Nezajažljivi 'nebeski narod' – na moskovski pogon

Za Antenu M piše: Čedomir Drašković

Sa velikosrpskim aspiracijama Srbije, „čuda“ dobrosusjedskih odnosa nijesu moguća. Nije slučajno nastala izreka: „Daleko ti lijepa kuća od onih koji svuda zabadaju nos“!

Treba stalno ponavljati, kao refren, koliko su nedostojni čovjeka i njegove budućnosti – oni  koji prepravljaju i „propisuju“ istoriju. Te opasne društvene štetočine uvijek su na liniji vlasti, crkve, i naravno: politički podjarmljenog vaspitanja i obrazovanja. Kritično provociraju, i prave iracionalne kulturološke smicalice i međunacionalne zađevice. Priželjkuju sukobljavanja, a „uredno“ se prenemažu pričom o pomirenju, i dobrim susjedima. Profesionalno situiraju bujice međunacionalne mržnje –  i vinovnici su balkanske m u k e  i s t o r i j e. Kao posljedice takvih ideala, Srbija je četiri puta ratovali: „I opet će ako bude sreće“(?).

Od kada su predstavnici zvanične Srbije počeli da preuzimaju davnašnju crnogorsku krilaticu „Nas i Rusa dvjesta miliona“ – i koriste je kao svoj tradicionalni odnos prema Rusima – Srbija sve više postaje ruska „duvaljka“. Iako je bilo rasprostranjeno mišljenje da je S. Milošević bio zapadne duhovnosti, bio „ruski čovjek“.  Mit panslavizma i „slaveno-serpstva“ – iz  krila „majke Rusije“, balkanskim pravoslavcima dolivaju kao nektar, kao životnu infuziju. Sve patetičnije „njeguju“ taj  iracionalni vjerski, nacionalni i politički  „korijen“…

Nije se teško priśetii kako je Rusija – još od  ruskog carizma – pravoslavne narode na Balkanu koristila da bi se miješala u unutrašnje stvari velikih sila u okruženju. Danas je to još očiglednije: Srbija je produžena ruka Rusije, odnosno: Srbija je ruska falsifikat kopija. Srpska crkva u svemu kao „Majka crkva“, Ruska crkva. Kao i Rusija, i  Srbija stalno „bdi“ nad susjednim teritorijama. I često je – pred „anšlusom“! Zatim gomilanje oružja, opet po ruskom uzoru. Nikad se ne zna kad može da zatreba: odmetnulo se Kosovo, pošla Crna Gora, BiH na provokativnom dohvatu, Makedonija pri raskršću…

Nadmeno zvecka potencijalna „regionalna sila“ Srbija, i balkansko pravoslavlje pokušava da dovede u „red“: kao ruski „pričuvni“ (rezervni) položaj.

Neshvatljivo je koliko su, naročito za „velike sile“, enormno moćne i politički posesivne konglomerate – ciljevi važniji od ljudi, počev od svoga naroda? Narod je „živa sila“ koja se prirodno obnavlja, koju ne može biti ugrožena ma koliko je korišćena kao potrošni materijal… Kad vrijeme poodmakne, i najdrastičnija doziranja ratnih strahota i pratećih manipulisanja – patološkim megalomanima čine se (čak!) „ljekovita“! Primjera radi, Sovjetski Savez je počeo sa zvaničnim podatkom od 7.000.000 žrtava u II sv. ratu. Kasnije su dopunili „saznanja“: žrtava je bilo oko 14.000.000, da bi  naknadnim preračunavanjima – definitivno utvrdili:  bilo ih je oko četrdeset miliona?! Staljin je to poslovično sažeo i neshvatljivo prokomentarisao: - Kad nestane  jedan čovjek, to je tragedija. Kad pogine dva miliona ljudi, to je statistika.

Srbija slično razvijava nesreće iz II sv. rata. Žrtve ustaškog logora Jasenovac su, nažalost, podložne stalnoj statističkoj dramaturgiji. Broj žrtava se kreće i do 900.000. Ono što je nepristrasna nauka utvrdila, bilo ih je oko 89.500: Jevreja, Srba, Roma, Hrvata antifašista… To je saznanje i stav poznatog jevrejskog naučnika, koji je  sa približno egzaktnom vjerovatnoćom nedavno komentarisao navedeni podatak. Nikako iznad 100.000 tih nesrećnih, nevinih žrtava Jasenovca. Sa tim se saglašava i srpski naučnik Cvetković… Matica „srpskog sveta“ ima svoj sistem patriotskog prebrojavanja. Slično kao i tekućeg „umjetničkog“ implementiranja: „Dara iz Jasenovca“ u odnosu na „Quo vadis, Aida“…

Kad je proklijalo,  i počelo bujanje velikosrpske pandemije identifikovanja, registrovanja i posvajanja balkanske kulturne baštine – brzo je prešlo u histeriju.  Vuk Karadžić (ili „Vučina“, „naš Vučina“, kako ga na pr. oslovljava M. Bećković) je prebirajući i prikupljajući multinacionalnu kulturnu baštinu po Balkanu, nailazio i na najstarije srednjevjekovne rukopisne i štampane knjige. On ih je „otkrio“ (kao srpske!?), pa ih je „džumle“ nazvao: „SRBULJE“! Dakle, i „paleotipe“ (drevne rukopisne knjige), i „inkunabule“ (prvo štampane knjige – nastale do 1500 godine), i „post-inkunabule“ (knjige štampane poslije 1500 godine).Tako je to bilo, i naravno ostalo po međunarodnoj nomenklaturi i odgovarajućem kulturnom standardu. Po alavoj srpskoj kolonijalnoj svijesti: „srbulje“?! Našoj, tj. crnogorskoj  „naučnoj“ eliti – bog ih skamenio: ćutali su kao ribe, kao „kao zaliveni“. Uglavnom potpuno zamuzeno, od početka. Da se, valjda, ne zamjere „starijem bratu“. Ali i da bi se pribrojili u mišljenje „jačice“, naučne elite srpske. Shodno tome, crnogorske inkunabule (iz cetinjske štamparije: od 1492. do 1496. godine – crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića) su „srbulje“ iz „prve srpske štamparije“? Kad se već Srbiji nije dalo ni sa štamparijama…  Čak ni  Rusiji! Zbog toga, po feudalnom srpskom „maniru“, što ugrabiš – tvoje je.  Kada su počela brojnija iseljavanja, i sve češće kolonizacije, inače malobrojna Crna Gora je postajala sve inokosnija. I izgledniji plijen za kolonijalnu provincijalizaciju zvaničnog Beograda.

Kad je o provincijskom duhu riječ, „svemoćna Rusija“ je imala svoju prvu štampanu knjigu punih 70 godina poslije cetinjskog „Oktoiha“. Srbi zapisuju da su otprilike tada i oni štampali prvu svoju knjigu, u Mrkšinoj crkvi. Koju nazivaju i manastirom,  koje(g) odavno nema. „Pominje se u XVI vijeku“? Nijesu sigurni ni u lokaciju: „Nalazio se u užičkom ili rudničkom kraju“? O štampanim dokazima „Mrkšine štamparije“ još manje. Osim: - Priča se… Ali su zato u srpskim „kulturnim“ kandžama i „naučnoj“ metodologiji te enorme grabljivice – crnogorske štamparije i knjige: cetinjske Crnojevića štamparije, pa venecijanske štamparije Božidara Vukovića Podgoričanina i sina mu Vićenca, te Stefana Marinovića iz Skadra. I dalje – Jeronima Zaguroviča i Frana Andreole! Za ovoliko kulturno blago su spremni da se bučno i opasno „ćeraju“, do iznemoglosti! Moguće da će to da brane i zakonom, kao ćirilicu… Sa druge strane, za proučavanje je koliko se od starta  pokazuju „gadljivi“ na latinicu. S obzirom da nijesu štampane slovima „svetoga Ćirila“, ignorišu knjige genijalnog Kotoranina Andrije Paltašića (koji je štampao oko 40 inkunabula, među kojima je većina svjetovnih knjiga, rimskih i grčkih klasika). Ne grabe se ni za (istovjetno bogoslužbene) Makarijeve knjige iz Trgovišta? Crnojevićev štampar Makarije je izbjegao tursku invaziju, i cetinjsku štampariju je prenio u pomenuti rumunski grad. Te ga smatraju začetnikom rumunskog, i bugarskog ćiriličkog štamparstva. Srbima – nije to njihova balkaanska „raja“, a i  mnogo su okasnili…

Srpska kulturna politika ne prestaje da iznenađuje. U parku ispred doskorašnjeg elitnog hotela „Crna Gora“ u Podgorici (sada hotel „Hilton“) nalazi se klasično spomen obilježje posvećeno Božidaru Vukoviću Podgoričaninu. Sa bistom, koju je uradio vajar Risto Stijović 1939. godine. I spomenik je podignut iste godine – povodom 400 godina od smrti izuzetnog štampara Vukovića. Ozvaničenog plemića Svetog rimskog carstva, i prvog štamparskog vojvode u Evropi („plemić svete Lateranske palate, carskog dvora i Imperijalnog vijeća“). To je toliko oduševilo srpske „kulturologe“, pa su na obnovljenom spomeniku (2013. godine), ispod Stijovićeve biste u mermeru „ovjekovječili“: „Božidar Vuković Podgoričanin prvi Srbin izdavač i štampar“. Što ćemo sada: čiji su preteče Đurđe i Makarije, i – cetinjske inkunabule? Čije su te knjige, koje je evropska kulturna javnost predlagala za obrazac ljepote ćirilične štampe. Ili, kako to da ovog iznenada „prvog Srbina izdavača i štampara“ nema u beogradskoj „Prosvjetinoj“ enciklopediji? Evropski savremenici ga upisivali i kao „Božidar Grk“, tj. pravoslavni. Možda im  trenutno zasmetalo što nije reagovao kao „svetosavac“?

Vuk Karadžić je bio vrlo principijelan. Sve što je pronalazio, zapisivao je i sistematizovao, i „vukodlački“ odvajao kao „srpske narodne umotvorine“, „srpsku kulturnu baštinu“. A ono materijalno najupotrebljivije – u relacijama evropske potražnje – „paleotipe“, „inkunabule“ i „post-inkunabule“ – „Vučina“ je spretno krijumčario preko granice: raznosio po Evropi i prodavao. „Više su tri Vuka (Karadžić, i njegovi saradnici iz Crne Gore: Popović i Vrčević) otuđili iz Crne Gore, nego što su Turci uništili za pet stotina godina“, zapisao je (u predgovoru „Šćepanu Malom“) poznati istoričar Risto Dragićević. Danas bi prisvajanje i preprodaja tako vrijedne i raritetne kulturne baštine bilo tretirano kao prvorazredni kriminal.

Prije nego je počela srpska invazija 1991. godine, radi zaštite i „spašavanja ugroženih Srba“ –  ravnogorski je u svemu trebalo prepraviti Jugoslaviju. Smišljeno su ubacivani denuncijanti i provokatori. Takav kapitalac, neki Nikolić na pr., je u titogradskoj reviji „Ovdje“ (glasilu za književnost i kulturu), objavio „stručnu“ raspravu. Da prve srpske „srbulje“ nijesu možda štampane u  Crnoj Gori Crnojevića, tj. na Cetinju, nego u nekoj makedonskoj zabiti, „skopskoj Crnoj Gori“!? Ovo je dijelom i crnogorska greška. Da se ovako ne zbunjuju lakoumni Srbi, trebali su se Crnogoraci češće služili  svojim paralelnim imenom „Montenegro“ (kako u latinskim izvorima stoji još od XIV vijeka). A ne da se ovako blamiraju „braća“ Srbi! No, kako god uradiš – ne valja. I na sami pomen „Montenegra“, Srbi se kostriješe: izdadosmo ih, polatinismo, postadosmo ustaše.

Jedinstveno i neponovljivo je srpsko „junačenje“ na neistine! Zagušljivo zaglavljeni crkveni klero-nacionalisti srpski, primarno atakuju na zaposijedanje teritorije „srpske Sparte“. Kao da su je zadobili u čuvenim im bojevima (na Ljubiću, Čokešini, ili Maškovom kamenu)? Zbog toga čine sve što mogu. Vrše i biološko „markiranje“ počev od Rumije  do Lovćena, od ušća Bojane do Debelog brijega. Postavljaju megalomanske krstove po visokim brdima, zatim tu su već nekolike desetine „zadužbina“; kapelica i crkvica po visijama crnogorskim. Kada se nađu u ravnicu, kao da su zaposjeli  Misir. Crnu Goru istinski rabe kao istorijski Misir Srbije! Kako im samo „nadahnuto“ niču megalomanski, grande „svetosavski“ saborni hramovi! Za enormno radovanje novo vjernika, i ogromno političko uzdarje zvanične Srbije. Kapitalno – za „divljenje prostote“. Ima i funkcionalno neizvjesnih „bogomolja“, podignutih na potpuno nenaseljenim lokacijama – poput Limenke na Rumiji;  ili jedne „crkve zadušnice“ (za kvislinške žrtve iz II sv. rata) na vrhu osamljenog brda. No, takve su posebno atraktivne i važne: za još veći inat! Da se primitivna „duhovnost“ naslađuje,  i da ima zašto (za nešto „veliko“) – da blagodari „vjerni narod“ srpski…

Ovakvo politički šizofreno maltretiranje i ponižavanje države Crne Gore i crnogorskih građana, i uništavanje crnogorskog duha, i uopšte zdravog razuma: velika su greška, i nepopravljiva su odgovornost višedecenijske vladavine M. Đukanovića i DPS! Korupcija, klijentelizam i pojedinačni, pa i najveći šišnjarluci tokom tranzicije su ozbiljna krivična djela. Ali dugoročno – politički i državotvorno – beznačajna poput štetnosti „kotrljana“ – u odnosu na sumorni kolonijalni ćorsokak u koji je ugurana Crna Gora. Kao u nemanjićko podneblje, u ime srpskog „plana božjeg“, i šubaraške „ljubavi božje“.

Jedan od najupornijih i najpopularnijih zagovornika velikog srpskog nacionalnog pokreta, enormno emotivnog političkog „plača Nemanjinog“, i stručna perjanica prosutog „srpskog sveta“ A. Raković – toliko je esencijalnih gluposti prosuo u samo jednom svom TV zombi-nadahnuću (12. II 2022., TV B-92) – da bi i na nivou čak i ovakve zvanične Srbije bilo realno očekivati (makar formalno) kritičko preispitivanje takvih poremećenih „tumača“ istorije. Kao „oče naš“ mu je u zadnjim pojavljivanjima postao srpski Njegošev stih: „Srbija… od Dunava do mora sinjega“. Pitanje za brojne istoriografske puzdriloviće srpske: Da li je (po Njegoševom stihu) „sveta srpska zemlja Palestina“ – Pelestina stvarno srpska? Da li i dalje imaju namjeru da cikte osmercem Z. Orfelina „srpski mislim i zborim / srpski gromko govorim / narodnost mi srpska…, um i duša slovinska… (Kažu, Njegoš je ove stihove bio zapisao na bjelini neke novine, pa novina izgubljena. A oni zapamtili, da bi bilo: „Priča se…“). Njegoš je tužan pošao sa ovoga svijeta jer Srbima nije mogao pomoći: „Ala se narobovaše ovi Srbi!“, za razliku od uvijek očiglednog, i otresitog Njegoševog stava: „Crnogorci ne ljube lane“. Što se tiče Njegoševih stihova: „Mala l' ti je žertva sva Srbija / od Dunava do mora sinjega“, ko ima i krajičak zdravog mozga – nije mu ništa sporno. Neka se srpski nacisti nauživaju: veliko okupaciono „carstvo Nemanjića“ je zbilja potrajalo „od Dunava do mora sinjega“, dok je naišao drugi, sljedeći, enormno jači zavojevač i okupator, Osmanlije. To se Njegoš imaginarno, poetskom slikom i suštinskom tugom istorijske nejači toga vremena, post Nemanjićkog – obraća nemilosrnom zavojevaču, moćnim Turcima (nabrajajući im i druge njihove osvajačke otimačine, buduće turske provincije). To kako je pomenutom prilikom  pomračeni Raković „iždrljio“ na Njegoševe Crnogorce, da pribilježim usputno i sljedeću njegovu otkrivalicu: „U kraljevini Crnoj Gori je pisalo da su svi bili Srbi, bez obzira na vjeroispovijest“. („Muhamedanci“ u kraljevini Crnoj Gori niti jedinkom nijesu „trčali“ da budu Srbi. Takođe ni „Katolici“, a ni Pravoslavni“ (kako je zvanično, i na svim popisima stanovnišvta – bilo rubricirano: izjašnjavanje po vjeroispovijesti). Inače, kralj Nikola se na kraju, javno oglasio o nacionalnim Srbima, određujući se protiv apsurdno drukčije i potpuno očigledne „zle raške struje“, i podmuklih „palilulaca“ – koji mu „razuriše državu“ Crnu Goru. Puzajući Raković očekuje da će po sljedećem popisu stanovništva u Crnoj Gori, „nacionalnih Srba biti oko 40%, a jezičkih oko 60%“. Stvarno, svašta se može očekivaati: priprema se i „istoričar“ Raković da ih umnožava – kao kalifornijske gliste. 

I konkretno, pomenuti zombi stručnjak za „srpski svet“ podržava, pomaže i očekuje „saveznu srpsku državu – sa Srbijom, Republikom Srpskom i Crnom Gorom“! „Zdravko Krivokapić je bio (u početku) srpska svetkovina“(!), čiji politički dolazak, i ukupnu parlamentarnu pobjedu su „jedinstveno proslavili svi Srbi,  i vlast i opozicija – 99,9%“, ističe ova napaljena istoriografska greška. Na drugoj strani, „Crnogorska pravoslavna crkva i Miraš Dedejić su kao cirkuska družina“… (Šteta, možda zbog tekuće „kovid“ i ukupne zdravstvene krize nema slobodnih mjesta u specijalnom kovinskom lječilištu? Vjerovatno, ni u susjedstvu, Dobroti i Jagomiru).

Srbi se ponašaju kao mora balkanskog prostora! Slijepo su zadojeni propagandom, i zaljubljeni u šovinizam. Sve podvode pod svoju reakcionarnu nacionalnu isključivost, i lako pokazuju mržnju. „Titu je Beograd bio dobar decenijama. A onda je pošao da se leči u Sloveniju; a sve smo to mogli i mi, tu odmah – dole, u Jug-Bogdanovoj. U Domu zdravlja“… Neumorno, nanovo: resetovanje i „obnova“, poput diobe ćelija. Srpski integralizam, srpska inkvizicija, kao posljedica „srpske basme“: sve srpsko! Srpski narod i srpska zemlja, gđe god stupila pravoslavna noga potomaka kmeta Simana i vrletnih Veletovaca. Napreduju kao biblijski pasulj; avanzovali čak u – Teslin  narod! Ruralni mitomani patetično zazivaju: grabe, i kinđure se kao seljačka mlada… Beogradski aerodrom je „Nikola Tesla“, i ogromnom termoelektranom u Smederevu se „diči“ Nikola Tesla? Za života su mu se malo „divili“, a  on njima još manje. Prije nego je pošao u Ameriku (sa švedskim pasošem), Tesla je poslije Like živio i školovao se, i radio u Gospiću i Karlovcu, zatim Zagrebu, Mariboru, Gracu, Budimpešti. U Beograd je navratio samo jednom, početkom zadnje decenije XIX vijeka (1892), i bio nepuna sva sata – po pozivu: da bi mu predali neki orden. Treba prelistati tadašnju beogradsku štampu – kako su pisali o njemu: i sa ironijom;  čak podrugljivo. Početkom  II sv. rata, nije ni odgovorio na poziv pjesnika J. Dučića, srpskog ambasadora u SAD. Da se sastanu, i dogovore kako bi poradili za srpsku stvar. Jednostavno, bio je pravoslavac, iz Like (selo Smiljan, otac pop Bogdan), zemlja porijekla Hrvatska. Zadnje godine je živio u hotelu, i umro u dubokoj starosti, sam i smiren – bez brige o srpstvu i „svetosavlju“. „Teslin muzej“ u Beogradu otvoren je desetak i više godina poslije njegove smrti, kad je već enormno narasla njegova svjetska popularnost. Pa je postao „naš Tesla“, kao ovaj današnji „naš Nole“…  Međutim, koliko je bio ośećajan, emotivan i suštinski privržen sopstvenoj realnosti, govori podatak da je „osijedio za jednu noć“. Na iznenadnu vijest da mu je majka teško bolesna, požurio je u Smiljan – da bi majku zastao živu: i stigao potpuno sijed.

U Crnoj Gori, N. Tesla je pominjan samo sa odgovarajućim poštovanjem. Bez ovdašnjeg (inače često specifičnog) kočoperenja – jer je on ponekad potencirao da je njegova porodica porijeklom iz Crne Gore. Takođe, jedva da se zna da je Tesla stizao da prevodi „Crnogorske narodne junačke pjesme“ na engleski jezik, za što mu je uručen Danilov orden.

Svako nasilno kanalisanje i ograničavanje, svaki rigidni društveni „kanon“ je – kao dubak za dijete. Taj propagandistički, srpski vaspitno obrazovni „dubak“ poguban je po moralni sklop srpskog življa. Samo slobodan, u svemu oslobođen i samostalan čovjek može biti odgovoran pojedinac, i kompletna ličnost. U tome i jest istorijska razlika u mentalitetu između Crnogoraca i Srba.  Crnogorac je vjekovima bio slobodar. I slobodan seljak, i stočar: sa malo imovine; ali je bio svoj na svome. Nije bio – bezemljaš! Odnosno, nije bio ni kmet, ni čivčija. Nije naučio da bude sluga. Nije bio tuđinski podanik, niti polutan malmudirski.

U Hrvatskoj se, izvještavaju beogradski mediji, u jednom danu (22.IX 2021.) pojavila 122 negativna napisa o A. Vučiću. Bučno je odgovarano: „To je neizlečivi kompleks Hrvata“. A kada se u jednoj sedmici (u tom periodu) u srpskim medijima plasiralo oko 10.000 ogavnih sadržaja o Crnoj Gori, iz srpske gungule poručuju: „Kriva je Crna Gora“! To plansko, radikalsko karambolisanje i đavolisanje sopstvenog srpskog naroda, tj. trajno unižavanje i uništavanje mentalnog zdravlja srpskog naroda – uobičajena je svakodnevnica. Na pr., jedan dan predśednik Vučić populariše i promoviše Savjet nesvrstanih u Beogradu (105 država), a bukvalno śutradan otvara Sajam naoružanja…, „da Srbija ne bi bila ponižavana“!? Teško ga je i slušati, a kamoli da mu neko normalan ima u što povjerovati. Pogotovo kad još „paradno“ pripomažu „armade“ svojih paramecijumskih doušnika i poltrona, saradnika: „Crna Gora i B i H su greška, koja će se raspasti – i dezintegrisati sa Srbijom“. Uostalom, 7,5 miliona Srba će se obračunati sa 100.000 crnogorskih separatista“!

Srpski uporni pokušaji za banalno nametanje stvarnosti na Balkanu – „hrani“ se mržnjom i osvetom. Raspuštena i razuzdana palanačka vagabundija pokušava da „gazi“ sve pred sebom. Medijski plave – prljavom „poplavnom“ stihijom. „Slavna“ istorija, lažna tradicija, istorijska prava: prekrajana predanja – i pridodavanja tradicije i istorijre. Kradu miran i spokojan život svome narodu, i narodima u regiji. Bezumno „kade“ sa svojim snoviđenjima, iluzijama, obmanama, banalnim prevarama. Ovolika „vulinizacija“ nepodnošljiva je i za malodobne, da ne kažem maloumne. I sve njene scenske i diletanske probe za „podizanje“ i homogenizaciju „srpskog sveta“! Za jačanje „nacije“ i „kulturno jedinstvo“ svih Srba. – Što li će im biti na pošljetku! Što će ostati od mentalnog zdravlja, i duše srpskog naroda?

Limeno obličje Crkve Srbije na vrhu Rumije (nazvano „crkva svađalica“, ili „crkva sramotnica“): nacionalno muti i podvaja narod tri konfesije. To joj je bio cilj. Sotone i tamjan na Rumiji – umjesto više vjekovnog konfesionalnog sklada pravoslavnih, muslimana i katolika. Zaključno sa njihovim zajedničkim, svečanim godišnjim iznošenjem krsta sv. Vladimira dukljanskog na vrh Rumije. Iako primarno „glumac“ – ne uspijeva da odglumi „risa“: predśednik svih Srba ipak samo forsira igru mačke i miša… Predatori duha i smutljivci života: simulanti i fušeri, i  fišečine za svaku pušku – podmuklo i kukavički demoliraju Crnu Goru. Dok „demokratska Evropa“ lijeno i formalno pogleduje na ovaj primitivno i opasno uskomešani prostor.  Daju  podršku vlasti, Vladi i slično, „dok je na demokratskom putu“… Zar su Vučićeva Srbija i Krivokapićeva gubernija ikad suštinski bili na demokratskom putu? „Zovu mrca na džogiranje“, šalimo se crnohumorno.

(Nastavlja se)

Prethodne djelove pročitajte na sljedećim linkovima: