Piše: Jovan Nikolaidis
Proteklo pola vijeka, kao zastave na apokaliptičnoj promaji, vijore nad glavama naroda, u srcima neznavenih ratovi i otimačine. Nada i naivnost, ruku pod rukom.
Sve vrijeme sa ekrana stižu, i onda i sada, pred raširene zjene puka, nekad kao istina, danas kao opomena, bezumno užasne klanice Balkana, ma je zaludnja savjest narodna, on ne umije da se kaje, kaju se samo pojedinci.
Danas slijedi pljačka i milodari krvnika. Smrad sa zgarišta, trulež sa ratišta, ruševine i dim, a onda miris na brzinu uspostavljene elite i njihovi osmijesi koji naređuju vjeru.
Pomiritelji su izašli iz pećina Voditelji bljuju milozvučnošću dogme otrove pravoslavlja, iste se šarene ptice politike bave opisima zdanja kroz koja uporno evroatlantski maestrali pire. Smijeh sa porculanskih zuba tekće nacionalnu himnu: čas u trikoloru, čas orlom sinjim ogrnut.
Vidite li narode što smo postigli?! Pravda je, tobože, sve vrijeme bila uz nas. Kadšto ogoljena, kadšto ogrnuta do zadnje stanice zaborava.
Opet nam se događa nehaj. Potrošeno vrijeme kojeg se odričemo, gradeći novo.
Međutim, narod zna, ubijeđen je, i dalje bez savjesti i osjećaja krivnje viče:
Uvijek smo bili za mir, ali tek danas, kad se njegova nova verzija uspostavlja na debeloj pučini kapitala, on u našim čulima ima sladunjavi okus narkotika iz Holivuda, stigao među našu braću, plemenike, kumove.
Sa tim mirisom dolazi još jedan pramen sulude nade, njena široka krila izbrisaće svaki mogući trag sumnje u vedru sutrašnjicu.
Kao na izlazu iz tunela bljesak svjetlosti biće jači od naše svijesti da smo u tunelu bili. Nikad nam neće biti bolje kao što će nam biti još bolje.
Kad se naviknemo na temeljita ubjeđivanja o nama s njima, tražiće vlast da se popnemo na sveže ofarbanu dresinu. Pristaćemo. Prećutno.
Gvozdenim šinama kreće narod na putovanje (maltene je već počelo), samo da se podese kamere i upale osvjetljivači uz naše nove putove.
Pratiće nas na tom vijađu slavlja i parole, titule za vođe i ordenje za zaslužne, bleh muzika sviraće narodna kola, čuće se pjesma, čestitke na radiju, video spotovi političkih stranaka i desne i lijeve orijentacije, panađuri u svakom većem mjestu čijih ljepota niđe na svijetu nema.
Navući ćemo maske svojevoljno. Voziće nas dresina, klackaćemo se rodnim pejsažima, lijevo-desno, sjever-jug. Ići ćemo ususret novom dobu. Ali, iza velike okuke, pred novi tunel, malo koji od nas će uvidjeti da se vozilo kojim se vozimo zove ideologija. A da su trovači svijesti ostali među nama.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR