Piše: Jovan Nikolaidis
Imali smo priliku, u više navrata, da pratimo kako se učvršćuje nova vlast. I da uočimo mehanizme koji se (uvijek na isti način) uspostavljaju takvim učvršćivanjem. Svaka je u početku, dok se ne zavijore zastave, imala, do čuđenja, vješto ponuđenu samilost za ljudsku nevolju.
Svaka je, bez izuzetaka, agitovala za odbranu sirotinje, padala su obećanja socijalne pravde i zaklinjanja u nju. To je dolazilo otuda što su svi nosioci vlasti, kojima smo bili svjedoci, dolazili iz redova prostog svijeta, sa periferija sreće. Uvijek je nama rukovodio neki seljak, radnik, nadničar, robijaš, u najboljem slučaju – činovnik. Gospodin nikada.
Gledali smo ih, zadihane, svi su bili loši aplinisti, kako se penju uz strmine i nasmijani nam se obraćaju sa vrhova vlasti. Ta su brda bila niska, pitoma, lako se savlađivao put do vrha.
Svaka je, rekosmo, po pravilu ideološkog karnevala koji mjeri vrijeme i određuje pravila, stavljala na lice obrazinu onog svijeta kojim će, nedugo potom, da vlada. Bestidno, nezajažljivo, surovo. I ni jedna vlast nikada nije pomenula da se uspinje uime građanskog dostojanstva.
Socijalni programi polusvijeta, emancipovano radništvo koje ne radi, siromašno seljaštvo bez koga se neće zamišljati nijedna naša budućnost, napredna omladina sa gradskih periferija, poštena inteligencija sa čuka i iz šumetina – da. Građansko evropejstvo – nikada. I nikada nisu te razvaline naših vjerovanja upotrebljavali prvo lice jednine, čega se, inače, liberalna vlast, ne libi. JA je bilo jeres. Uvijek, baš uvijek: MI. Očekivalo bi se, da skupa sa MI, to mnoštvo prihvati i kolektivnu odgovornost, ali se nije priznavalo njeno postojanje.
I još se jedna rabota ringišpilski vrtjela pred našim očima: varali su nas po mjeri kojom je većina željela da ih se vara. Pozivali su se na kolektivnu svijest kao siguran temelj uspostavljanja političke diktature. Stoga, drzne li se ko na pobunu, narodni tribuni će se otresati na mase: vi ste to tako htjeli, izabrali, insistirali, zahtijevali, tražili, molili.
Mi smo vas poslušali. Mi smo vaša polja žita. Vaše dekade. Vaš obraz. Nemamo se čega stidjeti.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR