Na Bliskom istoku, kao i u Ukrajini, predsjednik SAD otkriva da proste taktike zastrašivanja ne rješavaju složene međunarodne krize, piše današnjoj analizi objavljenoj u Guardianu autor knjige "Politika: Priručnik za preživljavanje" Rafael Ber
To je vjerovatno bilo najbliže jasnom izrazu Trampove političke doktrine. „Možda ću to uraditi. Možda i neću. Niko ne zna šta ću da uradim“, rekao je predsjednik novinarima na travnjaku Bijele kuće.
Pitanje se ticalo mogućeg učešća SAD u izraelskim napadima na iranska nuklearna postrojenja. Nekoliko dana kasnije, američki bombarderi već su bili na putu. Neki su to očekivali, drugi, uključujući Kira Starmera, javno su tvrdili da do toga neće doći. Ali niko zapravo nije znao. Trampova doktrina nepredvidivosti ostala bi netaknuta u oba slučaja.
Ista logika važi i u ekonomiji i unutrašnjoj politici. Njegovo hvalisanje da je nedokučiv moglo se odnositi i na carinske stope ili na odluku da pošalje marince na američke građane koji prkose njegovim imigracionim zakonima.
Promjenjivost i nepouzdanost jesu dio njegove ličnosti, ali su i naučena metoda upravljanja. Držati sve oko sebe u neizvjesnosti, skakati između šarma i prijetnji, birati i odbacivati miljenike bez pravila – to su tehnike prisilne kontrole. One stvaraju konfuziju i osjećaj nesigurnosti. Ljudi koji stalno strepe od iznenadnih promjena raspoloženja moraju pratiti svaki mig lidera, čekati uputstva. Lična inicijativa nestaje, zavisnost se pojačava. To je mehanizam koji koriste i vođe kultova.
Ovakav pristup možda funkcioniše u zatvorenom krugu oko predsjednika, ali ne i u međunarodnoj politici. Strani lideri nijesu dvorski službenici Bijele kuće. Oni mogu tražiti naklonost američkog predsjednika u trgovini ili strahovati od američke vojne sile, ali njihovi nacionalni interesi uvijek su u prvom planu. Na svjetskoj sceni Tramp nikada neće dobiti onu čistu odanost koju dobija od pristalica na Maga mitinzima, što je jedan od razloga zašto mrzi da putuje.
Taj sukob osjeća se na samitu NATO-a ove sedmice u Hagu. Tramp otvoreno pokazuje prezir prema evropskim demokratijama. Zamjera im što se oslanjaju na američku vojsku za sopstvenu bezbjednost. Nije ubijeđen da je odbrana Evrope, posebno njenog dijela koji je sada pod brutalnim ruskim napadima, američki problem. Prijetnja koju je izrekao još u prvom mandatu – da će napustiti NATO ako ostale članice ne počnu više da ulažu – i dalje lebdi nad Alijansom. Evropski lideri moraju da balansiraju između pokušaja da Trampa zadrže na svojoj strani i planiranja za dan kada bi mogao da ih napusti.
Metju Vitaker, stalni predstavnik SAD u NATO-u, pokušao je da smiri situaciju, izjavivši na samitu da je Alijansa „više nego ikad angažovana“. Ali je odmah priznao da ne zna šta Tramp zapravo planira. „Ne želim da tvrdim da mogu da mu čitam misli i da znam šta će da kaže“.
To je ta doktrina: niko ne zna. Time se NATO saveznici prisiljavaju na nezgrapnu igru – pokušavaju da impresioniraju Trampa finansijskim obećanjima, kao što je plan da do 2035. godine troše 5% BDP-a na odbranu. Ali svi znaju da ne mogu očekivati ništa zauzvrat – ili makar ništa što se može smatrati pouzdanim.
Rat na Bliskom istoku dodatno povećava neizvjesnost. Evropski lideri moraju ostati fokusirani na Ukrajinu i na opasnost da Rusija okrene svoju agresiju prema drugim dijelovima istočnog krila NATO-a. Vladimir Putin ne priznaje granice koje su nastale raspadom Sovjetskog Saveza. On je rusku ekonomiju, politički sistem i propagandu već postavio tako da funkcionišu u uslovima stalnog rata sa Zapadom. Jedna od lekcija iz ukrajinskog rata jeste da kada Putin kaže da će se boriti – treba mu vjerovati. Druga lekcija je da je odvraćanje skupo, ali jeftinije od rata koji počinje kada se Kremlj osjeti siguran da ga niko neće zaustaviti.
Ove brige drže evropske lidere budnima noću, ali ne i Trampa. On ne priznaje Rusiju kao agresora u Ukrajini i sasvim bi se mirio s time da rat završi na način koji bi ponizio NATO, ohrabrio Putina i označio istorijski zaokret u globalnoj ravnoteži moći – u korist autokratija, a na štetu demokratije.
Ali kada se sve postavi u takav veliki geopolitički okvir, često se zanemaruju mnogo sitniji, ali kod Trampa ključni motivi. On ne želi da podrži Kijev jer je to radio Džo Bajden. To nije njegova stvar – pa mu je odmah glupa.
S Iranom je drugačije. Američki saveznici morali su javno da tretiraju Trampovu vojnu intervenciju kao da je donesena na osnovu standardnih diplomatskih i bezbjednosnih procjena: iranska nuklearna prijetnja je ozbiljna, pregovori nijesu davali rezultate. Možda je bilo razloga da se ospore američke obavještajne procjene koje su tvrdile da Iran još nije bio na pragu nuklearnog oružja. Možda je zaista bio pravi trenutak za akciju.
Ali sve te racionalizacije su naknadno sastavljene kako bi opravdale odluku koju je Tramp, u velikoj mjeri, donio iz sujete, a ne iz strateškog promišljanja. Rat ga je, zapravo, uvukao Benjamin Netanijahu. Izgleda da je izraelski premijer vrlo vješto iskoristio Trampovu averziju prema tome da izgleda slabo i njegovu beskonačnu glad za slavom. Brzi izraelski uspjesi – izuzetna vojna operacija u kojoj su eliminisani visoki iranski komandanti i resursi – pružili su Trampu šansu da uskoči u „pobjedničku“ priču i prisvoji zasluge.
Signali da je možda u igri bila i promjena režima mogli su da natjeraju iranskog vrhovnog vođu Alija Hamneija da prihvati prekid vatre – računajući da je rano popuštanje, uz očuvanje dijela moći, ipak bolje od lične likvidacije. Visoki zvaničnici Bijele kuće insistirali su da su ciljevi rata ograničeni na suzbijanje nuklearne prijetnje, ali s obzirom na to da mnogi od njih nijesu ni znali da će do rata doći, njihova procjena je upitna.
Trampovi pristalice tvrde da je upravo to dokaz da njegov nepredvidivi stil daje rezultate. U teoriji strategije to se zove „teorija ludaka“ – ako djeluješ kao da si spreman da uradiš nešto iracionalno, natjeraš protivnika da se povuče iz predostrožnosti. Problem je što to istovremeno šalje poruku cijelom svijetu da se ludilo isplati. Iranski lideri su sada uvjereniji nego ikad da im samo nuklearno oružje može garantovati opstanak. (To uvjerenje bi opstalo čak i kroz promjenu režima, jer nijedan realan scenario ne vodi ka procvatu prozapadne demokratije u regionu. Iranski nuklearni program možda će biti usporen godinama, ali ideja o pregovaračkom, multilateralnom rješenju biće potpuno uništena.)
Trampa to ne zanima. On razmišlja u kategorijama lakih pobjeda, ne u složenim posljedicama. Zato ga i frustriraju Izrael i Iran koji ne poštuju prekid vatre i, po njegovim riječima, „ne znaju šta, dođavola, rade“. Svjestan je da ga je Netanijahu iskoristio, baš kao što je u jednom trenutku pokazao da ga je nervirao i Putin što ga je „navlačio“ tokom pregovora o završetku rata u Ukrajini. Tramp je obećao Amerikancima „dilove“. Frustrira ga kada mu ih svijet ne isporuči.
To je prirodan rezultat doktrine nepredvidivosti. Kada svima poručiš da nikad neće znati šta ćeš da uradiš – ljudi prestanu da se oslanjaju na tebe, postanu otporniji na tvoju diplomatiju. Tako nastaje začarani krug. Tramp se sve više oslanja na svoj haotični imidž kako bi stekao kontrolu nad situacijama koje ne razumije, stvarajući još veću konfuziju, koja dodatno razotkriva njegovu nemoć – što ga samo tjera da još jače, ali sve proizvoljnije, vuče poluge moći.
Za evropske demokratije to je iscrpljujuće. Teško je organizovati zajedničku odbranu od spoljašnjih prijetnji kada je upravo najmoćnija sila u Alijansi izvor tolikog stepena nestabilnosti. Ali lideri NATO-a neće imati predaha od te neizvjesnosti sve dok je Tramp u Bijeloj kući. Ono što im od njega najviše treba – pouzdanost – upravo je ono što on, po svojoj prirodi i svojoj doktrini, nikada neće moći da im ponudi.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR