Raonićeva standardna digitalna medijska praksa

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Javno razobličavanje nove programske prakse Raonićeva Javnoga servisa demantovano je iz te medijske kuće. Poruka koju su tim demantijem poslali podśeća na jednu anegdotu po kojoj muž ženi koja ga je uhvatila u prevari veli: Oli ti vjerovat meni ili svojim očima?

Tako i Raonićeva medijska platforma za promociju Mandićeve vlasti u Crnoj Gori publici poručuje da to što su čuli sagovornike RTCG đe vele "śever", "đe", "śedi", a u titlu vide "sjever", "gdje", "sjedi", nije prevođenje s crnogorskoga jezika. Ili, da ih citiramo, da ne bude da smo i to izmislili: "Titlovi na video sadržajima na društvenim mrežama nijesu nikakvo 'prevođenje', već standardna praksa u digitalnim medijima nastala iz potrebe prilagođavanja većini korisnika koja prati sadržaj bez uključivanja tona. (...)

Sve što je prikazano ostaje u okvirima crnogorskog jezika. Shodno navedenim činjenicama, priča koja se pokušava konstruisati predstavlja prilično neznaveno obmanjivanje javnost." Dakle, kad gost na RTCG kaže "đe" a Raonić ga titluje kao "gdje", to nije prevođenje no standardna digitalna praksa koja je nastala da bi se crnogorski jezik kojim govore sagovornici RTCG prilagodio "većini korisnika" RTCG. Iz toga valjda proizilazi ono što nam i Andrija Mandić svakodnevno poručuje: većina u Crnoj Gori ne govori crnogorskim nego srpskim jezikom, onim dodikovskim, dakako, "srpskim ijekavskoga izgovora".

Ako nije tako, onda bi Raonić morao objasniti zašto to Raonić prevodi crnogorski jezik tako da sve što je rečeno ipak ostane "u okvirima crnogorskoga jezika".

Na stranu to što je Raonićev RTCG ne samo priznao crnogorski jezik no čak smatra da postoje komunikacijske prepreke ne samo između crnogorskoga i srpskoga jezika no i između crnogorskoga jezika i jezika u Crnoj Gori. Ostavljajući mu ta priznanja i otkrića na dar, podśetićemo da je crnogorski jezik međunarodno priznat dodjelom međunarodnoga koda i uvrštavanjem u sve relevantne publikacije koje se odnose na slovenske jezike.

Ako bi se za prevođenje npr. Gorskoga vijenca u pripovetku Gorski venac iz 1927. mogli naći opravdanja jer je prevodilac nastojao to reprezentativno djelo crnogorske književnosti približiti srpskoj publici, Raonićevo prevođenje savremenoga crnogorskoga jezika na standard namijenjen Republici srpskoj zasigurno nije motivisan potrebama crnogorske publike. Motivisan je ispunjavanjem agende koju forsiraju predstavnici velikosrpskoga bloka koji danas vladaju Crnom Gorom - potiskivanjem crnogorskoga jezika iz javne komunikacije i proglašanjem srpskoga za službeni u Crnoj Gori. Takvo Raonićevo nedjelo podśeća na ono o čemu svjedoče napisi iz međuratne crnogorske štampe kad su okupacione srbijanske vlasti Rijeku Crnojevića, Bjelopavliće, Pješivce pokušavale preimenovati u Reku Crnojevića, Belopavliće i Pešivce.

Nije RTCG nikad bio medijski uzor niti platforma za učvršćivanje onoga što je obnovljeno 2006. No Raonićevim preuzimanjem te medijske kuće, ona je vraćena u brlog u kojemu su je valjali Emilo Labudović i Perica Đaković.