Mistifikatorska metafikcija – slučaj Mićović

Za Antenu M piše: Milan Marković

U autorskom tekstu “Odgovor na kritiku o dodjeli nagrade Miroslavljevo jevanđelje”, prof. dr Siniša Jelušić, univerzitetski profesor, akademik CANU, književni komparatista i predśednik žirija za dodjelu državne nagrade Crne Gore “Miroslavljevo jevanđelje”, pokušao je da u javnosti opravda skandaloznu odluku žirija o dodjeli nagrade ovogodišnjem laureatu Milutinu Mićoviću. 

Ukoliko se Jelušićev polemički tekst očisti od njegove osnovne intencije da s pozicije akademskog autoriteta ospori kompetencije kritičke javnosti (što je ujedno i razlog da se dalje u tekstu ne osvrćemo na pamfletsko i difamatorsko reagovanje još jednoga člana žirija, izvjesnoga Radoja Golovića, takođe univerzitetskoga profesora, koji bez poetskoga uljepšavanja otvoreno širi govor mržnje) i umjesto toga pokuša istražiti metodološka pozicija s koje Jelušić utemeljuje svoj kritički sud, otkrivaju se dvije njegove hipoteze:

1. uvrijeđeni kritičari nijesu pročitali nagrađenu knjigu (dijelom i zbog njenoga obima) –polazište koje je zasnovano na vjeri, dakle unutrašnjem ubjeđenju, jer Jelušić veli: “…uvjeren sam, nagrađenu knjigu autora Milutina Mićovića Луче у тами Црне Горе (gotovo 700 strana), jedva da je iko vidio, prelistao a kamoli pročitao!”;

2. kritički pristup tekstu mora uzeti u obzir “polazno hermeneutičko pravilo za koje već znaju i talentovaniji osnovci: da se tekst svagda ima tumačiti u kontekstu cjeline (: tekst-kontekst-intertekst) a nipošto ne na osnovu „kako mi se dopada“ tendenciozno izdvojenih iskaza ili upućivanja na autorova familijarna srodstva (:brat, sestra, tetka, baba… sic!)” –Jelušićevo polazište koje je uslovno zasnovano na naučnoj osnovi.

Ako zanemarimo činjenicu da je Mićovićeva knjiga višestruko fragmentirana struktura (sačinjena mahom od beśeda i novinskih članaka) čiji je sadržaj po autorovim riječima nastajao u periodu od više od 20 godina bez namjere da bude objedinjen, ali da se materijal knjige ipak “slagao po srodnosti”, postavlja se pitanje o kakvoj srodnosti je riječ. Budući da tekstovi nijesu “slagani” po hronološkom, žanrovskom ili tematskom kriterijumu, njihova jednoobraznost se jedino može tražiti u idejno-ideološkoj podlozi s koje se pristupa obrađivanju građe i činjenici da ih je pisao isti autor.

Mićović u tekstovima predgovora (što uostalom znači da je i predgovor svojevrsni fragmentirani literarni hibrid) u bogojavljenjskom nadahnuću obavještava čitaoce da se bavi istraživanjem ne(na)pisane nebeske Knjige, da je on sam predmet čitanja (sic!), pa daje smjernice za “pravilno” čitanje uzprigodan opis idealnoga čitaoca svoje knjige (i sebe sama).

Odlukom o nagrađivanju Mićovićeve knjige, članovi žirija se svojevoljno identifikuju s njenim idealnim čitaocem. Zato pokušajmo ustanoviti u kojoj je mjeri univerzitetski profesor Jelušić saglasan sa sobom kao idealnim čitaocem Mićovićeve knjige. Da bi se to istražilo, valja izdvojiti iskaz iz nagrađene knjige kojim autor objašnjava svoj književno-interpretacijski postupak. Mićović na početku teksta “Žarkovo Pelinovo” navodi citat iz knjige koja je predmet njegovoga kritičkog sagledavanja, pa nakon toga veli:

“Na ovom kratkom fragmentu iz knjige Gospod nad vojskama, objavljene 1995. godine, mogao bih osloniti cio tekst u kojem hoću u najkraćim crtama opisati lik književnika Žarka Komanina. U njemu je svaka riječ važna jer daju dovoljno oslonca da bi vjerno uhvatili karakter pripovijedanja, i osnovni problem onog što pisac hoće da nam kaže.” (str. 288)

Ne možemo a da se odmah ne zapitamo znači li to da Mićović, nagrađeni književni interpretator, u svome pristupu pravi ogrešenje o “polazno hermeneutičko pravilo za koje već znaju i talentovaniji osnovci: da se tekst svagda ima tumačiti u kontekstu cjeline (: tekst-kontekst-intertekst)”.

U istom iskazu Mićović ističe da se trudi da uhvati “osnovni problem onog što pisac hoće da nam kaže”. Ne bez ironije, prvo što nam pada na pamet je uvodno predavanje univerzitetskoga profesora Jelušića na predmetu Teorija književnosti na kojem upoznaje studente s polaznim književno naučnim postulatom: Zadatak proučavanja i polje interesovanja nauke o književnosti treba da budu vezani za konkretan literarni tekst a ne za spekulativni domen onoga što je pisac htio da kaže.

Pitamo se: Može li Jelušić, idealni čitalac Mićovićeve knjige, objasniti Jelušiću, univerzitetskome profesoru iz oblasti nauke o književnosti, koji su razlozi da se Mićovićeva potraga za sadržajem onoga što pisac hoće da kaže nagradi jednom od najvećih crnogorskih nagrada za književnost?

Isti citat iz Mićovićeve knjige ipak oktriva čime se to Mićović zapravo bavi. Autor ističe da je njegov poetički zadatak da opisuje “književni lik” autora. Mićović dakle ne portretiše književnike, već stvara književne likove autora (sic!). Analogno tome, on ne proučava Njegoševu poetiku, već modeluje (književni) lik Njegoša kojega traži u sebi samom.

Dakle, upravo produkcija književnih mitova i likova jeste Mićovićevoga uloga u književnosti. Njegov je Njegoš literarni arhetip romantičarskoga genija srpstva koji je napisao „najnacionalnije“ djelo srpske kulture, Gorski vijenac, koje je i samo utemeljeno “na najnebesnijem djelu našeg jezika, Luča mikrokozma” (271). Ne bez božanske pomoći, Mićovićev je Njegoš pravoslavni fundamentalisti mistik koji stvara književna djela s namjerom da čitaocima prenese svoju odluku da ga treba sahraniti u crkvi na Lovćenu:

“Njegoševo ukupno pjesničko djelo, koje nije nastalo bez Božanske pomoći, najjasnije nam govori da je njegova odluka da se, kao pjesnik Srpstva, i božanskih himni, gospodar slobodarske Crne Gore, sahrani u Crkvi na vrhu Lovćena, odakle se nebo, i sinje more, i njegova tvrda zemlja, najbolje vide.” (str. 119)

Mićovićev književni junak Njegoš izrasta iz srpskoga nacionalnoga mita, a njegovo pjesništvo je alhemijska djelatnost pretvaranja Crne Gore u “kosovsku poeziju” (str. 49). Kad nijesu “nula i ništa”, Crnogorci kao kolektivni junak Mićovićevoga literarnog pogleda na svijet prikazani su kao “Srbi od Kosova” kojima treba duhovni pastir jer “Crna Gora je utemeljena istorijski, duhovno i kulturno njenim čuvenim mitropolitima”. (str. 261)

Baš iz toga razloga velikani svjetske književnosti koje Mićović uzgred pominje ne mogu da se porede s Njegošem, ali zato mogu Amfilohije, Nikolaj Velimirović, Sveti Sava i druge vjerske vođe koje Mićović uvodi u domen književnosti.

Svojom knjigom Mićović ne doprinosi razrješenju niti jednoga književnog fenomena, već mistifikuje i one aspekte književnosti (poput: stvaralačkoga procesa, književne građe, istorije, uloge i funkcije autora, književnosti i sl.) koje je nauka davno demistifikovala. U momentima kad ne piše o sebi, Mićović glorifikuje svoje prijatelje, među kojima prepoznaje i članove žirija (viđeti: https://www.youtube.com/watch?v=n7Zsc4ubi24, 6:10). Da li takvo priznanje dovodi u pitanje profesionalni kredibilitet i integritet žirija, neka procijeni javnost.  

Na širem planu, slučaj Mićović nažalost pokazuje da je i književnost u Crnoj Gori devalvirana na puki ideološki instrument kojim upravlja Crkva Srbije.

U isto vrijeme i podjednako porazno –odluka žirija da svojim akademskim integritetom legitimizuje nacionalšovinističke, kulturrasističke i hegemonističke literarne pojave, kompromituje i opšte područje nauke o književnosti i otkriva stepen razvoja trenutne univerzitetske misli u Crnoj Gori. Stoga je svako javljanje članova žirija nevješt pokušaj izmještanja fokusa sa sopstvene odgovornosti i evidentnoga profesionalnog posrnuća.