Otpornost i budućnost NATO-a ne zavise samo od posvećenosti njegovih članica, već i od njihove sposobnosti da usklade različite prioritete u uslovima geopolitičkih pritisaka koji se stalno mijenjaju, navodi u najnovijoj analizi list The Economist.
Dok se savez suočava sa dugotrajnom ruskom agresijom i promjenjivim američkim angažmanom, jasno je da je neophodno postići pravičan raspored tereta, ubrzati odbrambene budžete i uvesti strateške inovacije. Ipak, put naprijed ostaje pun političkih neodlučnosti, finansijskih ograničenja i potrebe za očuvanjem jedinstva uprkos unutrašnjim i spoljnim neizvjesnostima.
Prvi šef NATO-a Hastings Pag Ismei navodno je rekao da je svrha saveza da „spriječi Sovjetski Savez, zadrži Amerikance unutra i drži Njemce pod kontrolom“. Danas niko ne želi da sputava Njemce, ali dok se 32 članice NATO-a okupljaju u Hagu 24. juna, većina je saglasna s tim da je i dalje ključno, kako bi se Rusi držali podalje, zadržati Amerikance u savezu, a to više nije jednostavno, ocjenjuje The Economist.
U jednom trenutku postojala je opasnost da samit bude otkazan. U februaru, predsjednik Donald Tramp sa potpredsjednikom Džej-Di Vensom i ministrom odbrane Pitom Hegsetom, počeo je seriju verbalnih napada na američke saveznike u Evropi, kulminirajući poniženjem ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, kojeg je Tramp izbacio iz Bijele kuće. Vladimir Putin je sigurno bio oduševljen. NATO je iznenada djelovao ranjivije nego ikada u svojoj 76-godišnjoj istoriji.
Odnosi su se od tada popravili. SAD su tiho nastavile da dijeli obavještajne informacije i šalju skromne količine oružja Ukrajini. Retorički napadi na saveznike su prestali. Tramp je odustao od obećanja iz predizborne kampanje da će rat u Ukrajini završiti za jedan dan i više ne pritiska Zelenskog da prihvati uslove koji bi značili kapitulaciju.
Tramp će vjerovatno u nekom trenutku povući dio od 80.000 američkih vojnika stacioniranih u Evropi, ali za sada o tome ne govori javno. On je u pravu kada kaže da nema smisla da 340 miliona Amerikanaca nosi glavni teret odbrane 600 miliona Evropljana. Evropa ima ekonomiju približno iste veličine kao Amerika. Nacija koja joj prijeti ima svega 140 miliona stanovnika i BDP manji od Italije.
Rusija je problem Evrope, i najbolji način da Amerika nastavi da pomaže u stvarima koje samo ona može da obezbijedi, poput transportnih aviona i prikupljanja obavještajnih podataka, jeste da Evropa pokaže da plaća svoj pravi dio za sopstvenu odbranu.
Evropa preuzima odgovornost
Na samitu, evropske vlade će napraviti korak u tom pravcu. Mark Rute, koji sada predvodi NATO, uspio je da dogovori sa članicama povećanje cilja za odbrambenu potrošnju sa 2% BDP-a na impresivnih 3.5%, što je čak i više od američkih ulaganja. Osim toga, dogovoriće se da se dodatnih 1.5% BDP-a uloži u odbrambene sektore, kao što su infrastruktura (ojačani mostovi i putevi za tešku opremu, bolja sajber bezbjednost, podrška odbrambenim industrijama).
Ukupna brojka od 5% biće nešto čime će Tramp moći da se pohvali, a to je bitno. Ipak, obaveze su jedno, a njihova realizacija drugo. Cilj od 2% je dogovoren još 2014, ali je tek Trampov pritisak i šok izazvan Putinovom invazijom na Ukrajinu natjerao Evropljane da to ozbiljno shvate. Čak ni sada Francuska i Njemačka ne troše punih 2%, dok Italija i Španija izdvajaju znatno manje.
Ruteov zadatak je da dogovori čvrst rok za novi cilj od 3.5%. Prve neformalne procjene kažu da bi to moglo biti tek do 2035. godine. Kako se Rusija već priprema za sukob poslije Ukrajine, to je prekasno; pametnije bi bilo postaviti cilj za 2030. godine. Još bolje bi bilo postaviti niz privremenih ciljeva, poput onih za smanjenje emisije ugljenika.
Teški izazovi pred saveznicima
Sve ovo neće biti lako. Zemlje poput Francuske i Velike Britanije se suočavaju sa velikim budžetskim ograničenjima; Njemačka, koja ima mogućnosti, pokazuje istorijsku nevoljnost da ponovo jače naoružava svoju vojsku. Italija je, osim toga, i finansijski ograničena i nevoljna.
Sirove brojke su samo dio slagalice. Novac mora biti pametno utrošen, bez nepotrebnog dupliranja, i značajan dio mora otići na inovativnu opremu i obuke koje će dati savezu prednost nad Rusijom, čijoj masovnoj vojsci ne smetaju ni veliki gubici. Ali bez novca se ništa ne može.
Ako NATO želi da opravda naslijeđe Paga Ismeja, mora već od naredne sedmice pojačati svoje djelovanje.
Promjena tona
Prije četiri mjeseca, Fridrih Merc, koji je nedavno trijumfovao na njemačkim izborima, otvoreno je izrazio zabrinutost da bi najveći, najdugotrajniji i najuspješniji savez u modernoj istoriji uskoro mogao nestati. „Veoma sam znatiželjan da vidim kako ćemo pristupiti NATO samitu krajem juna,“ rekao je. „Da li ćemo i dalje pričati o NATO-u u njegovom sadašnjem obliku, ili ćemo mnogo brže morati uspostaviti nezavisnu evropsku odbrambenu sposobnost“.
Sada, samo nekoliko dana pred samit, NATO je živ i Merc je promijenio ton. „Nemam ni trunke sumnje da je američka vlada posvećena NATO-u,“ izjavio je dan nakon sastanka sa Donaldom Trampom, američkim predsjednikom, 5. juna u Bijeloj kući.
Ipak, lideri koji se okupljaju 24. juna u Hagu ne prepuštaju ništa slučaju. Samit će biti kratak i strogo organizovan kako bi se što više umanjile prilike da Tramp, koji je 16. juna rano napustio G7 samit u Kanadi, napravi neki haos, kao što je skoro učinio 2018. godine kada je prijetio da će Amerika izaći iz saveza.
Na dnevnom redu biće jedna od Trampovih omiljenih tema – odbrambeni budžeti. Dvadeset tri članice NATO-a već ispunjavaju dvostruke ciljeve: trošenje 2% BDP-a na odbranu i najmanje 20% odbrambenog budžeta na opremu.
Novi ciljevi i vremenski okviri
Na samitu u Hagu saveznici će se dogovoriti i objaviti novi cilj: svi saveznici treba da troše između 3 i 5% BDP-a na ono što Mark Rute, generalni sekretar NATO-a, naziva „ključnim vojnim potrebama“, uz dodatnih 1.5% BDP-a na odbrambene sektore kao što su infrastruktura i industrijski kapaciteti.
Španija je jedina koja se još opire, ali se očekuje da će popustiti.
Prava debata sada je o vremenskom okviru za dostizanje tog cilja. Države centralne i istočne Evrope guraju da to bude do 2032. godine. One koje su dalje od cilja i manje su zabrinute zbog prijetnje, poput Slovačke, žele da im se rok pomjeri na 2035.
Prvi rok bi mnogim evropskim ministarstvima finansija izazvao pravu buru, jer bi značio znatno brži rast odbrambenih budžeta. Drugi podsjeća na samit u Velsu 2014, kada je dogovor o 2% postojećeg cilja postignut, ali je sprovođenje teklo veoma sporo.
Rute kaže da želi za izbjegne „hokejaški štap“ – situaciju gdje saveznici potroše sav novac u posljednje dvije godine. „Ne možete potrošiti sav taj novac odjednom, postoje kapaciteti za apsorpciju“.
Dodatni novac biće uložen u nove sposobnosti koje su potrebne prema odbrambenim planovima saveza. Rute je 9. juna istakao da to uključuje, između ostalog, četvorostruko povećanje sistema za vazdušnu i raketnu odbranu.
Pragmatizam
U februaru je među evropskim saveznicima prevladavalo šok i ljutnja. Trampova administracija je ponizila ukrajinskog predsjednika Zelenskog, započela direktne razgovore s Rusijom i najavila da više neće voditi konvencionalnu odbranu Evrope.
Ali tokom proljeća i ljeta ta je atmosfera zamijenjena prihvatanjem i pragmatizmom.
Jedan visoki američki zvaničnik rekao je za The Economist da su strahovi od masovnog povlačenja američkih trupa iz Evrope vjerovatno preuveličani. Većina američke opreme, uključujući F-35 avione i razarače, može brzo biti prebačena u Pacifik ako zatreba.
Američki udio u ukupnim odbrambenim investicijama NATO-a pao je sa 83% 2010. na 65% ove godine, dok su neamerički članovi (Evropa, Kanada, Turska) udvostručili ulaganja u opremu između 2018. i 2024.
Na vojnim funkcijama u NATO-u takođe dolazi do promjena. General Kris Kavoli napušta funkciju vrhovnog komandanta u Evropi nakon tri godine, a naslijediće ga general vazduhoplovstva Aleksus Grinkevič, koji treba da realizuje Kavolijeve planove.
Jedan od tih planova je i „Linija odvraćanja na istočnom krilu“, koju je razvio general Kris Donahju. Cilj je da se kopnene snage NATO-a, učeći iz iskustava Ukrajine, oslanjaju na „nove oblike mase“, dronove, ali i jeftinije krstareće rakete, kako bi se suprotstavile većim ruskim snagama.
Ova koncepcija je „nov, jeftiniji način ratovanja“ i usavršavana je posljednja tri mjeseca kroz simulacije. Konačno potvrđivanje očekuje se u velikoj vježbi Steadfast Defender idućeg maja.
Politička dimenzija
Međutim, na dnevnom redu nisu samo novac i strategija. „Sjedinjene Države bi željele da samit bude fokusiran samo na tih 5%“, kaže jedan diplomata za The Economist, „dok većina Evropljana želi da se priča i o razlozima za tih 5% – Rusiji i Ukrajini“.
Evropski saveznici žele da Tramp ispuni prijetnje o sankcijama Rusiji zbog odbijanja da pristane na primirje u Ukrajini.
Ipak, 16. juna, tokom G7 samita, Tramp je ponovio poziv da se Rusija ponovo primi u grupu, žalio se na troškove sankcija i otkazao planirani sastanak sa Zelenskim, koji bi takođe trebalo da prisustvuje državnoj večeri u Hagu.
Rastuća mogućnost američke intervencije u Iranu takođe će testirati Trampovu kratku pažnju.
U normalnim okolnostima saveznici bi razgovarali i o drugim važnim temama: Kini, nuklearnom oružju, kontroli naoružanja, bezbjednosti u svemiru i NATO-ovom širem susjedstvu. Ovog puta se očekuje da o tim pitanjima bude malo ili ništa.
Završni saopštenje samita vjerovatno će biti kraće nego inače. Ako je to cijena da se umiri Tramp, kažu zvaničnici NATO-a, neka bude tako.
„NATO nikada nije osnovan da bude ‘Kumbaja’“, kaže Rute, „gdje bi odmah, od prvog minuta, svi bili složni oko svega“.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR