Glavne ideološko-političke kontroverze crnogorske nacije

Piše: Milorad Popović

Danas je gotovo opšte mjesto, ne samo u percepciji velikosrpskih nacionalista i stranaca nego i znatnog dijela suverenista, da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti dodatno mobilisao i ujedinio velikosrpske nacionaliste i njihove kolaborante. No, ovaj narativ dominantno se bavi posljedicama a ne uzrocima tog fenomena: da je jedan – sa svim slabostima – superioran politički i civilizacijski svjetonazor, u 21. stoljeću, srušila zaostala, autoritarna, antizapadna, teokratska struktura.

I među obrazovanim djelatnicima suverenističke opcije dosta se površno i necjelovito analiziraju posljedice nekompetentnosti i lakomislenosti bivše decenijske vlasti kad je u pitanju velikosrpski nacionalizam. Riječju, rak-ranu crnogorskoga društva liječili su aspirinima: nominalne reforme u domenu prosvjete, kulture, informisanja, izgradnje institucija, bile su namtnute izvana, parcijalne, lišene kreativnosti i kontinuiteta. Ovako drastične zablude nijesu uzokovale samo potkapacitiranošću političke i intelektualne elite nego i doktrinarne ideološko-političke zablude: da će nezavisna država, njen birokratski aparat, kroz razne ekonomske operacije, pogotovo nakon ulaska Crne Gore u NATO, protokom vremena pacifikovati i velikosrpski nacionalizam.

Zbog manjka humanističkog obrazovanja i inventivnosti naše političke i intelektualne elite ignorisale su stare provjerljive lekcije iz dva minula stoljeća o izgradnji moderne nacije i države: da su kulturni fenomeni i insitucije u fundamentu svakog evropskog nacionalnog i političkog entiteta, i glavni uslov za njihovu dugoročnu stabilnost i održivost. Zamišljajući državu kao proširenu korporaciju koja će biti ujedinjena Ustavom –„ustavnim patriotizmom“ – gradili su jednu strukturu lišenu postojanog, slojevitog sadržaja čiji simbolički indikatori dubinski emocionalno i psihološki dubinski prodiru, kroz izabrane kulturne, prosvjetne, ritualne, sadržaje i prakse, u svijest većine građana. Jer, svi papiri, pa i Ustav, pogotovo u zemljama sa dubokim pretpolitičkim sporovima, slabi su garant stabilnosti i opstojnosti. (Ustave su imale i Prva i Druga Jugoslavija, koje su propale.)

Svaka nacija je jedna doktrina – skup određenih izabranih i promovisanih vrijednosti koji ujedinjuje većinu građana – i nedostatak koherentne kulturne i nacionalne politike indipendista uzrokovao je da opcija koja je pobijedila na referendumu za nezavisnost – sâm čin stvaranja države neponovljiv je agens za nacionalnu konsolidaciju – vremenom slabi, a poražene snage, upravo zbog toga što su imale snažno kulturno i nacionalno utemeljenje, jačaju i na kraju pobijede.

Otpor novom valu velikosrpske asimilacije – trećem od 1918. – zahtijeva ne samo nove metode političke borbe koja traži drugačiji mentalitet, moral, taktički i strateški pristup, nego i inoviranu nacionalnu ideologiju, koja će se neće referisati na
dukljanstvo, komunističko jugoslovenstvo, i pomenuti tzv. ustavni patriotizam.

Jer, svaka nacija je, kako kaže Benedikt Anderson, zamišljena zajednica: to jest konstrukt stvarnosti i imaginacije, istorije i mitologije, usmenih predanja i književnosti, dugotrajnih navika i interesa, sjećanja i planova za budućnost. Tri glavna elementa svake evropske nacije su jezik, religija i državna tradicija. U nekim slučajevima je dominantan jezik, kao kod Slovenaca i Makedonaca: kod drugih religija, poput Iraca i Bošnjaka; kod Austrijanaca je bila presudna državna tradicija, itd. Nacionalni identitet je i hibrid ovih elemenata zajedno, no, imaginarij svake nacije je poseban, specifičan. Stoga mu je potreban kreativan pristup, precizna percepcija svih elemenata koji najdublje emocionalno i empirijski povezuju određenu zajednicu. Zagovornici takozvanog dukljanstva, crnogorskog komunističkog jugoslovenstva ili „ustavnog patritozma“ pokušavali su da stvaraju nacionalnu svijest prema svojim afinitetima, a ne onim relevantnim indikatorima koji na različite načine, s najmanje unutrašnjeg konflikta, mogu ujediniti ovaj malobrojni, istorjski entitet.

Dukljanstvo kao nacionalna ideologija nikad nije imalo potencijala da objedini većinu pravoslavnih Crnogoraca. U pitanju je mrtvi mit bez potencijala da se dublje inkorporira u kolektivnu memoriju, kao što je to nekad bio mit o Ivanu Crnojeviću ili kasnije Kosovski mit. Duklje nije bilo u pamćenju naših predaka, jer je nije bilo u predanjima, usmenoj i pisanoj književnosti 19. i 20. vijeka, pa je pokušaj da se ovaj istorijski period ranog srednjeg vijeka stavi u središte nacionalnog identiteta od samog početka bio osuđen na propast, i dodatno je pružio priliku velikosrpskim propagandistima da ga stigmatizuju kao sinonim ilirstva, katoličanstva, antisrpstva. Druga ideološka tlapnja za koju se još veže znatan dio savremenih Crnogoraca – čak i mlade generacije – su jugoslovenski antifašizam, kojega je nemoguće obnoviti u realnostima 21. vijeka.

Štoviše, neki naši političari i intelektualci crnogorsku naciju pretežno vežu za komunističku ideologiju, partizanski pokret, socijalističku izgradnju i modernizaciju. Ovaj fenomen unekoliko bi bio razumljiv, na primjer, u Makedniji ili Sloveniji, koje su prvi put u doba komnuzma dobili neku vrstu nacionalnog ili državnog subjektiviteta. No, čak i u tim zemljama, simbolička i ritualna profilacija, kulturna politika i obrazovni sistem uporišta su tražili prevashodno u pretkomunističkim, dubljim slojevima stvarne i izmišljene tradicije.

Vezivanje nacionalne ideologije dominantno za partizanski pokret i titoističku Jugoslaviju pogrešno je i zbog toga što se fokus nacionalnih sporenja svodi se na jedan mali dio milenijumske istorije Crne Gore, čiji se polemički diskurs vodi oko uloge četnika i partizanskog pokreta, i na taj način, još jednom – kao i u pitanju dukljanstva – otvaramo veliki prostor za manipulacije negatorima crnogorske nacije, koji tvrde da su Đilas, Tito, Kominterna, „izmislili crnogorsku naciju“. Svođenje polemika uglavnom na događaje iz Drugog svjetskog rata je neproduktivno i zbog toga što fokus o tradicionalnom biću Crne Gore treba usmjeriti na njene najviše, nepolemične istorijske vrijednosti, a rasprave o savremenim kontroverzama usmjeriti prema 2041. a ne 1941.

Dakako, tekovine Narodnooslobodilačke borbe trajno su utkane u nacionalno biće Crnogoraca, i njih treba objektivno bez predrasuda prezentovati, ali je pogrešno nekritički zagovarati komunistički antifašizam, jer antifašizam, antinacizam, antirasizam – pa i antikomunizam – mogu se temeljiti samo na univerzalnim demokratskim vrijednostima. Kad su u pitanju oslobodilačke tekovine 20. vijeka, mnogo je produktivnije afirmisati romantičnu, bezizglednu borbu crnogorskih ustanika protiv aneksije Crne Gore Srbiji nakon 1918., jer sukob između četnika i partizana bio je svjetonazorski, ideološki, a ne državotvorni. Jer, jedni i drugi bili su Jugosloveni: četnici su bili unitaristi, monarhisti, antikomunisti, a komunisti federalisti, ateisti i republikanci. No, odnos prema nezavisnoj Crnoj Gori sljedbenici dinastije Karađorđevića i titoisti bio je jednako rigidan i nepomirljiv.

Svaka nacija ima svoj simboličko-ideološki okvir, iz perspektive dugog istorijskog trajanja, iako su ovaj političko-kulturni konstrukt fenomen moderne epohe. U feudalizmu su, bez obzira na etničke, jezičke, kulturološke i vjerske specifičnosti, feudalci bili posebna (nad)nacija. Tek nakon Francuske revolucije, u 19. vijeku, epohi romantizma, prvobitnog kapitalizma, buržoazije, narodnih pokreta, modernizacije štamparske prese i književnih bardova, stvaraju se nacije. Devetnaesti vijek je i crnogorski zlatni vijek: doba Petra Prvog, Njegoša, knjaza Danila, knjaza/kralja Nikole, Gorskog Vijenca, Luče mikrokozma, Imovinskog zakonika, Grahovca i Vučjeg dola, međunarodnog priznanja na kongresu u Berlinu... Nacionalni ideolozi, pisci školskih udžbenika, politički lideri i njihovi savjetnici, uticajni kulturtregeri, koji su se suprostavljali velikosrpskoj asimilaciji, nerazumno su se povukli sa tog bojišta, i na neki način dali za pravo velikosrpskim falsifikatorima i manipulantima, koji su, ignorišući istorijski kontekst romantizma, neizgrađenost južnoslovenskih nacija, duh i sociopsihološke, etičke, mentalitetske osobenosti Crnogoraca koje su stvarane vjekovima, proglasili nacionalnim Srbima crnogorske mitropolite, knjaževe i vojvode .

Jer, naši profesori i ideolozi nijesu bili dovoljno znaveni i lucidni da tobožnju ili stvarnu nacionalnu dvostrukost nekih Petrovića Njegoša stave u istorijski kontekst, u duh vremena u kojemu su živjeli, i da u prilog svojim tezama naprave komparativne analize sa ostalim nacijama koje su imale dvojnu nacionalnu svijest u 19. i 20. stoljeću, na primjer, Makedoncima, Ukrajincima, Slovacima, Austrijancima, Škotima, Ircima, Kataloncima... Tako je olakšano hegemonističkim propagandistima da bezobzirnim izokretanjem i selektovanjem istorijskih činjenica, utemeljitelje moderne crnogorske državnosti i nacionalnosti uzimaju kao glavni dokaz o nepostojanju crnogorske duhovne, kulturne i istorijske posebnosti.

Ergo, u samom središtu simboličkog i duhovnog jezgra svake nacije nalaze se djela koja najviše i najdublje ovaploćuju duh, karakter, jezik, sociopsihološke osobine, etos i sudbinu jedne zajednice. U crnogorskom slučaju to su nesumnjivo Njegoš i Gorski vijenac, bez obzira koliko puta u tom djelu pominju Srbi ili Crnogorci. (Sa sličnim argumentima kojima srpski nacionalisti prisvajaju Njegoša mogli bismo dokazivati da su Ivan Mažuranić, Vladimir Visocki, Sima Matavulj ili Đura Jakšić crnogorski pisci). Elem, Crnogorci su u 19. vijeku pravili veoma jasnu distinkciju između njih i Srba, o čemu najbolje svjedoči memoarska knjiga srpskog princa Đorđa Karađorđevića, „Istina o mom životu“, gdje nesuđeni prijestolonasljednik prenosi – ekavizirani – dijalog sa svojim đedom, koji je od svih drugih Petrovića Njegoša javno više „srbovao“. Desetogodišnji unuk, kojemu je otac bio izbjeglica na Cetinju, žali se knjazu Nikoli na svoje drugove, jer ga ne smatraju Crnogorcem.

„Crnogorac? Ne, ti nisi Crnogorac.“
„Nisam Crnogorac, to kažu i moji drugovi. A ti si Crnogorac i baka je Crnogorka. Kako to, deda?“
„Mi smo Crnogorci, jer smo rođeni ovde, a i roditelji su nam bili Crnogorci.“

Reinterpretacija crnogorske nacionalne ideologije nije puka intelektualna egzibicija nego nužnost da bi ovaj entitet u 21. stoljeću konačno dovoljno osnažio na taj način što će svoju spoznajnu, emocionalnu i imaginarnu potku temeljiti na najvišim tradicionalnim i savremenim vrijednostima, od kulta Ivana Crnojevića, Oktoiha, epske poezije, oslobodilačkih ratova u 19. i 29 vijeku, tekovina Petrovića Njegoša, do velikih evropskih slikara dvadesetog stoljeća. Dakako, tradicija nije dostatna sama sebi – niti je okamenjena jednom zauvijek – nego se i njena sudbina mijenja ovisno od ćudi i izazova narednih generacija: zato kauzalna povezanost tradicijskog i savremenog nikad nije jednoznačna niti je nepromjenjiva.

(Nastavlja se)