Pobjede i porezi

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Postoje u politici trenuci kada se, gotovo u istom dahu, zadiviš i zgroziš – zadiviš se preciznosti kojom vlast manipuliše informacijama, a zgroziš se lakoćom kojom se građanima serviraju poluistine upakovane u patriotski celofan. Takav je, bez sumnje, i posljednji nastup crnogorskog premijera Milojka Spajića, koji je, vraćajući se iz Dablina, ne samo donio fotografije s putovanja, već i, kako sam kaže, pobjedu nad jednom od najdugotrajnijih crnogorskih sramota, švercom cigareta.

Istina, malo ko više broji koja je to do sada Spajićeva „konačna pobjeda“. Javnost, očigledno, ima mnogo povjerenja, možda zato što je već navikla da se istina u njegovim rukama ponaša kao plastelin: lako savitljiva i uvijek spremna da zauzme oblik koji aktuelni politički interes zahtijeva, a to je slučaj i ovoga puta. Nagrada koju je Bloomberg fondacija dodijelila Crnoj Gori, priznanje za povećanje poreza na duvan, postaje, u Spajićevom narativu, dokaz o sistemskom obračunu s organizovanim kriminalom – fascinantno pretvaranje fiskalne tehničnosti u politički trofej.

U tom majstorskom potezu, porez postaje mač, a statistika bojište, pa sve to podsjeća na staru, prefinjenu vještinu zamjene teza, jer ne postoji lakši način da se proda uspjeh nego da se građanima objasni da su poskupljenja zapravo njihov spas.

Da ironija bude potpunija, Ministarstvo finansija je nagradu dobilo ne zbog proaktivne borbe protiv šverca, ne zbog spektakularnih zaplijena, ne zbog međunarodnih operacija, već zbog najjednostavnije moguće mjere – povećanja akciza. Dakle, cijena je porasla i za to, sasvim zasluženo, stiže priznanje iz svijeta javnog zdravlja. A šverc, organizovani kriminal, trijumf nad balkanskim podzemljem...? Te su fraze u Dablin donijele isključivo Spajićeve interpretacije.

Premijer, naravno, nije bio sam na tom putovanju istine. U kadru s njim pojavio se i ministar finansija Novica Vuković, koji se u Irskoj zatekao vjerovatno više kao pasionirani posmatrač nego aktivni učesnik. Jezička barijera bila mu je očigledno prepreka u SEPA pregovorima, ali ne i u foto-seansama. Kasnije se ministar herojski obratio naciji video-porukom u kojoj je, uz malo truda, uspio da pročita nekoliko rečenica, tonalitetom koji je podsjećao na školsku recitaciju pred razredom – onaj poznati, usiljeno ozbiljni ton kojim djeca saopštavaju pjesmu koju nijesu najbolje razumjela, ali znaju da treba da zvuče uvjerljivo.

Za razliku od ministra, za premijera ništa nije prepreka, posebno ne činjenice. U njegovom vizionarskom tumačenju, nagrada za akcize postaje priznanje za pobjedu u borbi protiv šverca, pa još i ekskluzivno dostignuće njegove Vlade, iako se porezi o kojima je riječ sukcesivno povećavaju od 2017. kroz mandatske epohe koje Milojko danas vrlo rado zaboravlja.

Treba priznati da se rijetko viđa političar koji s takvom lakoćom prisvaja plodove tuđeg rada, a još rjeđe onaj koji to čini uz takvu samouvjerenost da vam se, makar na trenutak, učini da posumnjate u vlastitu memoriju.

Možda je upravo to najveća Spajićeva vještina – on ne laže vulgarno, ne podvaljuje providno, već suptilno vodi javnost na put kojim istina postaje pitanje percepcije, a kada se percepcija dovoljno puta ponovi u saopštenjima, u objavama, u video-porukama koje liče na školske zadatke, onda ona počinje da djeluje kao stvarnost.

Naravno, sve to bi možda bilo i zabavno da nije toliko potcjenjivački, jer se u osnovi ovdje ne prodaje samo politički uspjeh, nego se javnosti nudi uloga kolektivnog statiste koji treba da aplaudira svakoj akrobaciji, bez prava da pita šta se zapravo dešava iza zavjese.

Cirkus, dakle, nije slučajan u ovom prizoru. Premijer i ministar finansija izgledali su na tom dablinskom događaju baš onako kako izgleda čitava predstava – šareno, glasno i na momente – farsično. U ovom cirkusu uloga publike je jasno definisana. Gledajte, divite se i nikako ne pitajte: a gdje su vam, zapravo, šverceri, jer ih možda nijesu ni tražili. Možda je dovoljno što su povećali cijenu ulaznice.