je, glasom ili mukom: Ratko Mladić je srpski heroj, Srebrenica nije genocid... ili jeste, ako baš mora.

Kao da je sam Marfi pisao platformu ovoj ekipi za pretvaranje distopijskih scenarija u stvarnost, pa su i ono jedino vrijedno u programu kvislinga – prozapadnu orijentaciju, odbacili zarad valjanja u krilu (i rubljama) matuške Rusije. S druge strane, iz komunističkog su nasljeđa izrovili filozofiju partijskog legaliteta i ne drže se zakona čak ni koliko pijan plota. Pokazali su to Zakonom o državnom tužilaštvu, patentiravši olakšavanje političkog uticaja na Tužilaštvo kao način borbe protiv političkog uticaja na Tužilaštvo. A što je, još dublje sagledano, na tragu njihovog razumijevanja da Njegoš afirmiše one kojima zakon leži u topuzu. Odgovor na pitanje: po čemu će se poznavati tragovi onih koji tako zamišljaju obnovu petrovićevske Crne Gore, donosi – nula bodova.

U pojedinostima, tako izgleda poveznica (koje, kao što vidite, nema) DF-a&comp sa Trineaestojulskim ustankom. U načelu, to je, tek, pravilo dvije paralelne prave koje se nikada dodirnuti neće. Moraš biti ljudski, profesionalni i ideološki izmućak u idealnom sticaju, pa agenturu dovedenu na vlast radi pretvaranja Crne Gore u guberniju Srpskog sveta, sa Moskvom kao glavnim gradom, staviti u istu ravan sa antifašistima koji su s ove države i naroda skinuli četvorogodišnji okupatorski i 23- godišnji velikosrpski jaram.

Nije, međutim, samo u Df-u i Demokratama... nego je i u za prošlost nezainteresovanom Konataru i ostalim sebi svojstveno konfuznim urašima teško prepoznati kopču sa trinaestojulskim ustanicima. Razliku između ovih fejk osvježivača i onih istinskih oslobodilaca najlakše je uočiti kad se crkva koristi kao lakmus. Među trinaestojulcima bio je, recimo, i pop Boško Popović, o čijem je krvavom epitrahilju pisala Antena M. Tridesetoavgustovci, pak, svoju su vladu formirali u Crkvi koja je posvetila pljevaljske koljače, popa Macu i popa Šiljka.

U svijetlu toga nepogrešivoga testa istine, nema tih verbalnih vratolomija Božene Jelušić, podignutih prstića Dritana Abazovića, beskorisnih nejasnoća Alekse Bečića, pozerskog mudrovanja Miodraga Lekića, sladunjavog dociranja dr Pavićevića... kojima se klerofašizam 30. avgusta može podvaliti kao antifašizam 13. jula. Ona ništarija koja je sinoć urinirala po spomeniku heroju Ljubu Čupiću, zapravo je ispravno razumjela šta aktuelna vlast u Nikšiću i Crnoj Gori stvarno misli o antifašizmu. Ili je, umjesto „razumjela“, prikladnije reći da je taj beslovesni stvor osjetio, tačnije - nanjušio, kako ovo nije vrijeme onih koji se smiju gledajući smrti u oči, nego onih koji drže tuđe puške u rukama. Ali, možda je baš zahvaljujući njemu, jedan dio Crne Gore jutros pogledao istini u oči.