EU je najveći trgovinski partner Izraela – i to joj daje mogućnost da konačno utiče na tok ovog brutalnog rata, piše u analizi za Guadian Natali Toči, direktorka Međunarodnog instituta u Rimu.
Evropska savjest polako se budi pred zločinima koje izraelska vlada sprovodi na okupiranim palestinskim teritorijama – i krajnje je vrijeme za to. Šta je uzrokovalo ovo sporo i dugo odlagano buđenje? Da li je to ubistvo više od 54.000 Palestinaca otkako je Hamas izveo užasan napad 7. oktobra 2023? Hiljade beba kojima prijeti smrt zbog gladi i neuhranjenosti? Civili koji gore živi? Planovi izraelskih ministara da ponovo okupiraju i kolonizuju Pojas Gaze, protjerujući Palestince? Ili možda činjenica da izraelska vojska puca na diplomate, među kojima su i Evropljani, na Zapadnoj obali – ili rasističko skandiranje “smrt Arapima” i “nek im sela gore” tokom povorke u Jerusalimu koju je država finansirala?
Vjerovatno je u pitanju sve navedeno – kao i shvatanje da principijelan pritisak na Izrael sigurno neće doći iz Vašingtona. Šta god bio povod, čini se da je Evropa možda na prelomnoj tački, okrećući tamnu stranicu svoje saučesničke uloge u skoro dvadesetomjesečnom ratu u Gazi.
Manji broj evropskih država zauzeo je jasan, principijelan stav po ovom pitanju. Članice EU poput Španije, Irske i Slovenije, kao i Norveška van Unije, priznale su Palestinu kao suverenu državu, u potpunosti podržale rad i odluke Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda, nastavile da finansiraju UNRWA-u, agenciju UN-a za palestinske izbjeglice, i glasale za sve rezolucije Generalne skupštine UN-a koje se tiču Gaze.
Međutim, postoji i druga manjina zemalja koje i dalje otvoreno podržavaju vladu Benjamina Netanijahua. Najnepokolebljivije su Češka i Mađarska, a odmah iza njih su Njemačka i Italija. Mađarski premijer Viktor Orban otišao je toliko daleko da je, uprkos nalogu za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda, pozvao Netanijahua u Budimpeštu – a zatim je Mađarska potpuno napustila taj sud.
Većina drugih evropskih zemalja zadržala je poziciju tišine i neodlučnosti. Prvih šest mjeseci rata odbijale su da pozovu na prekid vatre. Tek u proljeće 2024, kada je čak i administracija Džoa Bajdena, poznata po izraženoj pristrasnosti prema Izraelu, promijenila stav, EU se pridružila pozivima na primirje.
Evropske vlade i institucije EU blago su odbacile monstruozni prijedlog Donalda Trampa o “rivijeri” u Gazi i izrazile podršku arapskom planu za obnovu i oporavak. Ipak, nastavile su saradnju s Izraelom – čak su u februaru održale sastanak Savjeta za pridruživanje EU-Izrael, kojim su kopredsjedavali visoka predstavnica EU, Kaja Kalas, i izraelski ministar spoljnih poslova, Gideon Saar. U najboljem slučaju, EU je Izraelu udijelila tek simbolično upozorenje zbog prekomjerne i neselektivne upotrebe sile u Gazi.
Sada, međutim, dolazi do promjene i unutar one tihe većine. Ujedinjeno Kraljevstvo suspendovalo je pregovore o bilateralnom sporazumu o slobodnoj trgovini s Izraelom. Pauziranje tih pregovora ne nanosi direktnu štetu Izraelu, jer sporazum još nije postignut – ali simbolički ima značaj.
Francuska je postala glasnija i aktivnija – ne samo u diplomatskom zalaganju za rješenje s dvije države, već i kroz nagovještaje mogućnosti uvođenja ciljnih sankcija protiv Izraela. Za sada su to tek početni, uglavnom apstraktni i/ili oprezni koraci. Ipak, oni ukazuju na promjenu tempa i stava.
Potencijalno najznačajniji pomak jeste inicijativa unutar EU da se obustave preferencijalni trgovinski uslovi koje Izrael ima na osnovu Sporazuma o pridruživanju između EU i Izraela. Važno je pojasniti – obustavljanje tih pogodnosti ne bi predstavljalo sankciju. Sankcije, poput zabrana uvoza ili trgovinskih ograničenja, zahtijevaju jednoglasnu saglasnost svih 27 članica EU, a teško je zamisliti da će do toga ikada doći. Takođe, potpuna suspenzija čitavog Sporazuma o pridruživanju djeluje malo vjerovatno jer bi i za to bila potrebna jednoglasnost.
Međutim, obustavljanje preferencijalnih uslova znači da se Izraelu uskraćuje pogodnost iz tog sporazuma – i to spada u nadležnost zajedničke trgovinske politike EU, za koju je dovoljna kvalifikovana većina država članica. Trgovina između EU i Izraela bi se nastavila, ali bez povlaštenih uslova koji važe od kada je Sporazum stupio na snagu 2000. godine.
Ono što je donedavno djelovalo kao nezamislivo, sada postaje realna mogućnost. Za sada je Kaja Kalas naložila reviziju usklađenosti Izraela sa obavezama iz Sporazuma o pridruživanju. Zanimljivo je da tu reviziju nije formalno zatražila neka članica koja je poznata po podršci Palestincima, poput Španije ili Irske – pa čak ni Francuska – već Holandija, država koja tradicionalno važi za savezničku prema Izraelu, a kojom trenutno upravlja desničarska vlada.
S obzirom na to da su ljudska prava i poštovanje međunarodnog prava pravno definisani kao „suštinski elementi“ Sporazuma o pridruživanju EU-Izrael (član 2), bilo bi ozbiljno kršenje tih načela ako se rezultati revizije – koja će se baviti dokumentovanim ratnim zločinima Izraela – ignorišu i ne dovedu do prijedloga Evropske komisije o suspenziji preferencijalnog statusa.
Za suspenziju trgovinskog dijela sporazuma potrebna je kvalifikovana većina, što znači da bi 15 od 27 država članica moralo da podrži takav potez. Sedamnaest zemalja jeste stalo iza revizije sporazuma. Međutim, kvalifikovana većina takođe podrazumijeva da te države predstavljaju najmanje 65% stanovništva EU. Ako bi se Njemačka i Italija usprotivile, taj prag još ne bi bio dostignut. Jedna od njih bi morala da promijeni stav.
Trenutno, italijanska vlada krajnje desnice, na čijem čelu je Đorđa Meloni, ne pokazuje nikakve naznake promjene politike. Kritike na račun Izraela jesu sve glasnije, ali ne do te mjere da bi dovele do političkog zaokreta.
Njemačke vlade su dugo smatrale bezbjednost Izraela dijelom državne odgovornosti, takozvanom Staatsräson, zbog istorijskog konteksta. To u praksi znači da je gotovo nemoguće uputiti otvorenu kritiku na račun izraelske vojne kampanje u Gazi. Ipak, čini se da se stavovi počinju mijenjati. Kancelar Fridrih Merc je ove sedmice izjavio da se izraelske akcije u Gazi više ne mogu opravdati – i da više ne razumije ciljeve koje Izrael tamo pokušava da ostvari.
U stvarnosti, izraelski ciljevi su veoma jasno izraženi – ne samo riječima predstavnika vlasti, već još više kroz konkretna djela. Ovaj rat sve više liči na pokušaj ponovne okupacije, kolonizacije i masovnog protjerivanja, a sve manje na zaštitu izraelske bezbjednosti ili oslobađanje talaca. Čak i najvjernijim saveznicima Izraela, poput Merca, postaje teško da to poreknu – samim tim i da takve akcije podrže ili opravdaju.
Suspenzija povlašćenih trgovinskih odredbi iz Sporazuma o pridruživanju između EU i Izraela vjerovatno neće odmah zaustaviti rat u Gazi. Ali bi predstavljala prvi konkretan korak međunarodne zajednice u pokušaju da se Izrael suoči sa posljedicama svojih djela. Na kraju, samo nametanje realnih troškova može donijeti stvarne promjene.
EU je najveći trgovinski partner Izraela, pa bi takav potez imao znatne posljedice. Naravno, to ne može vratiti desetine hiljada izgubljenih života u Gazi. Ti životi će zauvijek ostati mrlja na savjesti svih nas. Ali bi moglo umanjiti izglednu budućnost u kojoj nas čeka samo još više smrti i razaranja.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR