Piše: Jovan Nikolaidis
Od kad nam se Predsjednik Skupštine popeo na Krnovo, da vijenac položi palim četnicima, podno od drveta sklepanog krsta, nedaleko dvaju zastava, na volju teatralno uozbiljenom političaru odabranih, vijorile slijeva i zdesna, kolčevima pobodene u zemlju, studenim vjetrom sa visa zategnutih nadolje, zemljici, ja se ne mogah otresti uspomene koja me, s vremena na vrijeme, tijekom vremena kinjila. Nadire sjećanje koga je Andrija Mandić i njegovo sveto Krnovo podstaklo, pa taj događaja jutros upisujem u libar, ali bez nekadanjeg bola i tuge. Ali slutnju na Sizifa, međutim, imam odavno: nakanio se Predsjednik Skupštiine Crne Gore da slijedi junaka iz helenskog mita. I Njegova i moja domovina ima dosta bubulja, gore-dolje šnjim pa dok izguramo: Crna Gora ili Montenegro.
Dok sam, kao izbjeglica čekao da uzmem za porodicu dvije vreće brašna (humanitarna pomoć izbjeglicama iz magacina Crvenog krsta u Totošima!), kraj mene se u redu nađoše dva čovjeka. Prvog sam poznavao iz viđenja (bio je taj mirni samac sa Ilidže utekao od rata), sa drugim sam poveo razgovor koga upisujem u dnevnik.
Prvi mi kaza da mu je u posjetu rođak prispio iz Republike Srpske, tu da je ovdje kako bi pakete i brašno odvezao do iznajmljene garaže do Meteriza, kamo se izbjegli smjestio. Nedaleko od nas stajala je dotrajala „lada“ sa registracijom Srpskog Sarajeva. Na petim vratima vozila bila je nalijepljena trobojna naljepnica sa oznakom SS.
Ta mi osoba, sa nadmenošću svojstvenoj glupanima, reče da mu je žena 1995. umrla od moždanog udara („sirotica naša pođe mi kao leptir zbog jada našeg srpskog“), ali se on još „inati, prkosi, neda nase balijama.“ Kaza mi kako mu se jedna kći udala za muslimana iz Švrakinog, kojoj on prag kućni nije prelazio niti će, a druga kći je otišla bestragom na Novi Zeland.
Dva brata su mu poginula oko Kalinovika. U razgovoru sa njim, na koji me obavezivala pristojnost, dođosmo i do teme: povratak na vječna ognjišta koja smo napustili.
Naime, smatrao je da kao pravoslavac nisam smio da odem, da sam morao da ostanem, da bi mi tako bolje bilo, jer sad je sve to što napustih „naše“. Mogao bi, kaza mi, da budem novinar u „našem Oslobođenju“, da radim kao urednik u „našoj“ SRNI, da u „našoj“ JAVNOSTI osnažujem kulturu srpskog naroda, vidi on pred sobom zemljaka, osjetio je da sam temeljit intelektualac, nemam što činiti među „ovim Arnautima“. Mogao bih na našim Palama biti uspješniji izdavač i tiražniji pisac, samo da se dohvatim teme o slavnoj prošlosti našoj. Kad mu kazah da sam Albanac, upita me za ime, rekoh „Sandro Galeb“, a on će ljutito: „Ma to ti je ime hrvatsko, nije šiptarsko, jeb'lo te tak'o ime.“
Okrenuh se da uzmem sljedovanje i udaljih se tada bez pozdrava. Mom sagovoriku, očito, nije se dogodilo ništa što bi ga smelo sa kursa. Zdrav je poput drena i uporan kao mazga.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR