19 °

max 27 ° / min 17 °

Utorak

21.05.

27° / 17°

Srijeda

22.05.

21° / 14°

Četvrtak

23.05.

22° / 13°

Petak

24.05.

22° / 14°

Subota

25.05.

24° / 14°

Nedjelja

26.05.

25° / 16°

Ponedjeljak

27.05.

25° / 15°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Hoće li nestati crnogorska nacija i građanska Crna Gora? (I dio)

Stav

Comments 5

Hoće li nestati crnogorska nacija i građanska Crna Gora? (I dio)

Na razvalinama Crnogorske nacije i građanske Crne Gore

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Milorad Popović

Državna suverenost, crnogorska nacija i građanska Crna Gora, sudbinski su povezane, od obnove nezavisnosti 2006. godine. Jer  crnogorska nacija koju permanentno urušavaju i negiraju velikosrpski nacionalisti ne može preživjeti bez suverene Crne Gore, niti može dugoročno opstati nezavisna država bez samobitne crnogorske nacije. Ukoliko se nastavi proces destruiranja i asimilacije crnogorske nacije, i Crna Gora promijeni nacionalni i politički karakter, izgubiće se smisao i elementarni odbrambeni mahanizmi koji su nužni za opstojnost države.

Ergo, bez obzira što Crna Gora ima dužu državnu tradiciju od svih južnoslovenskih istorijskih entiteta, ona je danas, po svojoj unutrašnjoj strukturi provizorijum, sličniji Bosni i Hercegovini nego Srbiji, Hrvatskoj ili Sloveniji. Njen specifičan kulturno-ekonomski i politički razvoj u dvadesetom stoljeću, te permanentni pritisak izvana, kao i malobrojnost etničkih Crnogoraca, bili su glavni razlozi da se ni danas, na početku novog milenijuma, nije dovršio proces konstituisanja crnogorske nacije. Premda je u periodu od 1998. do 2020, u kojemu su dominantnu ulogu imale suverenističke stranke, bila stvorena velika prilika da se naprave ključni poslovi u izgradnji institucija koje su od presudnog značenja za strukturiranje nacionalne i državotvorne svijesti.

O razlozima zašto se barem nakon obnavljanja državnosti 2006. nije u dovoljnoj mjeri osnažila nacionalna i državotvorna svijest potrebni su cijeli tomovi, i samo ću u nekoliko ključnih teza pokušati objasniti jedan fenomen koji je  bio nepoznat u novovjekovnom kontekstu stvaranja modernih nacija: od  Francuske revolucije, do danas. Naime, u potonja dva vijeka jedino u Crnoj Gori nakon konsituisanja nezavisne države, većinskom etnosu, po kojemu je i država dobila ime, nije rapidno osnažila nacionalna i državotvorna svijest.

Pronaći racionalna i održiva objašnjenja za ovaj istorijski i politički relikt, danas i ovdje, najvažniji je i najodgovorniji zadatak svakog kritičkog intelektualca i javnog djelatnika. Ne zbog intelektualnog častoljublja, nego zato što ovo pitanje determiniše sve ostale kulturne, društvene i političke fenomene, pa i recentne događaje nakon 30. avgusta  2020. kada su vlast u Podgorici ponovo preuzele puke marionete Beograda i Moskve.

Ključne ideološke zablude

Doktrinarna zabluda protagonista političke strukture koja je pobijedila na referendumu za nezavisnost  je u tome što su vjerovali da će protok vremena, međunarodni subjektivitet Crne Gore i relativan ekonomski napredak, sami po sebi, pacifikovati ili barem omalomoćiti velikosrpski nacionalizam, koji je glavni istorijski neprijatelj crnogorakog državnog i nacionalnog subjektiviteta, još od  sredine 19. stoljeća.

Ova zabluda determinisana je činjenicom da se u nas nacionalnom pitanju pristupalo impresionistički, bez ozbiljnih analiza, postavljanja prioriteta i neophodnih znanja u građenju zamišljenog apstraktnog okvira koji je neophodan za stabilizovanje svake moderne nacije. Tačnije, nije se ni pokušalo stvoriti cjeloviti, održivi nacionalni program koji će  kreativno povezati tradicijske i savremene kulturne i političke vrijednosti, i svestrano obuhvatiti  jezičke politike, reforme kulturnih i prosvjetnih institucija, medijske regulative, esnafska umjetnička udruženja, izgradnju funkcionalne mreže duhovno-kulturnih i naučnih institucija, prije svega državnog univerziteta, Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Crnogorske pravoslavne crkve i Matice crnogorske. Ovim strateškim pitanjima pristupalo se nekompetentno, parcijalno, bez sposobnosti da se dijalektički sagleda cjelovita slika tog identiteta kojega su reciklirale, reintrepetirale ili osporavale velikosrpske, jugoslovenske i komunističke ideologije.

Stoga su i nakon posljednjeg stvaranja nezavisne države 2006. odgovori suverenističkih lidera agresiji i asimilaciji Beograda i Moskve, bili konfuzni, neubjedljivi, ignorantski. Odbrambena politika suverenista možda bi bila dovoljno učinkovita da se crnogorska ideološka paradigma nije gradila na apstraktnim građanskim vrijednostima, bez jasnih nacionalno-kulturoloških uporišta – jer građansko društvo je posljedica nacionalnih emancipacija i ne egzistira uprkos nacijama – i na dvije propale ideologije: komunističkom antifašizmu i jugoslovenstvu.

Da paradoks bude veći, Crna Gora ima dužu istorijsku državnost nego sve ostale zemlje nastale iz Jugoslavije, koje su se ideološki i politički veoma jasno distancirale od jugoslovenstva i komunističke tradicije. Ova bizarnost, između ostaloga, temelji se na činjenici da su bezmalo svi važni akteri suverenističkog pokreta – Milo Đukanović, Svetozar Marović, Ranko Krivokapić, Ivan Brajović, Miodrag Vuković, Srđa Darmanović, Rade Bojović, Miodrag Vlahović, Slavko Perović – politički i svjetonazorski formirani u Savezu socijalističke omladine, u posljednjoj etapi komunističke Jugoslavije. Oni su u svom formativnom periodu, još u srednjoškolskom uzrastu, „ispekli politički zanat“, što će im itekako koristiti u vremenu raspada Jugoslavije, pa i u borbi za emancipaciju Crne Gore od Beograda, početkom dvijehiljaditih godina. Njihovo iskustvo i poznavanje političke tehnologije, kao i beskrajnih taktičkih nadgornjavanja – uz politički talenat i odlučnost Mila Đukanovića u kritičnim trenucima s kraja prošlog stoljeća – pokazaće se dragocjenim u periodu stvaranja nezavisne države.

No, taktička visprenost bez ideološke podloge koja je neophodna za stratešku dubinu i postojanost svakog ugroženog nacionalnog i državnog entiteta, uzrokovaće da ono što  je bila komparativna prednost u doba bitke s Miloševićem, postane veliki hendikep u vrijeme izgradnje institucija i ideologije nezavisne države. Jer, kompetentno i  obrazovano političko vođstvo najozbiljnije bi se zauzelo za rješavanja naslijeđenih pretpolitičkih problema, prevashodno u sferi kulturnog i nacionalnog identiteta. U tom kontekstu nešto kompetentnija vlast napravila bi strateške prioritete, odredila njihove nosioce, i taj posao bi koordinirao posebni odjel Vlade, iz sektora kulture, prosvjete i informisanja.

Istina, ključni kreatori unutrašnje i spoljne politike, iz DPS-a i SDP-a, neprestano su verbalizovali važnost očuvanja i izgradnje crnogorskog identiteta, ali nikad nijesu proučili ozbiljne i  zamršene probleme koji su presudno određivali crnogorsku stvarnost, još od vremena Njegoša i knjaza Danila. Zahvaljujući  takvoj lakomislenosti i nekompetentnosti danas su pored Srpske pravoslavne crkve, koja je država u državi, Univerzitet Crne Gore i CANU u rukama velikosrpskih i filoruskih kadrova. S druge strane, beznadno je marginalizovana Crnogorska pravoslavna crkva, dok je Matica crnogorska već dugo godina u stanju staračke hibernacije.

Fenomen je i to što se protagonisti crnogorskog suverenizma prevashodno oslanjaju na ljevičarsku tradiciju. Ovo ne bi bilo toliko problematično – premda je poželjno, da je svaki nacionalni pokret ideološki pluralan – da ima borbenost izvornih crnogorskih komunista-idealista, Vukašina Markovića, Petka Miletića, Nikole Lekića... ili nacionalnih lidera-socijalista poput Nelsona Mandele, Davida Ben Guriona, Salvadora Aljerndea, Jasera Arafata. Ali savremena crnogorska pseudoljevica – koja je u stvari nekakav hibrid kriptokomunizma i neolilberalizma –  ne baštini izvorni lijevi antiimperijalistički aktivizam, nego izvire iz treće generacije negativne komunističke selekcije „kumrovačkih đaka“, koja je na velika politička vrata  stupila krajem osamdesetih godina. ( „Kumrovački duh“ je u znatnoj mjeri prenešen i mlađoj generaciji političara iz DPS, SDP, SD, koji su se na javnoj sceni pojavili nakon dvijehiljadite godine.)

Ovaj birokratski, kalkulantski, partitokratski duh, kulminirao je u svom destruktivnom obliku 2013. godine, kad je nastao rascjep između DPS i SDP, u vezi izbora Filipa Vujanovića za kandidata za predsjednika Crne Gore, i kasnijeg priključenja SDP-a prosrpskoj opoziciji. Istovremeno su se pojačali ataci iz Beograda i Moskve na Podgoricu, koji su aktivno učestvovali u pokušaju dva državna udara, 2015. i 2016, kao i logistici tzv. protestnih litija, početkom 2020. koje su bile finalna priprema za instaliranje velikosrpske većine na neregularnim izborima i dovođenje srpsko-ruske strukture na vlast u Podgorici.

Suverenisti su se nekako – sticajem srećnih okolnosrti – othrvali pokušajima državnog udara 2015. i 2016. godine, ali su pokazali slabost i nedovoljnu odlučnost da otkriju i procesuiraju sve glavne učesnike zavjera, pogotovo onaj dio koji je bio pod okriljem Srpske pravoslavne crkve. Istraga i suđenje akterima pokušaja državnog udara 2016. bio je trenutak istine, koji je pokazao  ubrzano truljenje suverenističkog bloka, koji personifikuje Milo Đukianović. Pokušaji državnog udara više od svega ostaloga pokazali su stvarno stanje  države, društvene i nacionalne svijesti: suđenje dijelu njenih aktera, koje je prenosila državna televizija, u jednoj neuglednoj prostoriji, pretvorio se u svojevrsnu lakrdiju, u kojoj su optuženi za terorizam izvodili svojevrsne performanse izrugujući se tužiocima i sudijama. (Suđenje akterima  Bombaške zavjere  – koja je takođe bila planirana na dan parlamentarnih izbora 1907.– održano u najvećoj prostoriji Biljarde, uz prisustvo stranih novinara, s zaplijenjenim bombama i jevanđeljem na stolu ispred optuženih. Ukupni istražni postupak, suđenje, sudnica i presude, pokazali su  da je Crna Gora bila mnogo više država u vrijeme knjaževine na početku 20. vijeka nego cijelo stoljeće kasnije, kao kandidat za EU.)

Zato je suđenje za pokušaj državnog udara 2016. umjesto da natjera pokrovitelje i aktere zavjere na defanzivu, da stigmatizuje i zabrani rad njihovih političkih stranaka, još više ojačala različite vrste pobuna i destrukcije, poput tzv. protestnih litija, što je neminovno vodilo prema promjeni vlasti i urušavanju prozapadne sekularne ideološko-političke paradigme.

Crna Gora nakon 30. avgusta 2020. u mnogo čemu je nalik na latinoameričke i afričke banana-države, premda mi nije poznato da su i u jednoj nominalno suverenoj državi aktivisti stranih obavještajnih službi, biznismeni i kriminalci, koji su rezidenti u drugoj državi, dolazili s vrećama novca da ucjenjuju i potkupljuju birače na lokalnim izborima, kao što je to bio slučaj 2021. i 2022. godine u Nikšiću, Podgorici, Budvi i ostalim mjestima. No, nijesu u pitanju bili samo anonimni aktivisti na terenu, već su i svi beogradski mediji bili dio aktivne propagandne kampanje, a pred izbore u Nikšiću, jedna prestižna televizijska kuća iz Srbije, s nacionalnom frekfencijom, svakodnevno je  emitovala specijalni program koji je bio naslovljen kao „Bitka za Nikšić“!?

Izbori u Nikšiću bili su još jedan test odlučnosti i instinkta samoodržanja: prilika za suverenističku opciju da pokaže je li sposobna odbraniti elementarno državno dostojanstvo i pravo građana na slobodan izbor. No, lideri suverenista implicitno su pristali na marionetski status Crne Gore, o čemu svjedoči i činjenica da se Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore, predsjednici parlamentarnih stranaka, članovi parlamenta, nijesu obratili međunarodnoj javnosti i saopštili im otvoreni nezakoniti hegemonistički i imperijalistički nasrtaj Beograda na jednu nezavisnu međunarodno priznatu evropsku državu. Jer, jedina primjerena reakcija  suverenističkih stranaka bila je demarš  zvaničnoj Srbiji, Ujedinjenim nacijama, Savjetu Evrope, drugim međunarodnim organizacijama, kao i bojkot izbora u Nikšiću. Zbog takve neodlučnosti opozicije ponovila se direktna umiješanost Srbije i na lokalnim izborima 23. oktobra 2022. Istina, nezakonite radnje Beograda ovoga puta bile su malo sofisticiranije zbog trenutnog nepovoljnog međunarodnog položaja Vučićeve Srbije, koja implicitno podržava rusku agresiju na Ukrajinu.

Poslije svega umjesno je postaviti pitanje: hoće li recentni porazi suverenističkog bloka natjerati njegove lidere da promijene taktiku i strategiju borbe za očuvanje temeljnih vrijednosti na kojima je Crna Gora konstituisana 2006. godine? Ima li dovoljno svijesti o tome da se ne može – u situaciji kada trenutna većina želi da promijeni nacionalni karakter države i društva – na isti način djelovati u opoziciji, kao dok su vršili vlast? Mogu li protagonisti koji su cijeli svoj politički život proveli u vlasti radikalno promijeniti svoj raison d'etre i prilagoditi se novim okolnostima?

Nakon svega, neproduktivno je i kontraproduktivno očajavati i tražiti krivce za neuspjehe, ali metodološki je ispravno sumnjati da li se sadašnja opozicija može revitalizovati sukladno Njegoševoj maksimi: „Nove nužde rađu nove sile.“

Jer, velika prilika parlamentarnih stranaka suverenista da preuzmu taktičku inicijativu bili su masovni protesti na Belvederu 5. septemba 2021. koji su imali značajan odjek i izvan Crne Gore. No, umjesto da podrže i razvijaju taj duh otpora, koji se vjekovima njegovao u crnogorskom biću, lideri suverenista nastavili su oportunističku politiku, iako su učestvovali u protestima 4. i 5. septembra, na Cetinju. Zbog nedostatka opozicionog instinkta ponovo su se zapleli u svoje taktičke kalkulacije – ne mogavši se osloboditi refleksa formiranih na vlasti – računajući da im aktivni vaninstitucionalni neće donijeti političke benefite. Štoviše, SDP je  na Cetinju protest protiv poniženja Crne Gore i Crnogoraca, koji je završio nesrazmjernom upotrebom hemijskih sredstava protiv građana Prijestonice, beskrupulozno iskoristio za stranačku konjukturu. Poslije samo nekoliko mjeseci od protesta na Belvederu, ušli su u koaliciju s Joanikijevom i Abazovićevom strankom na Cetinju i na taj način zadali smrtni udarac jezgru pokreta otpora!

Isto empirijsko pravilo važi za sudbinu pojedinca i zajednice: u sukobu s većom silom možete preživjeti samo ukoliko ste posvećeniji, odlučniji, organizovaniji, inteligentniji. Uostalom, niko ovu lekciju istorijski nije toliko puta morao uvrđivati kao Crna Gora i Crnogorci. Zato da bismo preživjeli kao nacija i država, da bismo sačuvali međusobno povjerenje koje je izgrađivano od devedesetih godina između nacionalnih zajednica, prinuđeni smo da crnogorsko pitanje mnogo odlučnije i smislenije prezentujemo i našim saveznicima u Evropi i Americi. Jer u nekim krugovima provijava još jedna opasna zabluda: da će saveznici iz NATO zaštiti Crnu Goru bez njene  spremnosti da se suprostavi asimilaciji i novoj aneksiji.

U pitanju je elementarno nepoznavanje međunarodnih odnosa: Crna Gora nema naftu kao Kuvajt, niti pravoslavni talibani iz Milholjskog zbora i sličnih organizacija ugrožavaju bezbjednost Amerike, kao što je to bio slučaj s avganistanskim ekstremistima. Dakle, ukoliko lokalni ekstremizam direktno ne ugrožava interese velikih Zapadnih sila njihova saveznička pomoć biće pragmatična, kalkulantska, uravnotežena. Podsjetimo se na nedavnu agresiju Rusije na Ukrajinu, kad su Amerikanci ponudili predsjedeniku Ukrajine Zelenskom evakuaciju iz Kijeva u inostranstvo. Zapad je tek nakon što im je predsjednik Ukrajine odgovorio da mu treba oružje, a ne prevoz izdašno pomogao ukrajinsku odbranu.

O stanju duha i političke profilacije državotvornog bloka svjedoči i činjenica da se danas – iako suverenisti djeluju u okviru formalno suverene države, koja je i članica NATO – s manje inventivnosti brane elementarna ljudska i nacionalna prava, nego što je to bio slučaj starih crnogorskih indipendista poslije Versajske konferencije. Podsjetimo se da su prije sto godina bili formirani komiteti za odbranu Crne Gore u Ženevi, Parizu, Rimu, Londonu; da se o crnogorskom pitanju raspravljalo u evropskim parlamentima, predstavničkim domovima Kanade, Japana, američkom Kongresu… Poskitani indipendisti, apatridi, poslije nestanka crnogorske države, obijali su od nemila do nedraga, pisali propagandne brošure, čak su snimili prvi igrani film s patriotskom tematikom. (Film Vladimira Popovića, Vaskrsenja ne biva bez smrti, prvi je igrani film jednog producenta s južnoslovenskih prostora!)

Danas, pak, u suverenističkom taboru prevladava duhovna lijenost, neborbenost, nedostatak instinkta za samoodržanje, pa prava istina o Crnoj Gori, kao i značaj njenog opstanka na prozapadnom, demokratskom kursu za širi regionalni kontekst, nije  u potrebnoj mjeri prezentovana čak ni u zemljama susjedima, poput Hrvatske, članice EU i NATO, gdje barem osamdeset odsto javnog mnjenja podržava nezavisnu Crnu Goru, s mediteranskom orijentacijom.

Zato je presudno važno da svi koji su svoju ličnu sudbinu vezali za slobodu i nezavisnost Crne Gore, ravnopravnost svih njenih građana i nacija, moraju shvatiti da je za konsolidaciju otpora potrebno napraviti ozbiljnu analizu sopstvenih propusta i grešaka, ali i proučiti asimilatorske metode Beograda i njihovih marioneta u Crnoj Gori, čiji je krajnji cilj stvaranje pseudofederativne srpske etničke države, u  trouglu Beograd-Banja Luka-Podgorica.

Nastaviće se...

Komentari (5)

POŠALJI KOMENTAR

Tara

Mi se moramo braniti gospodine..mi smo previse gledali..ali na-tome nista ne-radili.. Sto vise pisete..kako ce CG nestati..to je gore za nasu drzavu,,nemojte da nas ponizujete..Mi moramo biti organizovaniji...stim da odbranimo nasu jedinu domovinu..

BanjaCT

Neće ako se ovi što nas nijesu ozbiljno shvatali više decenija dozovu pameti i priđu NAMA iskrenima što do sada nije bio slučaj! Ovo je zadnja šansa da se odbrani što se odbraniti i MORA!

default

apsolutno se odbija pristati da Srbi u CG imaju ikakva svoja kolektivana prava, samo se pominju kao "marionete Beograda". ne da nijeste uspjeli da asimilujete druge, nego su Srbi, Bošnjaci i Albanci dovršili svoje nacionalno konstituisanje. Konfederacija torova je izvjesna budućnost.